Odlučio moj pradeda Ištvan Feđver da se iz Bačaljmaša, gradića u Mađarskoj, preseli u Vukovar, grad u Hrvatskoj. Nije to bila seoba iz države u državu, već seoba iz jednog kraja Austrijskog carstva, u drugi.

Feđver na mađarskom znači – oružje. Da li je Ištvanov predak pripadao nekim oružanim snagama, pravio oružje, popravljao ga, čuvao, delio, ili je "samo" bio prgav, pa oružje odmah potezao, zaista ne znam. Kao što ne znam ni da li je Marija već bila njegova supruga, ili je ljubav planula u Vukovaru, više nemam koga da pitam, ali znam da su govorili mađarski i nemački. U Vukovaru su progovorili i hrvatski. I rodili su Stjepana.

Moj deda Stjepan nigde se nije selio, kao ni Vukovar, ali kada se on rodio, grad više nije bio u Austrijskom carstvu, već u Austrougarskoj monarhiji. A Stjepan je progovorio hrvatski. U Vukovaru se oženio Marijom Kurbatfinski iz Opatovca, sela u komšiluku. Marija, poljsko-češka mešavina, govorila je nemački, mađarski i hrvatski. I rodili su Antuna.

Moj otac Antun, iako se Vukovar i dalje nigde nije selio, rođen je u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. I progovorio je hrvatski.

Odlučio moj čukundeda Andrija Grgurić (njegovo prezime ne mora se prevoditi) da se iz Delnica, grada u Hrvatskoj, preseli u Mikleuš, selo u Hrvatskoj – a sve u Austrijskom carstvu. Govorio je nemački i hrvatski. Sa kim je "hleb i so delio" i ko je roditeljka Franji, opet nemam koga da pitam, ali Franjo se rodio.

Franjo, moj pradeda, rođen u Mikleušu, u istom, Austrijskom carstvu, progovorio je hrvatski. I oženio se Fanikom Laj, rodom iz Mikleuša. Fanika je govorila jevrejski, nemački i hrvatski. I rodili su Zdravka.

Moj deda Zdravko, iako se Mikleuš nigde nije selio, rođen je u Austrougarskoj monarhiji. Zdravko je progovorio hrvatski. I oženio se Terezijom Rašperger, slovenačko-austrijskom mešavinom. Rođena u Budimpešti, takođe u Austrougarskoj monarhiji, Terezija je govorila nemački, mađarski i hrvatski. Zdravko i Terezija rodili su Helenu.

Helena, rođena u Mikleušu, iako se Mikleuš i dalje nigde nije selio, rođena je u Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca. I progovorila hrvatski.

Kada su Antun Feđver i Helena Grgurić odlučili da se venčaju i da bračni život žive u Vukovaru, Vukovar se opet nigde nije selio, ali istorija ga je, kao i celu Kraljevinu, ucrtala u Demokratsku Federativnu Jugoslaviju.

Onda su rodili mene. Ne pedeset i neke, već tačno hiljadu devetsto pedesete. U Vukovaru. I progovorila sam hrvatski. U Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji.

Kada je moj otac, pedeset i pete, odlučio da se preselimo u Sombor, bila je to laka seoba iz Republike Hrvatske u Republiku Srbiju, a obe su bile pod okriljem iste države, Federativne Narodne Republike Jugoslavije. U Somboru smo, posle osam godina, a tada sam već bila trinaestogodišnji devojčurak, iako se ni taj grad nigde nije selio, nastavili da živimo – u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji.

Bezbolno.

U mojoj četrdeset i drugoj godini, pomahnitala istorija "preselila" je, Sombor i mene, iz Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije u Saveznu Republiku Jugoslaviju.

Bolno.

U Srbiju i Crnu Goru moj grad i ja, "preseljeni" smo u mojoj pedeset i trećoj godini. U Republiku Srbiju "stigli" smo u mojoj pedeset i šestoj godini.

Još smo tu.

Živim u mom gradu od svoje pete godine. I, sasvim prirodno i dobrovoljno, odmah sam progovorila srpski.

Raspusti, podeljeni između Jadranskog mora, Mikleuša, Vukovara i Sombora – posebna su priča.

A od svih Feđverovih i Grgurićevih, a ima nas, jer svi su se svojski potrudili, baš sam ja, tako mi i treba, odlučila da pišem. I da ostanem Jugoslovenka. Pored svih seoba i "seoba". I tuđih i mojih. Ima me u knjigama, zbornicima, časopisima, listovima, novinama… Nema me, zašto li se uopšte ne čudim mom neuspehu, ni u srpskim, ni u hrvatskim, ni u mađarskim, ni u jevrejskim antologijama.

Zato je uspeo moj sin, Siniša Karalić.

Od svih maternjih jezika, najbolje govori – engleski.