Filozofija

Da li će i koliko njegova filozofija da traje: Martin Hajdeger

Foto: Wikipedia

18. 6. 2022. / 8.32

„Biće i vreme“: Muke sa Hajdegerom

S Hajdegerom filozofijom nikada nije bilo, niti jeste, jednostavno. Ako postoji moralna dilema da li se smeju upotrebljavati rezultati do kojih su dolazili nacistički lekari koji su eksperimentisali na živim ljudima, s Hajdegerovim spisima stvar stoji drugačije. Uostalom, i Platon je svašta muljao, i njegova je filozofija, naročito Država, apologija tiranije i diktature, i Platon je išao na noge Hitleru svoga doba, ali njegova filozofija je ubedljivo preživela i nadživela sve gluposti živog filozofa

Andreas Lukner: Martin Hajdeger: “Biće i vreme” (uvodni komentar); preveo Željko Radinković; Ultimatum.rs, Beograd, 2021.

Otkako su objavljene Crne sveske, svojevrsni Hajdegerov filozofski dnevnik, raspršilo se i ono malo dilema o građanskoj osobi ovog filozofa: da, Hajdeger je bio (i ostao) nacista, da, Hajdeger je bio (i ostao) antisemita, da, Hajdeger je bio skučen čovek koji je muljao i lagao i vadio se ne bi li umanjio svoju ulogu u nacističkom režimu, ulogu koja na prvi pogled nije bila velika i značajna, ali ako se uzme u obzir da je Hajdeger filozof, onda ono što je uradio, a naročito ono što nije uradio, daleko prevazilazi puke činjenice o njegovom angažmanu.

Hajdeger je, glasi jedno tumačenje (vrlo dobrohotno, inače), podlegao profesionalnoj deformaciji, te se malo više zagledao u večnost, a malo se manje posvetio građanskoj odgovornosti, pa su mu, usled te zagledanosti, nekako promakli milioni Jevreja i ko zna koliko protivnika nacizma (bivstvujući, rekao bi gordo Hajdeger) koji su propušteni kroz dimnjake koncentracionih logora ili brutalno usmrćeni, da ne govorimo o tome da za Hitlerovu mahnitost, barem dok je trajala, nije imao ružnu reč.

Posle je promrsio da je sve to bila greška, premda nije precizirao i čija. Ako bismo poverovali Hajdegeru (što nikome razboritom ne bi palo na pamet), ispostavilo bi se da je on, u stvari, nacizam podrivao iznutra. Uz to, savremena tumačenja sve ubedljivije pokazuju vezu između Hajdegerove filozofije i nacizma, odnosno određene se Hajdegerove (metafizičke) postavke sasvim dobro slažu s temeljnim nacističkim bulažnjenjima.

Slučaj Hajdeger nije zatvoren

No, s Hajdegerom filozofijom nikada nije bilo, niti jeste, jednostavno. Ako postoji moralna dilema da li se smeju upotrebljavati rezultati do kojih su dolazili nacistički lekari koji su eksperimentisali na živim ljudima, s Hajdegerovim spisima stvar stoji drugačije. Uostalom, i Platon je svašta muljao, i njegova je filozofija, naročito Država, apologija tiranije i diktature, i Platon je išao na noge Hitleru svoga doba (pa ga ovaj, sasvim zasluženo, prodao u roblje), ali njegova filozofija je ubedljivo preživela i nadživela sve gluposti živog filozofa, te se za Platona može reći, svemu uprkos, da je on filozofija sama.

Da li će i koliko Hajdegerova filozofija da traje, u ovom trenutku nije moguće reći, ali ako je suditi po nesmanjenom filozofskom zanimanju za njegove spise, Crnim sveskama uprkos, “slučaj Hajdeger” nije zatvoren, a upravo prevedena knjiga Andreasa Luknera o Hajdegerovom glavnom delu Biće i vreme govori i zbog čega je tome tako.

Andreas Lukner (Luckner) jedan je od onih pedantnih nemačkih filozofa (premda, ko je čuo za nepedantnog nemačkog filozofa?) koji će strogi rad pojma uvek staviti ispred filozofske razigranosti, a da, istovremeno, njegov stil nije nordijski mračan i zagušen sumornom ozbiljnošću. Lukner se, zapravo, čitavog svog filozofskog života bavi Hajdegerovom filozofijom i slovi za jednog od najboljih poznavalaca Hajdegerovog dela ili, kako je jednom rekao potpisniku ovih redova, on Hajdegera prevodi na nemački.

Ova netipično nemačka (dakle, duhovita) reakcija, više je od puke dosetke. Koristeći mogućnosti nemačkog jezika, Hajdeger je, smatrajući da je filozofski jezik odveć opterećen dugom tradicijom, odveć obeležen grčkim i latinskim značenjima, pokušao da izgradi novu terminologiju oslobođenu, koliko je god to moguće, metafizičkih tlapnji. Zaista, gotovo je nemoguće pronaći temeljni filozofski pojam u kojem nećemo prepoznati latinski ili grčki koren, što znači da smo unapred upućeni na rvanje s čitavom filozofskom tradicijom, od starih Grka do novih Francuza.

Tvorac novih pojmova

Naravno, filozofski poziv podrazumeva i uračunava težak rad na istoriji pojmova, sam Hajdeger je bio besprekoran znalac istorije filozofije (nema filozofije bez poznavanja istorije filozofije), ali njegov naum je prodorniji od ambicije pukog filozofa-erudite ili profesora filozofije: on pravi nove pojmove. Zbog toga je, recimo, čovek tu-biće (Dasein) koje se može razumeti i kao nahođenje (Befindlichkeit), kao bačenost (Geworrfenheit) u svet, dok načini bića imaju karakteristiku predručnosti (Vorhandenheit), a sam pribor, kao proteza, kao svojevrsni produžetak čovekovog tela (tehnika, dakle), ima karakter priručnosti (Zuhandenheit). Tu-biće, pak, koje rukuje priborom, naziva se i obazir (Umsicht), te je pribor malo više od pukog predmeta, što znači da je “priručnost ontološko-kategorijalno određenje bića kako ono ‘po sebi’ jeste” (str. 58).

Neobučeni čitalac će se, dakle, naći pred tvrdim zidom Hajdegerove terminologije, kao što će, uostalom, i bilo kojem govorniku nemačkog jezika koji nije proučavao Hajdegera ove pojmovne vratolomije biti savršeno neprozirne. Lukner, utoliko, Hajdegerov tehnički izraz “prevodi” na običan jezik. Ali prevođenje je uvek i tumačenje.

Tumačeći Hajdegera, odnosno, u ovom slučaju, prva 83 paragrafa Bića i vremena, Lukner pokazuje u kojoj meri je ovaj skučeni čovek smešnih brčića (koji izgleda kao Superhik iz Alana Forda), čudovišan filozof koji pojmom hvata tanane prelive svoga doba (iako, istovremeno, previđa okeane). Njegovo tu-biće, naime, jeste čovek, ali čovek i nije sasvim tu-biće ukoliko nije osvestio svoju okrenutost smrti, svoju konačnost koju je zagubio u obećanjima besmrtnosti, što znači, istovremeno, da Hajdeger dekonstruiše tradicionalno, nepokretno, jedno biće izlažući ga vremenu onako kako je to retko ko (u)radio u istoriji filozofije (otud biće i vreme).

Muke po prevodu

Ako, najzad, govorimo o prevođenju, nemoguće je ne pomenuti i prevodioca Željka Radinkovića, banjalučkog filozofa i odličnog poznavaoca kako Hajdegerovog tako i Luknerovog dela, koji se zdravo namučio prevodeći ovu knjigu i koji je, možda i protiv svoje volje, bio prinuđen da izmišlja nove reči.

Recimo, da bi dokučio čuveno Hajdegerovo pitanje bića, morao je Radinković da se snalazi kako zna i ume da bi razumeo i preveo Hajdegerove vratolomije sa Gefragtes (pitano), Befragtes (propitano) i Erfragtes (propitano). No, upravo nam je na ovakvim mestima Lukner dragocen sagovornik, a njegova knjiga više od pukog uputstva za upotrebu jer nam, kao tumačenje, krči puteve ka jednom od mogućih razumevanja Hajdegera. Na kraju tog puta možda ćemo odustati od Hajdegera, možda i nećemo, ali ako i odustanemo, makar ćemo znati zbog čega smo to uradili.

 

Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu