Sećam se

Blic-turneja: Olaf Šolc

Foto: AP Photo/Alex Brandon

10. 6. 2022. / 8.02

Povodom posete Olafa Šolca: Memento mori, kancelare

Nemački kancelar sigurno nema vremena da se bavi kabinetskim naukama. Ne verujem da ima mnogo vremena i sluha da mu neko od savetnika šapuće na uho poneku balkansku istorijsku istinu koja nije na dnevnom redu. On nije Vili Brant. Šteta

Ne verujem da je nemački kancelar Olaf Šolc dok se gledao u ogledalu pred polazak u zemlje brdovitog Balkana razmišljao o prošlosti i prolaznosti. Današnji političari, za razliku od rimskih careva, nemaju pored sebe roba koji im tokom trijumfalnog pohoda šapuće: "Seti se smrti“, svi smo mi prolazni; ili bar latinsku pouku da je istorija učiteljica života.

Međutim, kao dobar socijaldemokrata u ranoj mladosti levičar, kancelar se svakako bio upoznao sa Hegelovom filozofijom o pravu, pravdi, pravosuđu i prirodnom pravu i zna da je Hegel sumnjao da će vladari poslušati pouke iz istorije. Pre 77 godina se na kupoli tada polurazrušenog Parlamenta, Rajhstaga, u Berlinu, u kome Šolc drži svoje velike govore, vijorila crvena sovjetska zastava,  iz čega bi svako mogao da izvuče poneku istorijsku pouku.

Neko će me upozoriti da državnici moraju da se hvataju u koštac sa aktuelnim problemima, razdorima, ratovima, nestašicama i da istoriju treba da ostave profesorima da u svojim kabinetima, na univerzitetima, u bibliotekama i knjigama, koje će pročitati samo oni i njihovi studenti, analiziraju istoriju. Ja verujem da društva koja ne poznaju svoju prošlost srljaju u budućnost.

Današnja Savezna Republika Nemačke nema nikakve veze sa Hitlerovim Trećim rajhom. Zar nikakve? Mnogi mladi Nemci ne misle tako, oni i danas pitaju svoje dede za ulogu pradeda u progonima Jevreja i svih nenemaca, za gasne komore, koncentracione logore i osvajački rat koji je trebalo da pokori svet, posećuju memorijalne centre, stratišta nacizma.

Nacistička Nemačka nije bila identična sa carstvom Vilhelma II, a tek je u XIX veku politika Bizmarka uspela da desetine državica, malih kraljevina, hanzeatskih republika, vojvodstva i regione kojima su upravljali biskupi stopi u jednu celinu, najjaču silu kontinentalne Evrope. Vek i po duge konfrontacije između Nemačke i Francuske bile su tako snažne da se govorilo o "naslednom neprijateljstvu“, a danas su Pariz i Berlin složna braća i zajedno moćniji, nego što bi bili odvojeni. Upoređivanje večnih promena, sadašnjeg stanja sa prošlošću, doprinosi razumevanju budućnosti ka kojoj uvek hrlimo. Da li će ona biti bolja ili gora? Videće ko doživi.

Neprimereno bi bilo sada insistirati na istoriji Ukrajine. U toku je neočekivana, nepravedna, možda čak i ludački glupa agresija Rusije, razaranje; nad zemljom se nadvija plamen rata, ljudi beže od smrti. Strateški centri bi, međutim, u tišini trebalo da prouče razvoj ne samo međudržavnih odnosa i stavove naroda od Drugog svetskog rata naovamo, nego i tokom nekoliko proteklih stoleća, ondašnje uloge Moskve, Berlina i Beča, inače neće razumeti odnose Rusije i Ukrajine, Poljske i Ukrajine, baltičkih zemalja i Rusije…

Ako se namerno u zaborav gura uloga Crvene armije u pobedi nad fašizmom, to samo ide na ruku propagandi Kremlja koja tvrdi da Zapad negira sve što je slavno u ruskoj istoriji. Sve treba imati na umu, baš sve, i pakt Staljina i Hitlera i šta je dovelo do njega, i masakar u Katinskoj šumi, kada je po Staljinovom naređenju ubijen cvet poljske inteligencije, ali i veliko savezništvo, sporazumi Ruzvelta i Čerčila sa tim istim Staljinom koga su američki mediji sa simpatijama nazivali Uncle Joe. Nije Staljin shvatio da govori o samome sebi kada je rekao: "Hitleri dolaze i odlaze, ali nemački narod opstaje.“ Otišao je Staljin, odoše Hruščov i toliki predsednici i generalni sekretari u Kremlji, Gorbačov i Jeljcin. Sećam se svih njih. Sada na njihovom mestu sedi Putin. Ni on neće večno, ali opstaće narod sve do Vladivostoka u po površini najvećoj državi na svetu, a širom tog prostora većinski se ne živi, ne misli i ne sanja kao u Moskvi, Sankt Peterburgu ili Rostovu na Donu. I šta onda?

Kakve sve to ima veze sa dolaskom  Olafa Šolca u Beograd, Prištinu, Solun, Skoplje i Sofiju, sve za dva dana? Šolc je ozbiljan i pragmatičan čovek, bio je ministar finansija, kao gradonačelnik vodio je na sve strane otvoreni Hamburg. On sigurno nema vremena da se bavi kabinetskim naukama. Ne verujem da ima mnogo vremena i sluha ni da mu neko od savetnika šapuće na uho poneku istorijsku istinu koja nije na dnevnom redu. Kako onda da razume šta se događa ovde, kod nas, gde se obreo? Ili u Rusiji? On nije Vili Brant. Šteta.

Samo autsajderi, kao što sam ja, mogu na rubu svakidašnjice ako ne u uho vlastodržaca, onda u vazduh i bar za sebe da šapuću: "Ama ljudi, setite se smrti. Atomske bombe nisu Babaroge nego stvarnost. Memento mori!“

 

Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu