Na sredini skale između "otvaranja očiju" kao trijumfa iznenadne spoznaje i "poklapanja ušima" tj. bježanja pred stvarnošću, jeste "gledanje kroz prste".

Drugim riječima, opraštanje. S tim da progledati nekome kroz prste ne implicira toliko veličanstvenost oprosta kao takvog, koliko pomirenost sa situacijom. Stoga bi najpribližnija definicija ovog izraza bila "preći preko nečega".

Svakako da postoje okolnosti kada gledanje kroz prste itekako ima smisla. Ako ste policajac što zaustavi automobil koji je prošao kroz crveno i za čijim je volanom čovjek koji juri u bolnicu da mu se žena porodi, naravno da ima smisla oprostiti prekršaj.

Ipak, gledanje kroz prste u intelektualnom smislu, čini mi se, nešto je čemu ljudi na ovim desetkovanim prostorima počnu prije ili kasnije da podležu. Razloga za amnestiju drugih, inače, ima bezbroj, od mladosti, neiskustva, rata, sve do nekih neobjašnjivih "prenosa". Ako, recimo, kolega pisac proizvede klišej, zloupotrijebi citat ili pogriješi ortografiju, to nije možda razlog za prekid prijateljstva, ali jeste za ozbiljno ugrožavanje intelektualnog integriteta.

U umjetnosti dobre namjere i gledanje kroz prste ne vrijedi. Ako je ovaj moj tekst loše izveden i nezanimljiv, čitaoca se ne tiče da li sam, dok sam ga pisala, bila umorna, dekoncentrisana, nesretna ili u žurbi. Odmoriti se uvijek možemo, usporiti moramo, sabrati isto tako i srediti do te mjere da smo umjereno (ne)zadovoljni. Ono što, čak i u doba Twittera, u konačnici ostaje jesu rečenice koje svjedoče o našim eventualnim slabostima. Izgovoreno se otapa kao aspirin u vodi.

Zaljubljeni, recimo, gledaju kroz prste jedno drugome i to je dio igre. Zbog toga ovaj izraz zaslužuje mjesto u ovoj rubrici. Svakako, gledanju kroz prste skloniji je obično onaj koji više voli. Doduše, prije ili kasnije, to se obije o glavu što nije nimalo romantično.

Gledanje kroz prste nije isto što i čitanje između redova. Jer, ako za našu ispisanu bjelinu uspijemo naći barem jednog iskrenog dekodera, onda vrijedi ovo što radimo. Vrijedi biti pe(h)livan između života i literature, pretvarati taj isti život u literaturu, vrijedi se izlagati riziku od podsmijeha i neshvaćanja, vrijedi mijesiti život kao glinu ne bi li se dobio neki smisao i neka forma ove prolaznosti. Okretati stvarnost kao što se nekima okreće u glavi kada pogledaju s velike visine. A to je upravo ono što akrobate rade: dube na glavi, odnosno, rukama. I nekad zaista dobijemo jasniju sliku promijenimo li perspektivu. Ali, isto tako, zamijenimo li idealizam realnošću, slabost forcom, pretvorimo li tragediju u komediju, red u haos.

Ruke su, konačno, alatke kreativnosti, ali i destrukcije. Jedna od najmoćnijih scena krivnje jeste ona kada Ledi Magbet u drugoj sceni pere ruke, ali voda teško da joj može pomoći da sapere Dankanovu krv.

Na egipatskim hijeroglifima, otvorena ruka predstavlja ljudsku snagu i magnetičnu silu. Slično je u islamu gdje je ruka jedan od važnih talismana. Ritualno pranje tj. abdest ("ključ dženneta") vrši se tako što se, pored lica, glave, ušiju te nogu, ruke peru vodom tri puta, od vrha prstiju do iznad laktova. Kod Berbera, recimo, ruka simbolizuje zaštitu, autoritet, snagu. Ali ne samo u islamu, ruka je jedan od češćih motiva na stećcima. "I mnogo ot moje ruke na zemji bi, a ni ot mene niko ne bi mrtav i ubit", piše u Radimlji kod Stoca, godina 1094. Ime koje se također spominje na stećcima je Stjepan II Kotromanić, jedan od najznačajnijih i najpragmatičnijih bosanskih banova. Tvorac je povelje Dubrovčanima koja počinje: "Utvrdi zakon ki je prvo bio medju Bosnom i Dubrovnikom, da zna vsaki clovjek, koji je zakon bil: Ako ima Dubrovcanin koju pravdu na Bosnjaninu – da ga pozove pred gospodina bana ili pred njegova vladaoca – roka da mu ne bude odgovoriti…"

Od bana Stipana sve do Stipišića. Džiboni: "Rekla je (rekla je)/ Odmorit ću prste/ od stalnog gledanja kroz njih." Ovo predstavlja spokoj, čak i ako je nametnut od strane drugoga. Treba reći i to da jedan od zadnjih stihova ove njegove pjesme, stih "Zavoli me il me upropasti" ima rezonancu u jednom stihu iz sevdalinke koji glasi "Ilž me uzmi, ilž me ubi". Gdje su nestale treće, najsloženije opcije?

Ruke, dakle, mnogo govore o čovjeku. No najviše govori o čovjeku ono od čega se skriva te zbog čega drugome gleda kroz prste. Zbog čega prelazi preko vlastitih principa kao rovokopač preko ilovače. U svakom slučaju, treba znati voljeti svoje ruke i zaklanjati pogled njima s mjerom.