Vreme uživanja

foto: nikola jovanović

Čovek od plastike

Nedaleko od okretnice autobusa na liniji 37 (i 58) u Beogradu, u izobilju kafana u kojima su neslavni prizori crnog talasa nespokojno uramljeni patinastim okvirom niz koji se slivaju sve nijanse sive industrijske krvi ispod konstrukcije Pančevačkog mosta u oronulom kompleksu hrama izumrlih zanimanja i životarenja u stečaju, nepogrešivog kedera kako za raznobojnu paletu neafirmisanih umetnika, tako i za investititorski Gestapo (guglaj BIGZ), nalaze se studiji u kojima se mnogi kreativci odupiru osovinama sile i drže linije na frontovima u ratu protiv besprizorne invazije besmisla na prostor koji nas okružuje i na vreme kroz koje tečemo.

Uzroke ove borbe je verovatno najbolje potražiti u svim trenucima svakog pojedinačnog odabira između zveri i čoveka kroz čitavu istoriju civilizacije, uz dužno poštovanje prema svim divljim i domaćim životinjama i njihovim patnjama prouzrukovanim vrstom iz prvog dela rečenice. Niti koje nas u sveopštem zverinjaku i dalje vezuju za ljudskost i vekovima čuvaju od potpunog rastrgnuća, veoma često su pritajene baš u ovakvim neuglednim ćumezima i pozadinskoj buci danonoćnog bulažnjenja pijandura i probisveta. Znam za slučaj kojem je sto u kafani “Lavirint” spasao život od žurke u “Dragstoru”.

Za jednim takvim stolom i na kraju jedne niti sam u doba korone upoznao Nikolu Jovanovića, koji je posredstvom najbližeg mi prijatelja Vojčeta ponudio spasonosno mesto u studiju benda u kome sviram. Naše prve probe u tom prostoru i upoznavanje sa Nikolom propratio je stampedo druženja sa svim posledicama tadašnjih nametnutih socijalnih neprilika. Jedan od prvih utisaka iz perioda tih posledica je Nikolina želja sa plastikom, tačnije, njegova molba da nakon svake probe ostavimo sve plastične flaše, čaše i ostalu ambalažu, jer mu je potrebna za projekte na kojima trenutno radi. Ubrzo smo u studiju počeli da zatičemo razne skulpturološke entitete izvajane od plastičnog otpada, ili od milošte resursa, koje je Nikola topio, oblikovao i spajao.

U mnogima čija svest doseže do devedesetih godina na ovim prostorima nije teško vaskrsnuti sakupljački praporiv, te je Nikola nekadašnjoj balkanskoj egzistencijalnoj paradigmi odlučio da udahne novi život u plastičnom ruhu. U rasponu konteksta u kome je plastika invazivni general ekološke propasti i peti jahač apokalipse, do onog u kome su plastične boce nagomilane iza nekog dragstora zapravo nemi konzervans umrtvljenih filozofskih umotvorina i generacija izgubljenih u tranzitnoj crvotočini, Nikola prvobitnu namenu ovog sveprisutnog resursa koristi kao umetnički materijal i simbolički ga uliva u jednu apstraktnu opomenu, uspomenu ili napomenu, umesto u rečno korito, pašnjak ili šumu. Ovakvim tretmanom đubreta koje na balkanskom platnu uglavnom mesto za počinak pronalazi i isijava iz najlepših krajolika ove osakaćene zemlje, kako hemijskim otpadom, tako i svim ostalim prljavim industrijama koje satiru vodu, vazduh, floru, faunu, ljude, ovaj deponijski Mikelanđelo svojim delom nagoveštava anđela uništenja i sudbinu potomstva začetog mikroplastičnim semenom, dojenog kiselinom i lečenog medicinskim otpadom.

Moglo bi se reći da je u pitanju i tehnika reciklaže kojom se u kreativnom procesu postiže opipljiva reinkarnacija ljudske propasti i materijalizuje jedna deformacija svesti i dehumanizacija sveta.

O Nikolinom pristupu govori i jedna anegdota. Jednom smo u studiju zatekli ogroman komad nekakve ugljenisane instalacije koja, najblaže rečeno, izgleda kao trup Nazgula iz Gospodara prstenova. Sa svojim crnim nepravilnim izraslinama kao demonski akt razobličenja ljudskosti, preteći je stajao u jednom uglu studija i skretao pažnju svakome ko u prostoriju kroči. Neki se kunu da su iz tog čuda čuli i nekakav zvuk. Na kraju smo saznali da je to zapravo ugašeni komad gomile đubreta koji su lokalni komunalci pronašli pored puta i poklonili Nikoli znajuću za njegove stvaralačke afinitete. Ko smo mi da u eri đubreta sudimo šta je umetnost?

Na ovo me uglavnom podsete gorostasi od ljudskih ostataka koji me na svojim čestim turama po Srbiji veoma često na prepad pozdravljaju izranjajući iz obrađenih, neobrađenih, rečnih, zelenih, sivih i ostalih površina. Iako u ovim nakaradnostima naizgled počivaju nepregledne količine otpada, u njima je sadržano glavno štivo za opštenarodnu odbranu od života, pa zajedno sa poznatim industrijskim trovačnicama počinju da dobijaju oblik jednog ogromnog nadgrobnog spomenika.

Izvesno je da su mnogi u stanju da i sopstvene plućne alveole, krvne sudove, kožu, dušu i budućnost svoje dece podrede kao živu građu za megalomanski projekat Balkanske artističke elite, te je simbolički i ovo jedan omaž beskrupuloznom profitu nekolicine i moguće ga je tretirati kao finalno delo i poslednju žrtvu sitnim Bogovima podzemlja, kojima se mole svi oni čije molitve, na kraju, upravo i skončaju kao obično đubre.

Iz istog broja

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu