Svet

Amerika – Fast food štrajk

ŠTRAJK: Za satnicu od 15 dolara

foto: ap photo

Za šaku dolara

"Štrajkuju obični radnici i Mekdonalds to dobro zna", kaže Dženifer Eps-Edison, lider kampanje "Borba za 15 dolara" u Viskonsinu. "Nisu primili nikakav novac za učešće u štrajku, i nisu napustili svoje poslove zbog šake dolara, već zato što im je muka da rade pod takvim uslovima"

Zaposleni u američkoj industriji brze hrane štrajkovali su prošle nedelje zahtevajući minimalnu nadnicu od petnaest dolara po satu i mogućnost sindikalnog organizovanja. "Borba za 15 dolara", kako je nazvan protest, vodila se u Njujorku, Čikagu, Klivlendu i u još stotinak gradova u Americi u organizaciji sindikata SEIU (Service Employees International Union), koji broji dva miliona članova. U protestu je učestvovalo hiljade radnika zaposlenih u industriji brze hrane diljem Amerike, koji su držeći se za ruke ispred restorana brze hrane iskazali svoju građansku neposlušnost, kako je objašnjeno na internet strani

strikefastfood.org. Uhapšenih demonstranata ima u Njujorku, Los Anđelesu, Milvokiju… Zaposleni traže povećanje plate sa 7,5 na petnaest dolara po satu, kako im je i obećao predsednik Obama u nekom od nadahnutih govora.

DEBELI MEKDONALD I MRŠAVA DECA: Na sajtu

strikefastfood.org navodi se da je Mekdonalds jedna od najprofitabilnijih kompanija na svetu sa ostvarenom dobiti od 5,6 milijardi dolara u prošloj godini, dok su Burger king, Tako bel i Vendiz ostvarili zajednički profit od 7,4 milijarde dolara u 2012. godini. U industriji brze hrane zaposleno je oko četiri miliona Amerikanaca, od kojih jedna trećina ima decu. Oni su na ivici siromaštva, pogotovo ako imaju više od jednog deteta. Restorani koji su se našli "na udaru" štrajkača su Mekdonalds, Burger king, KFC, Tako bel i Vendiz. Ovo je samo jedan u nizu štrajkova u sklopu dvogodišnje kampanje za podizanje minimalne plate radnika u fast food industriji na 15 dolara po satu.

Adrijana Alvarez iz Čikaga, Ilinois kaže: "Želim da budem sigurna da moj sin Meni zna da se mama bori za njega i ostale." Na sajtu je navedeno i da kompanija na plaća prekovremeni rad, kao i da izbacuje raspored smena u poslednji čas, što radnicima veoma otežava organizaciju života. Svesni su činjenice da u Australiji i u drugim delovima sveta kompanija plaća 15 dolara po satu, a da hamburger isto košta.

Međunarodni sindikat zaposlenih u uslužnim delatnostima je započeo proteste krajem 2012. u Njujorku. Organizovane su mirne demonstracije ispred upravne zgrade Mekdonaldsa i obustava rada, a 130 demonstranata je uhapšeno kada su ušli na posed kompanije. Predsednik Obama je tada počeo da licitira sa cenom rada i predložio 10,10 dolara po satu. Međutim, od tada je prošlo dve godine i cena rada u industriji brze hrane varira od 7,25 do 8,25 dolara, u zavisnosti od kompanije. Ako neko radi 40 sati nedeljno sa tarifom od 7,25 dolara po satu, zaradi oko 15.000 dolara godišnje, odnosno 1250 dolara mesečno, što je, kad se odbiju svi troškovi prema državi, nedovoljno za preživljavanje.

Vlasnici restorana upozoravaju da bi povećanje satnice na 15 dolara moglo da dovede do zatvaranja objekata i ukidanja radnih mesta. Iz Nacionalne asocijacije restorana rekli su prošle sedmice da povećanje minimalne cene rada po satu na 15 dolara neće rešiti problem nejednakih zarada i da je kampanja radnika u sektoru brze hrane pokušaj sindikata da povećaju broj članova. Čelnici sindikata izjavili su kako je pokret podstakao debatu o nejednakosti u SAD i doprineo podizanju minimalne plate u nekim državama. Prema nedavnim istraživanjima, radna populacija industrije brze hrane dramatično se promenila od početka novog milenijuma. Radnici koji imaju preko 20 godina sada čine 70 odsto radne snage, oko 40 odsto njih ima decu, dok je trećina pohađala fakultete.

RAT SAOPŠTENJIMA: Nekoliko dana posle opšteameričkog protesta radnika industrije brze hrane stižu optužbe, i to pravo iz Mekdonaldsa, najveće fabrike za proizvodnju gumificiranih hamburgera, da su demonstranti korumpirani. Prema njihovim navodima, sindikati su podbunili radničku klasu da se bori za svoja prava, da ne pristaje na rad za 7,25 dolara po satu i da traži duplo više. U saopštenju kompanije Mekdonalds demonstranti su etiketirani kao plaćenici.

"Naglašavamo da su ovi ‘štrajkovi’ zapravo organizovan transport ljudi do restorana brze hrane. Dobili smo izveštaj i da su neki od učesnika dobili oko pet stotina dolara da bi protestovali ili bili uhapšeni", navodi se u saopštenju kompanije Mekdonalds. Slična saopštenja su izdali i ostali giganti burger carstva, a Nacionalno udruženje restorana (NRA) izjasnilo se o štrajku kao o "orkestriranom marketinškom eventu sindikata sa većinskim aktivistima ili plaćenim demonstrantima".

Organizatori i učesnici u protestima kažu da nisu plaćeni za učešće u štrajku, da štrajkuju iz očaja i da su čelnici fast food kompanija toga svesni. "Štrajkuju obični radnici i Mekdonalds to dobro zna", kaže Dženifer Eps-Edison, lider kampanje u Viskonsinu. "Nisu primili nikakav novac za učešće u štrajku, i nisu napustili svoje poslove zbog šake dolara, već zato što im je muka da rade pod takvim uslovima". Na već pominjanom štrajkačkom sajtu, navedeno je da se radnici osećaju "opljačkanim, prevarenim i poniženim".

ŠTRAJK JE USPEO: Sudeći po zaključcima većine autora u štampi, štrajk je uspeo. Sindikati su shvatili da stari sistem nije dobar i da moraju da formulišu novu strategiju, smatra profesorka Rut Milkmen sa njujorškog univerziteta, ujedno i autorka izveštaja o progresu u radničkim pokretima u Njujorku i SAD. Prema njenom mišljenju, štrajk fast food radnika je drugačiji od svih dosadašnjih jer je pokazao volju za inovacijama. Pre svega, misli se na građansku neposlušnost. Osim toga, veliki radnički sindikati pokušavaju da okupe ne samo radnike već i vlasnike franšiza lanaca brze hrane, koji su prilično pritisnuti troškovima. Protesti i štrajkovi su već doveli do povećanja satnice u Sijetlu, Nevadi i drugim državama.

Američki radnici ne pokazuju veliko interesovanje za članstvo u sindikatima. Prema pisanju "Gardijena", sindikati danas zastupaju 11,3 odsto američke radničke klase, za razliku od 1954. godine kada je 28,3 odsto radnika bilo učlanjeno u neku od sindikalnih organizacija. Kad je reč o privatnom sektoru, 93 odsto kompanija nema sindikate u svojim redovima, već vode politiku koja isključivo ide na ruku poslodavcima, i to sve u skladu sa zakonima.

U restoranima brze hrane pretežno su zaposleni imigranti. U manjim mestima ovi radnici nisu imali priliku, a ni novac za obrazovanje i ostali su u lancu prehrane. Neki od njih su prestari da traže novi posao. Američke novine su prepune izjava kasirki sa prezimenima Velaskez, Fernandez i Sančez, koje tvrde da ne mogu da plate račune sa tom jadnom platom. Govori se o imigrantskom outsourcingu i da li Amerika može da podnese da im poveća platu, pokreću se onlajn ankete: da li ste za to da se radnicima u fast food industriji poveća plata? Poslodavci kompanije Mekdonalds savetuju krajnje neuobičajene metode za poboljšanje kućnog budžeta svojih zaposlenih: da prodaju neotvorene i vraćene pakete sa hranom na eBay-u! Kome, nije im savetovano, možda azilima za napuštene životinje.

Iz istog broja

Škotska – Referendum o nezavisnosti

Panika u Londonu

Petra Živić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu