Ima tome već blizu dvadeset godina otkad mi je moj drug V. ispričao kako je na svojoj koži spoznao onu veliku istinu iz Verdijevog Rigoleta – da (je) La donna è mobile. Krenuo je u gimnaziju, prvi put se pravo zaljubio, a sa svojom djevojkom se svake večeri sastajao na istom mjestu i u isto vrijeme. Bilo je rano proljeće, mrak je brzo padao, a noći su bile vedre. Uglavnom, svaki put kad bi djevojka došla na dogovoreno mjesto, prije nego se pozdrave, poljube, šta li, V. bi podigao pogled ka nebu i izgovorio: Space, the final frontier. Volio je on Zvjezdane staze, onu generaciju sa kapetanom Pikarom, ali ta rečenica tu nije, naravno, bila fanovski slogan. Nije V. pretjerano vješt s riječima, ali je kao zaljubljen čovjek naslutio da u ovakvim šifrovanim ritualima ima nečeg poetskog. Nije da je to Space, the final frontier značilo "Volim te do neba", ali opet i nije skroz da nije. Bilo je u toj frazi i nekog takvog potencijala.

I dobro, kako to uvijek biva, nije valjda prošlo ni proljeće, a ta je cura ostavila mog druga i spetljala se s drugim tipom, nešto starijim, kojeg je V. dobro poznavao, kako to već ide u malim gradovima. Nije moj drug, naravno, bio sretan zbog ovakvog razvoja događaja, ali ga nije doživljavao ni pretjerano tragično i nije ga to samo po sebi odveć razočaralo. Gore mu je bilo poslije nekoliko mjeseci, kad je i njegov nasljednik u srcu ove male zavodnice ostavljen, pa su se njih dvojica jedanput u kafani slučajno našli za istim stolom. Kad su ostali sami, već malo i pripiti, stali su se, polušaljivo, jadati jedan drugom. I onda je taj stariji tip rekao: Ma super je ona ženska, al malo i čudna, znaš, jebote, kad god bih se sreo s njom, ona bi digla pogled ka nebesima i rekla ono: Space, the final frontier, znaš ono iz Star Treka, jebo je Star Trek. V. se nasmijao i promrmljao nešto, a ubrzo su se i razišli. Ipak, tako mi je priznao, tek tad mu je ta ženska pala u očima, tek tad je, na neki drukčiji i dublji način, počeo da pati.

Dugo se nisam sjetio ove pričice, a onda mi je neki dan prošla kroz glavu. Prolazio sam Gračaničkom ulicom u Beogradu, onim dijelom što spaja Rajićevu i Kralja Petra i na crnoj metalnoj kapiji školskog dvorišta Osnovne škole "Kralj Petar Prvi", na drugoj po redu (s lijeve strane) vertikalnoj šipci ugledao ćirilični grafit ispisan bijelom bojom, odozgo prema dole. Pisalo je: Srbija do svemira.

Bio je suton. Nekakvi glasni i živopisni stranci spuštali su se prema Znaku pitanja. Bankarske službenice u sivim kostimićima su se vraćale kući. Žamor s Knez Mihailove gubio se u vjetru. Razveselio me taj grafit. Nisam iz njega, kao što poneko vjerovatno bi, iščitavao nikakav bizarni patriotizam. Nisam također, kao što neki zasigurno bi, tu vidio ni bilo kakvu političku subverziju. Grafit je, jebiga, čini mi se, ljubavni. Valjda sam se zato i sjetio ispovijesti mog druga V.

Svrha tog grafita je da neko nekom o njemu priča, da ga citira, zarad kakve interne šale. To ispričaš curi koja ti se dopada, kad iziđete prvi put, kad jedno drugom već kažete ponešto o sebi, a onda razgovor na tren presuši. Joj, kažeš, znaš šta sam vidio na putu ovamo, ono, skroz slučajno, prošao sam tuda milion puta, ali nikad prije to nisam primijetio, znaš, na kapiji one škole blizu Kalemegdana piše Srbija do svemira.

Ako je već izišla s tobom, cura će i da se nasmije, a tebi će da bude milo, pa će i priča opet da krene. Ako baš krene, u jednom trenu može i da ti se učini da se svemir urotio da spoji vas dvoje. Ne treba tu misao gušiti cinizmom. Čovjek sklon zabludama pati kad zablude propadnu; čovjek nesklon zabludama uvijek i stalno. U istini je sve, osim sreće.

I dobro, nećeš joj baš kad god se vidite reći Srbija do svemira, ali to može da postane vaša interna šifra. I asocijacije će da se razgranaju. Gračanica, recimo, i grad u Bosni i manastir na Kosovu i njegove replike i svašta još nešto zbog Gračaničke ulice će da te podsjete i na grafit i na šifru i na osobu s kojom šifru dijeliš. I sve tako treba da bude. Svemir se urotio da tako bude.

Ali jednu stvar treba da znaš. Ne baš da stalno misliš o njoj, ali trebaš da je budeš svjestan, onako kako su ljudi svjesni vlastite smrtnosti. Doći će trenutak, prije ili kasnije, kad će ona, kad neki razgovor na tren presuši, nekom drugom ispričati kako u Gračaničkoj ulici, na kapiji školskog dvorišta Osnovne škole "Kralj Petar Prvi" piše Srbija do svemira. I treba da znaš da tako treba da bude. Svemir se urotio da bude tako. A ne možeš protiv svemira.