Predsjedniku Srbije predizborne kampanje nikad dosta. Nakon što je četiri dana apstinirao, nastavio je sa istog mjesta gdje je stao i 3. aprila. Intervju Aleksandra Vučića RTS-u zato nije moguće drugačije opisati sem kao festival kukanja, zastrašivanja i, posebno, hvalisanja. Cilj je bio prikrivanje pukotina unutar režima.

Prvo, tu je odnos prema ratu u Ukrajini. Svjestan snage putinofilije u svom biračkom tijelu, Vučić je glasanje Srbije za suspenziju Rusije u Savjetu za ljudska prava Ujedinjenih nacija nastojao amortizirati žalbama na pritiske koje niko osim njega ne bi izdržao. Kada se povuče crta ispod tog dijela krajnje konfuznog istupa, zaključak je prost: zahvaljujući Vučiću biće goriva, a i Srbija bi Rusiji mogla zavesti sankcije. Spasiba za družbu i, kako reče Nebojša Krstić, ako ste nam stvarno braća – razumjećete.

Potom je šef države napadima na liste opozicije peglao činjenicu da po prvi put od 2014. lista SNS-a neće moći sama da formira vladu. Odbacio je prijedlog Miloša Vučevića da raspiše parlamentarne izbori na jesen – da ga je prihvatio, Srbija bi ličila na Krajinu gdje su 1993/94  ponavljana glasanja sve dok Mile Martić nije pobjedio Milana Babića. Mada je Vučić rekao da SNS sa manjinskim strankama ima većinu, ovaj dio izlaganja zapravo je bio obaranje cijene ojačanog SPS-a.

Naime, naprednjaci sebi ne mogu dopustiti luksuz da druga partija po snazi u zemlji ostane izvan njene catch all orbite, posebno u situaciji kada desničarske i putinofilske stranke zajednički imaju gotovo 13 posto glasova. Ne treba sumnjati ni da će SPS postići dogovor sa SNS-om: zbog opstanka u vlasti, Ivica Dačić je gutao ono na što bi malo tko pristao i pjevao kad mu se plakalo.

Najvažnije – na kraju. Poslije driblinga na centru terena, Vučić je nagovijestio da nad beogradskim izborima lebdi sjenka nelegitimnosti i prihvatio sastanak sa Draganom Đilasom. Zašto? Zato što su obojica u pat poziciji. Građanska opozicija sa desničarskim strankama ne može do vlasti u Beogradu, a akvizicijom neke od njih Vučić bi osnažio SPS dok traju veliki lomovi u gradskom odboru SNS-a.

Eventualnim dogovorom o modalitetu ponavljanja glasanja, korist imaju i Đilas i Vučić. Prvi bi i dalje mogao igrati ulogu vođe građanske opozicije računajući na mobilizaciju njenog biračkog tijela poslije prvog povlačenja SNS-a na bilo kakvim izborima. A dok trpi pritisak Zapada, Vučić naprasnim otkrivanjem demokratičnosti pokazuje inidirektni otklon od Putina – do jeseni će njegova stranačka mašinerija ionako proći generalni remont i biti u punom pogonu.

Može li ovakvo rješenje bogradske pat pozicije smanjiti tenzije i ojačati evropsku orjentaciju zemlje? E pa problem svake ovakve računice u Srbiji jeste što postoji više nepoznanica nego što ih bilo kakav kompjuter može izračunati. Tko ne vjeruje, neka pita građane.

 

Čitaje dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com