“Iz iskustva naše organizacije znamo da krijumčarenje neretko završi nasiljem, iznudom, a često dužničkim ropstvom i eksploatacijom, i tu takođe vidimo sponu sa samom trgovinom ljudima. Bez obzira na to što je žrtva dala pristanak krijumčaru da je prevede preko granica, nije dala pristanak na nasilje i eksploataciju. I tu se postavlja pitanje kada prestaje dobrovoljnost u celom tom procesu”
Koliko daleko stvari moraju da odu da bi vlasti evropskih zemalja shvatile da sa svojim nezakonitim graničnim praksama stvaraju novo bezakonje? Da li je normalno da izbeglice i migranti pre odluče da se obrate za pomoć krijumčarima i potencijalnim trgovcima ljudima, a ne graničnoj policiji koja treba da ih zaštiti? Da li je uskraćivanje prava na pristup teritoriji i postupku azila zapravo samo uvod u urušavanje čitavog sistema zaštite ljudskih prava izbeglica i migranata? Praksa, svedočenja i stanje stvari na terenu, nažalost, daju potvrdne odgovore na sva ova pitanja
“Morala sam da imam seks sa krijumčarima da bi me preveli preko granice”; “Morao sam da pretim i da iznuđujem novac ljudima koji nisu platili ‘game’, jer to je bio uslov da me prevedu preko granice”; “Držali su me zatvorenog nedeljama u podrumu napuštene kuće dok porodica nije platila traženi novac”; “Hteli su da me odvoje od brata prilikom prelaska granice”; “Morala sam da radim za njih da bih pomogla da mi deca odu u Evropu”; “Radio sam teške fizičke poslove i nekada su me plaćali, a nekada nisu”.