Vreme uživanja

foto: reuters

Man-ki

Kao čovek koji trećinu svoje skoro četiri dekade proživeh devet vremenskih zona udaljen od rodne balkanske grude, primetio sam da koliko god se trudio to da izbegnem, svaka godina gotovo neprimetno okrnji i sa sobom odnese po jedan sloj ličnog i nacionalnog identiteta, tradicija i navika sticanih od detinjstva. Kao žrtva geografske daljine, jezičkog okruženja i vremena, čijem prolasku bar do sada niko nije imun, već odavno sam zaboravio pesme pevane po horskim turnejama, imena ulica rodnog grada, školskih drugova, čak i mesta koja su mi nekada nešto značila, dok mi se u poslednje vreme sve češće desi da zaboravim, makar i na trenutak, i imena najobičnijih stvari sa kojima se često srećem. Kao globalni nomad – istina, po ličnom ubeđenju – koji sam kreira svoj svemir, našavši se odskora u ulozi novopečenog oca, odlučio sam da se svom sinu obraćam isključivo na našem – čime se u prijateljskim krugovima ex-Yu komune pokrivaju manje-više svi jezici i dijalekti od Vardara do Triglava i popreko, na koju god stranu vam je draže da ga prekrstite pod suncem ili polumesecom. Olakšavajuća okolnost je to da je i druga strana odgovorna za nastanak našeg malog čoveka maternji govornik ovog istog, našeg jezika, tako da smo i mama i ja još od samog početka bili sigurni da će naše prvorođenče podjednako pripadati i ovde i tamo.

Ježeva kućica, Zmajeva pesmarica i šačica knjiga Kreativnog centra koje kao dodatnu garanciju šalju bake, deke i ostala draga rodbina i prijatelji, pored najboljih namera vremenom postaju kap u moru slikovnica, slagalica i knjiga svih boja i veličina na engleskom, od kojih je kao lokalni, kalifornijski bonus dobar deo i u dvojezičnoj kombinaciji sa španskim. Naravno, svesni odranije da će to biti samo jedan od izazova pri uspostavljanju našeg jezičkog monopola, nastavili smo po planu, prevodeći reči ispod slika životinja, brojki i stvari, željno očekujući dan kada će iz Lukinih usta početi da izlaze te iste, naše reči.

A Luka mudro ćuti.

A onda, kako su nam i najavili prijatelji koji su ovo sve već prošli sa svojom decom, pre nekoliko nedelja, negde između popodnevne dremke i odlaska u park, naš mali Pera Ždera pokaza prstom na jednu od svojih knjižica i umesto uobičajene gomile đing đinga, vrrrma brrma i tik tika, koje je počeo da prosipa u međuvremenu, Luka me pogleda i tiho ali potpuno razgovetno izgovori kuuška. Pogledam to što mi pokazuje i shvatim da je njegov mali prstić stvarno uperen u sličicu jedne velike, zrele kruške, i na licu mi se istog trenutka ote najveći osmeh na svetu. Ohrabren mojoj reakcijom, Luka potpuno rutinski ponovi kuuška još nekoliko puta, valjda da ne bude da mu je ono slučajno izletelo.

Tako smo krenuli u svakodnevno osvajanje reči. Posle kuuške na red su došli i park, reč koju Luka oduševljeno ponavlja na putu ka parku u obližnjem Studio Sitiju, banana na kojoj insistira svako jutro za prvi doručak, bumba kada god naiđemo na bumbara, šunka obično u vreme drugog doručka, balon, maav, puž, pas i gomila novih reči, do njemu već omiljenih neću i ne dam. Ne obazirući se previše na vaspitne implikacije i komplikacije pri razumevanju i zloupotrebi ove poslednje grupice, sa svakim novim dodatkom Lukinom svetu reči, srca bi nam oboma zaigrala od sreće a u nekoliko emotivnih trenutaka došlo je čak i do suza, mada sam siguran da se to javno nikada neće priznati.

Jedno jutro, dok smo u krevetu prelistavali slikovnice sa životinjama, Luka pokaza prstom na crtež majmuna, pogleda me i glasno reče manki. Malo zatečen, pošto smo do tada već uveliko ovladali pozamašnim fondom isključivo naših reči, uz osmeh sam pokušao da mu objasnim da je to u stvari majmun, ali on ni da čuje. Skoči na nogice, uperi prst na TV i poče da skače, manki, manki, manki. Shvativši da je to najverovatnije pokupio iz omiljenog crtanog filma sa simpatičnim majmunom koji uvek zapadne u nekakvu poučnu nevolju i kao svedok Lukinog neobuzdanog uzbuđenja, odlučim da ovoga puta ima da bude po njegovom. I tako, iako je Curious George već odavno postao Radoznali Đorđe, majmun za Luku postade man-ki.

Sve u svemu, mislim da smo dobro prošli, pogotovo kada se prisetim priče o donekle sličnom iskustvu Lukinog brata od ujaka. Odrastajući u Pragu, negde u Lukinim godinama jednoga dana se šetao sa tatom po Vaclavskim namjestima i kada je u gomili prolaznika ugledao crnca, mali Marko je uzbuđeno, verovatno kao i Luka sa svojim man-kijem, uperio prst u njega i počeo da viče opička, opička, opička. Tata ga je uzeo u ruke i pokušao da mu objasni da to nije majmun – opička na češkom, već čovek kao i on, samo crne puti. Džaba. Opička, opička, opička, Marko je uzbuđeno insistirao dok su prolaznici oko njih počeli da se osmehuju kada su shvatili o čemu je reč. Tati u početku bi malo neprijatno, ipak je dete lepo vaspitano, iz fine kuće, i nije lepo da proziva crnce po gradskim trgovima, al’ kada je video njegovo oduševljenje i sreću zbog opičke, digao je ruke i pustio ga da se raduje, uživajući zajedno sa njim u tom jedinstvenom trenutku.

I tako, deca rastu i svakodnevno nas podsećaju na radost svakog novog verbalnog i taktilnog otkrića, a nama preostaje samo da se opustimo i uživamo u roditeljskoj avanturi. Majmun, opička ili man-ki – može sve, samo nek ima banana.

Iz istog broja

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu