Vreme uživanja

foto: dietmar rabich

Hamburg

Ljudi mogu živeti u istom gradu, ali u drugačijim univerzumima. Isto tako, poseta nekom gradu može imati razne dimenzije i stvoriti različite uspomene, a utisak se stiče na osnovu ličnog iskustva. Teško je da doživiš i sagledaš grad u svim njegovim slojevima i iz svih njegovih uglova. Gotovo i nemoguće, ali i nepotrebno. Kada sam kretao za Hamburg, imao sam samo jedan cilj – da osetim “ono malo duše” koje svaki veliki grad mora da ima, a ona po pravilu nikad ne leži u “most recomended turistic spots”, “10 best things you can do” niti u sličnim savetima koje nude turistički vodiči i bedekeri. Nisam imao jasan plan. Jedino što je bilo izvesno je da će moja petodnevna hamburška priča početi koncertom Mulatua Astatkea.

U 20.15 se stišava aplauz 4000 ruku u Elbphilharmonie, jednoj od najakustičnijih dvorana u svetu. Počinje koncert. Muzika koja dopire sa bine uzima me pod svoje, osećam kako me odvaja od zamornog puta, a zatim i od celokupne prozaičnosti svakodnevice, od ovozemaljskog života, jače i uverljivije od aviona koji poleće sa piste i odnosi me nebu pod i nad oblake. A to mi se ne dešava često. Biće to dobar koncert.

Osamdesetogodišnji Mulatu nenametljivo i nepretenciozno na sceni deluje kao vrač čiji duh lebdi nad binom i plete tananu nit, o koju se oslanjaju i po kojoj hodaju ostala sedmorica muzičara. Svako narušavanje sklada, svako egzibicionističko i pretenciozno istupanje, pokidalo bi tu nit i raspršilo magiju. Ali to se ne dešava. Sva osmorica se uvijaju oko nje kao puževi golaći u svom čarobnom ljubavnom plesu, i izbacuju iz sebe čudesne supstance koje se sve stapaju u jednu, na kojoj lebdim naredna dva sata. Lepšu dobrodošlicu teško sam mogao da poželim.

Tu negde u publici je i moj sin. Ovaj koncert i jeste njegova ideja. Sa jedne strane, krivo mi je što nisam pored njega jer volim sa da slušamo muziku zajedno zbog ekspresivnog načina na koji je doživljava, ali u isto vreme mi je i drago što mogu sam, na miru, da plovim na talasima ove čarolije.

Tek nakon koncerta sledi čvrst zagrljaj sa sinom. On studira u Berlinu, a u Hamburgu odsedamo kod drugova njegove koleginice sa fakulteta. Fakultet je Univerzitete der Kunst – kakav fakultet takva i koleginica, takvi i drugari. Život u minikomuni od šestoro uglavnom umetnika raznih profila (plus-minus prijatelji u prolazu) ispunjava toplinom i bojama bez obzira na hladno, često kišno i tmasto hamburško nebo. Razgovori vođeni u tom stanu pružili su mi prisniji i bolji pogled na Hamburg od onoga koji nudi vožnja brodom po kanalima Elbe. Nekako spontano odlučujemo i mi i oni da ćemo naredne dane provesti zajedno.

Vožnja biciklima ka centru grada vodi pored Hamburga na vodi, ogromnog gradilišta uz reku na kome se u potezu od tri kilometra podiže kompleks stambenih i poslovnih zgrada. Elbtower, koja bi trebalo da postane najviša zgrada u Hamburgu, stigla je do šezdeset i nekog metra, dakle do četvrtine svoje konačne visine – 245 m. Naši domaćini je već posprdno zovu Dick. Eee, i mi dicks za trku imamo… Vreme je sunčano i toplo, ali ovaj betonski pejzaž zaliva nas nekom neprijatnom hladnoćom. Ubrzo stižemo do starog živopisnog dela grada, na jedan od dva ulična marketa koji se tog dana održavaju na dve lokacije. Hand made nakit i ostale kreativne rukotvorine, stare ploče, polovna garderoba, knjige, lutkarski ulični performansi, štandovi sa hranom (od palačinki preko šrilankanskih čatnija i indijskih čorbi od sočiva i leblebija), bendovi koji se smenjuju na improvizovanim binama i šarenilo ljudi koji cirkulišu oko nas miluju nas zajedno sa blagim sunčevim zracima, i osećam neku blaženost kako struji telom.

Ulazak u adaptirani metalni kontejner na obali reke, gde Lorenco, Jakob i društvo stvaraju i odakle emituju program Hallo radija. Ulazim kao u mali hram. “Ono malo duše” obično ne košta ništa, obično je stvar afiniteta ili slučaja, ili i jednog i drugog. Na jednom od dva mosta prekoputa nas stoji ispisana internet adresa Hallo radija, a na drugom grafit “SAURE BAD” (kisela kupka). “To smo napisali jer se često tu kupamo a voda je prilično zagađena”, objašnjavaju nam.

Sedeći na travi u parku kvarta St. Pauli, pijemo pivo i čekamo zalazak sunca uz zvuk muzike i miris kanabisa koji dopiru od jamajkanske ekipe pored nas. Shvatam da je ne raditi ništa u dobrom društvu zapravo jedna od najboljih stvari koje možeš raditi. Pogled iz ovog parka pada na dokove i kranove koji se izdižu i nadvijaju nad širokom sivkastom rekom kao džinovski metalni dinosaurusi. Taj prizor stvara dvojak doživljaj.

Lučki gradovi odmalena stvaraju u meni neko magično uznemirenje. Oni donose miris putovanja i dalekih nepoznatih predela, brodove u kojima mornari po svojim sobama kriju papagaje, zmije, patuljaste majmune i druge egzotične životinje i predmete. Lučki grad krije u sebi sve ono što bi dalo oduška nakupljenoj čežnji mornara čija su čula tokom dugotrajne plovidbe bila izložena jednoličnim nadražajima i surovim okolnostima.

Hamburška luka, jedna od najvećih u Evropi, ogromni brodovi čiji motori svakodnevno po njoj bruje i celokupna prateća infrastruktura, zagađuju i vazduh i pogled. U isto vreme, ta vodena raspuklina kroz koju se u grad ulivaju industrija i prljavština nanela je u grad i nešto drugo – druge kulture, jezike, mirise, kao što je Nil nanosio plodni mulj duž svoje doline te se tu rađao život, i stvorile od Hamburga ono što je on danas. Suprotno uvreženom mišljenju o nemačkoj uštogljenosti i zatvorenosti, ovaj grad gaji kult slobode i različitosti. A kako drugačije kada je preko Elbe kao pupčane vrpce povezan sa celim svetom.

Zato Hamburžani svoju luku, dokove, brodove i kranove ne doživljavaju kao strano telo, već kao biće koje podseća na simbiozu loše i dobre vile. A one, srasle poput sijamskih bliznakinja, zajedničkim štapićem prosipaju po gradu svoje dobre i loše čini.

Iz istog broja

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu