Komentar

Za koga glasaju siromašni: Preko 20 od odsto građana Srbije živi na rubu siromaštva

Foto: Pexels Mart Production

10. 8. 2022. / 8.58

Zemlja siromašnih, zbunjenih i očajnih: Kamo se denula levica

Kako je moguće da zemlja bogate levičarske tradicije koja se nekoliko puta u svojoj savremenoj istoriji ozbiljno borila za slobodu, upadne u amok dobrovoljnog ropstva i postane politička i civilizacijska ruina

Prema svim pokazateljima Srbija je jedna od najsiromašnijih (i najbeznadežnijih) zemalja Evrope, a ni na svetskoj lestvici siromaštva nije za potcenjivanje. Pad u ništavilo krenuo je s dolaskom Aleksandra Vučića na vlast i, sva je prilika, sudar s dnom već se dogodio, te je na delu proces biološke razgradnje (vrednosna razgradnja već je obavljena, ona je uslov biološke razgradnje): strvinari, crvi i bakterije rade punim kapacitetom.

Očekivao bi se, ipak, nekakav čin organizovanog (ili neorganizovanog) otpora, nekakva pobuna protiv siromaštva, ili, najzad, makar artikulacija nezadovoljstva koja bi došla s levog ideološkog spektra (Jezgro "druge Srbije" o kojoj se, posle tvita Bore Ćosića, poslednjih dana dosta govori, sačinjavali su, bez razlike, levičari. "Druga Srbija" bila je, i ostala, čin otpora ali i vere da je moguć drugačiji svet.) Ali nema ničeg. Samo sablasna tišina. Kako je, dakle, moguće da zemlja bogate levičarske tradicije koja se nekoliko puta u svojoj savremenoj istoriji ozbiljno borila za slobodu, upadne u amok dobrovoljnog ropstva i postane politička i civilizacijska ruina? Kako je moguće da nema organizovanih levih snaga koje bi, ako već nemaju dovoljno resursa za borbu na terenu, makar teorijski i filozofski zahvatile problem, jer leve su ideje uvek imale snažno teorijsko opravdanje (dok se, s komunizmom, dakle s osvajanjem vlasti, leve teorije nisu pretvorile u ubilačku karikaturu u vidu dijalektičkog materijalizma)?

S jedne strane imamo nekoliko očiglednih razloga. Tehnologija vladavine Aleksandra Vučića pretpostavlja uništavanje političkog prostora, te svaki pokušaj političke artikulacije režim uspešno anulira. (Nije, međutim, da se podsetimo, ništa bolje bilo ni za vladavine Aleksandra Karađorđevića.) S druge strane komunizam je toliko duboko kontaminirao leve ideje da su one, u političkom polju, laka meta. Dovoljno je probuditi nelagodu pitanjem: da li se ti zalažeš za kominizam?, pa dok taj neko ko se zalaže za leve ideje, ali ne i za komunizam, barem ne onakav kakvog smo imali prilike živeti u istoriji, objasni šta je, u stvari, hteo da kaže, svi vozovi prolaze i on gubi slušaoce. Najzad, premda ne i na poslednjem mestu, mladi ljudi koji su nosioci levih ideja, barem u Srbiji, jednostavno ne znaju o čemu govore kada govore o levičarskim motivima, odnosno, što je još gore, nemaju jasna stav prema tzv. nacionalnom pitanju i raspadu Jugoslavije. Zbog toga će mladi i veoma energični levičar ostati zatečen pitanjem nekog gnusnog predstavnika režima: šta se dogodilo u Srebrenici, ne valjda genocid? Da se malo više posvetio istoriji levih ideja ne bi imao teškoća s odgovorom: nacija je, kao i bog uostalom, izmišljotina, a leve ideje, koje baštine iskustvo prosvećenosti s nacijom nemaju ništa. Ili nisu leve. Mladi bi levičar to morao da raščisti sa sobom i ideološkom grupacijom kojoj pripada. Drugim rečima, leve skupine u Srbiji ne prepeoznaju srž problema ni na pozitivnoj, ni na negativnoj ravni.

Pozitivan sadržaj levih ideja jesu solidarnost i jednakost. Negativan sadržaj je odbijanje fašističkih i fašisoidnih kolektivističkih matrica poput nacije ili rase. A za početak to je dovoljno.

Veliki teorijski (filozofski, najzad) problem levice oduvek je bio kako politički artikulisati sopstvenu poziciju ukoliko odbacimo najpopularnije motive grupisanja: narod, patrotizam, rasu, tradiciju… U Srbiji je to naročito teško jer režim radi ne samo na zatiranju svakog političkog impulsa (koji pretpostavlja otpor), već i na temeljnom zatiranju prošlosti. Ali ako politički činioci žele da artikulišu leve ideje čak i u ovoj i ovakvoj sredini (gde akrepe memla davi), onda mesta komprimisu nema: ne postoji varijanta u kojoj bi se sklopio savez s desničarskim motivima – pa se onda nađemo zbunjeni pred pitanjem da li su bosanski Srbi počinili genocid, samo zbog toga što verujemo da oznaku "Srbin" treba poštedeti tmurne istine: da, Srbi su počinili genocid – a prezrenih na svetu je, na žalost, u ovoj zemlji sasvim dovoljno da se napravi preokret.

Niko, razume se, ne misli da je zastupanje siromašnih, sluđenih, zbunjenih, očajnih, neobrazovanih – a većinska Srbija je upravo takva – lagodan posao, ali ni Svetozar Marković, Svetozar Miletić, Dimitrije Tucović, nisu mislili da je to pesma, pa su opet život posvetili tome. Zbog čega? Zbog toga što su znali da, strogo uzev, alternative nema. Sve ostalo je tek gmizanje i gozba strvinara s početka ovoga teksta.

 

Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu