Pamtim ga najviše po početku gimnazijskih školskih godina – osnovnu školu sam mijenjala nekoliko puta pa su sjećanja pomiješana, a fakultet je počinjao u oktobru.

Početak škole, dakle, ona prva sedmica ili dvije, kad ne moraš brinuti hoće li te profesor prozvati, i kako ćeš preživjeti pismeni iz matematike. Obećanje samom sebi da ćeš učiti redovno, da te ne zatrpa, mada će te uskoro svakako zatrpati, učio ne učio. Mnogo se tražilo od nas, i ko je htio mogao je izaći sa solidnim znanjem o koječemu, u svakom slučaju dovoljno da se nastavi akademska nadgradnja. Za mene je taj septembarski početak bio i kratkotrajna nada da ću, samo ako se potrudim, uspjeti uhvatiti onu nesretnu matematiku, ako ne za glavu, a onda za rep.

Trajalo bi taman toliko koliko bi profesoru trebalo da ispiše prvi zadatak na tabli. Tada sam vjerovala da bi moj život bio puno srećniji samo da se nisam morala mučiti sa matematikom. Ono što tad nisam znala, sad znam: razumjeti ovu nauku i nije važno; matematika nas uči da razmišljamo na određeni način, čak i kad ne znamo kako doći do rješenja. Kao što nas pisana riječ, ili umjetnost uopšte, uči da spoznajemo i osjećamo svijet i život kroz iskustva i osjećanja drugih.

Matematika, uostalom, barem ona fundamentalna, i nije nešto što se ne može naučiti, kao što sam shvatila kasnije. Ono što sam znala tada, a znam i sada, jeste da je naš pristup učenju matematike, za razliku od mnogih drugih disciplina, bio fundamentalno pogrešan.

Pamtim još da je vrijeme u septembru, naročito na početku, obično bilo sunčano, sa hladnim jutrima i toplim ostatkom dana, sve do u ranu noć, kad bi se reski i uvijek pomalo vlažni bosanski zrak spustio po zemlji kao plašt. Kao mnogi što kubure s migrenama, i ja vidim apstraktne pojmove u bojama: slova, brojeve, dane u sedmici, mjesece u godini, osjećanja. Za mene je septembar ne zlatno-narandžasto-smeđ, kao što bi možda bilo očekivano, već plavičastozelenkast kao voda, prozračan, blago zlatnožut, kao sunčeva svjetlost kroz brezovo lišće koje počinje mijenjati boje. Tako nekako i miriše, plavkasto, prozračno i zlatno.

Učionice su bile pune sunca, mirisale na ulaštene podove, mada će to brzo izvjetriti, poneki prozor bio bi otvoren dopuštajući vazduhu da uđe i razrijedi mješavinu svakojakih mirisa: od tijela kojima još luduju hormoni, novih knjiga, onih pomenutih podova do kojekakvih toaletnih vodica koje smo tada imali na raspolaganju – od onih jeftinih što su se mogle kupiti kod nas do onih jeftinih što su se kupovale u Italiji. Nekako kao da tih godina lagani, svježi cvjetni mirisi još nisu bili izmišljeni, ili ih mi nismo mogli sebi priuštiti. Oni dostupni su bili ili agresivni, oštri, ili sladunjavi do vulgarnosti. Pamtim profesoricu biologije koja se baš voljela prskati jednim od tih Yardlijevih, pa je hodala kao u mirisnom oblaku, koji bi se onda spustio i po nama u prednjim klupama, uvlačeći nam se u nos i sjećanja. Poneki dječak koristio je Pino Silvestre, taj opresivni, ružni muški ekvivalent profanog ženskog Charlija; ne mogu se sjetiti nijednog drugog.

Septembar je bio prilika da se pokažu nove krpice kupljene tokom ljeta, novi par cipela, da se s najboljom drugaricom prošaputa o morskim simpatijama, da se na velikom odmoru provjeri ko je s kim, i da li tamo neki “on” još pogleduje u našem pravcu.

Kako bi dani odmicali, a tragovi ljeta polako otpadali sa septembra, nestajalo bi i one početne lakoće i bezbrižnosti. Ne da je kasnije bilo baš previše teško – nije, samo se tako ponekad činilo – ali pritisle bi obaveze, škola se zahuktavala, onaj nesretni pismeni iz matematike neumitno se približavao kao voz što ulazi u stanicu, i postajao ozbiljna prijetnja koju je nekako valjalo neutralisati.

I dan-danas ponekad sanjam te pismene i kontrolne. Kao i mnoge druge stvari u mom životu, doživljaji septembra dijele se na one “tamo” i ove “ovdje” u Teksasu. Klimatski, ovdašnji septembar je nepredvidljiv, može biti sunčano i vrlo toplo, a može pasti snijeg. Svejedno, i dalje je plavičastozlatan, prozračan; ako je vrijeme lijepo, nebeski svod ima kristalno jasnu modru boju. Ono što je dobro, čak i nakon svih ovih godina – nema pismenih iz matematike; ponekad samo isplivaju u snu i probude me.

Moj album sjećanja na ovdašnje septembre pun je slika moje djece i njihovih početaka školske godine, kad se učiteljice, učitelji, pomoćnici učitelja, poslužitelj, direktorica… predstavljaju djeci i roditeljima, naprave priredbu i otpjevaju nekoliko prigodnih pjesama dobrodošlice uz pratnju zamjenika direktora na klaviru, a kasnije se puštaju zmajevi i duvaju baloni od sapunice.

Moji dječaci, hvala bogu, nisu imali traume od matematike kao njihova mama.

Jedino, ovdje septembar prolazi mnogo brzo, ali to je više u vezi sa “sad” nego sa “ovdje”: vrijeme ubrzava kako postajemo stariji. Tome donekle doprinosi i geografska širina: nakon ravnodnevice dani su osjetno kraći, pa se čini da se brže smjenjuju. Zlatnožuto lišće opadne nakon prvoj jakog mraza, gotovo sve odjednom, ali se u zraku može još neko vrijeme zadržati zračak topline, a nebo je i dalje, ako je sunčano, blistavoplavo, kao umiveno.

A onda odjednom oktobar, koji volim zbog praznika koje sam usvojila ovdje, ali i zbog teških oblaka, vjetra i hladnog vremena, koje ponekad trebam koliko sunce i vedrinu. Viđen u bojama, oktobar je za mene crvenkastosmeđ, kao cimet, ali to je već druga priča.