Kad sam kao mali došo u grad morao sam samom sebi dati nadimak, pjevao je nekoć Branimir Štulić znan i kao Johnny. I zbilja je tako u rokerskom svijetu: bez nadimka skoro da si niko i ništa. A oni najveći imaju najjače nadimke. Elvis Prisley je King – Kralj, Paul Hewson je Bono – Dobri, Bruce Springsteen je Boss – Gazda.

Agencija AFP javila je ovih dana: "Američka rok legenda, 53-godišnji Bruce Springsteen, oborio je svjetski rekord u prodaji karata za nastupe u jednom gradu. On je za deset nastupa u svom rodnom New Jerseyu, povodom promocije albuma The Rising, prodao gotovo nevjerovatnih 550.000 ulaznica, pri čemu se očekuje da će ukupna zarada iznositi nešto više od 37 miliona dolara." Što reče sam Gazda u jednom od svojih prvih hitova, pjesmi Rosalita sa svog drugog albuma, koju na ovoj turneji ponekad zasvira na samom kraju završavajući drugi bis: ‘Cos the record company, Rosie, just gave me a big advance.

Niko nije prorok u svom selu, veli drevna latinska gnoma, no Gazda hara po svom kraju jednako kao i po cijelom svijetu. Upravo se vratio iz Evrope gdje je turneju po ovom kontinentu okončao baš na obodima nesretne bivše SFRJ: u Beču i u Milanu. Prošlo je trideset godina otkad je izdao svoj prvi album, ali je Gazda i danas gazda. Zašto Boss ostaje the boss, zašto je – da iskoristim onu bosansku kolokvijalnu rimu – Springsteen vazda gazda?

Odgovor je jednostavan: zato što je dobar. Jasno, stvari su se mijenjale od davnih pozdrava iz Ashbury Parka do skorašnjeg Risinga, no Springsteen je sve vrijeme ostao svoj. Nema umjetnika koji je bolje uhvatio američku malomišćansku čamotinju od Springsteena, nije mu u tome ravan ni Raymond Carver. No isto tako niko te gradove i gradiće na beskrajnom američkom zemljovidu nije toliko ni volio. Te beskrajno jednostavne pjesme, bolne i lijepe, stvaraju cijelu galaksiju sjete. Springsteen pjeva o gradovima koji čupaju kosti, koji su smrtonosne stupice iz kojih moraš pobjeći dok si mlad (Born to Run), o dolinama u kojima te od malih nogu uče da radiš isto što ti i otac radi (The River), o tridesetpetogodišnjaku koji sa ženom i djetetom napušta rodni grad, no noć uoči odlaska stavlja sina u auto i kaže mu istu stvar koju je njemu nekoć njegov otac rekao: Ovo je tvoj grad (My Hometown). U Gazdinim pjesmama smjenjuju se bolja prošlost i loša beskonačnost. Sve što vrijedi u životu desilo se nekoć davno, dok smo bili srednjoškolci, no to je prošlo tako brzo, u (što bi rekao Andrić) okatrenuću curice (Glory Days). A ipak, povrh svega, treba nam tako malo vjere, vjere u čaroliju u noći, jer makar više nismo tako mladi i makar su maturske oprave u prnjama, makar je prošlo vrijeme kad smo bili školske sportske zvijezde i lokalne ljepotice, ništa još nije nedostižno (Thunder Road).

Gazda zna i da ljubavna čežnja može biti takva da se čovjek budi u znojem natopljenim čaršafima i čini mu se da mu je neko nožem probio dušu (I’m On Fire); Gazda je u stanju da šopenhauerovsku filozofiju o nezasitnoj volji u četiri stiha sociološki sažme: siromah bi htio biti bogataš, bogataš bi htio biti kralj, a kralj nije zadovoljan dok ne bude kralj svega (Badlands); Gazda moli Boga za milost spram čovjeka koji sumnja u ono u šta je u stvari siguran (Brilliant Disguise); Gazda daruje svoj glas čovjeku iz one urbane legende koji iziđe da prošeta i nikad se ne vrati (Hungry Heart); ali je svugdje uvijek prisutno ono što sam zove Human Touch.

Springsteen je, međutim, često i neshvaćen. Čak se i nekim muzičkim kritičarima zna omaknuti blesava teza o utilitarnoj himničnosti pjesme Born in the USA. A riječ je, naravno, opet u tipičnoj gorkoj sudbini malog američkog čovjeka, tog valjda omiljenog Gazdinog lirskog subjekta. Postoji i ona manja skupina kvazirok elitista kojima je mrska Gazdina opća obljubljenost. Ali kako kaže Nick Hornby: to što puno ljudi voli to što radiš, ne mora značiti da si loš. Naprotiv, ponekad to čak znači da si jako dobar.

Posljednjih godina u cijeloj bivšoj SFRJ ostaci urbane gerile lamentiraju nad poseljačenjem gradova, nad činjenicom da se omladina masovno okreće turbo-folku i sličnom muzičkom smeću. Obično za tu činjenicu okrivljuju samu publiku. No, ta stvar tako frapantno podsjeća na onu staru vadionu čelnice HDZ-a kad je ova stranka izgubila izbore u Rijeci. Naime, na pitanje novinara zašto je zakazao HDZ, gospođa je odgovorila: Nije zakazao HDZ, već birači. Ovdašnji rokeri pričaju isto tako o zakazivanju publike, a zapravo su zakazali oni sami. Jer nije bilo Gazde koji bi pjevao o mladićima kojima je neko tutnuo pušku u ruku, niti o četrdeset i jednom metku što deru ljudsku kožu, niti o srušenim gradovima, niti o bilo čemu relevantnom.

Srećom, ima Springsteena, i ima CD plejera. I ima onih borhesovskih ganutljivih sutona kad se purpur sumraka stapa s ljubičastim dimom cigarete i kad led u čaši s viskijem udara zvonko o staklo. I kad ništa, ili gotovo ništa, ne sjeda tako dobro kao najljepše Springsteenove pjesme.