Kad sam bila djevojčica i kasnije mlada djevojka, obožavala sam čitati stripove. Za tu vrstu štiva postojali su određeno vrijeme i mjesto – ljetnji raspust u mom rodnom gradu u srcu Slavonije, dva bezbrižna mjeseca s mojim drugim parom roditelja – tatom i maćehom – i mojom bakom, tetkom, tečom i rođacima.

Bio je to odmor ne samo od učenja uopšte – moji ispisnici sjetiće se koliko su naše srednje škole umjele biti zahtjevne – nego i od ozbiljne lektire, često neprimjerene našem uzrastu. Voljela sam književnost više od bilo kog drugog predmeta i mislim da sam imala dovoljno zrelosti da čitam, recimo, Tolstoja ili Balzaka sa sedamnaest godina, ali sam bila u manjini. Mnogi moji vršnjaci teško su se nosili s tim bremenom. Ja sam imala muke s matematikom i fizikom, opet kao i mnogi drugi, što mi samo govori da ni književnost ni matematika u srednjoj školi nisu bili krojeni za prosječnog đaka, nego za one sa prirodnim sklonostima ka tim disciplinama.

Dugi i vreli ljetnji dani, kad ravničarski zrak titra od vreline, štiklice od sandala upadaju u poluotopljeni asfalt, a sve posijano i posađeno prethodnog proljeća u crnu, plodnu slavonsku zemlju raste kao ludo i prelama se od jedrine i izobilja, bili su moje vrijeme i vrijeme posvećeno meni. Moj tata i moja dobra baka kuhali bi samo ono što sam ja voljela da jedem, moja maćeha, žena veća od života, i moja već udata sestra obasipale su me stvarčicama koje svaka djevojčica sanja da ima, moja obožavana tetka vodila me frizeru da obojim kosu u ticijan-crveno, a u septembru kad me mama vidi – šta nam objema bog da. Tad sam mogla čitati što sam htjela i koliko sam htjela, nerijetko do kasno u noć.

Oduvijek sam bila opsesivni i posvećeni, mada pomalo neselektivni zaljubljenik u pisanu riječ, ali sam ljeti čitala samo ono što nije imalo tužan kraj. To je podrazumijevalo sve i svašta, uključujući stripove iz bogate i dragocjene kolekcije mog rođaka i rodice.

Moja pametna, obrazovana i fina generacija (koju ovom prilikom pozdravljam) pamti dobro još nešto: koliko je strip-izdavaštvo sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka bilo moćno i koliko su stripovi bili popularni. Izdavači su imali licence za najpopularnije stripove, od humorističkih i detektivskih do avanturističkih, futurističkih i kaubojskih. “Strip Art”. “Stripoteka”. “YuStrip”. Pa neko dugačko i uzano izdanje kome sam zaboravila ime, pa oni umeci u sredini “Politikinog zabavnika”…

Još se sjećam imena četvorice braće Dalton – Džon, Džek, Vilijam i Averel – iz Taličnog Toma (Lucky Luke). Asteriks je zauvijek ostao moja najveća ljubav, koja je s godinama prerasla u iskreno divljenje prema tvorcima ovog stipovskog čuda. Hogar (Hägar) i njegovo šaroliko, šašavo okruženje: Helga, Hamlet, Honi, Kvak… Nezaboravni, tragikomični Iznogud, koji sanja da postane “kalif umjesto kalifa”, ali pusti san ko san, stalno mu izmiče. Modesti Blejz bila je moj stripovski idol (ako sam ikada željela da fizički ličim na nekoga, to je bila ona). Obožavala sam Ripa Kirbija, omiljenog strip-junaka moje bake i njene generacije. Čitala sam ga sa podjednakim uživanjem kao i ona pedeset godina ranije – uglađeni privatni detektiv sa naočalama, šeširom i lulom nije bio izgubio ništa od svoje ozbiljne privlačnosti.

Pa onda ona cijela plejada akcionih heroja: Betmen, Fantom, Konan, Fleš Gordon, Princ Valijant, Spajdermen i Supermen… sve do antiheroja kao što su bili poručnik Bluberi i Džeremaja. U tajnovitog usamljenika Korta Maltezea bila sam pomalo zaljubljena (A umalo sam zaboravila da ga pomenem. Valjda me ljubav prošla, šta li. Hvala mojoj prijateljici i imenjakinji Jasni M. što me podsjetila). Lista je duga i veličanstvena (I na njoj nema Alana Forda, tako je. On je u moj život ušao kasnije i nije bilo ljeto, pa o njemu sada neću. AF je svakako za posebnu priču).

Tokom svoje istorije, strip je imao uspone i padove, strastvene zastupnike i žučne protivnike. Sredinom 1950-ih, američki psihijatar Frederik Vertam pokušao je da dokaže kako stripovi doprinose porastu maloljetničke delikvencije i imaju potencijalni negativni uticaj na seksualnost i moral djece. Njegov krstaški pohod na strip, ma kako sulud, nije prošao bez posljedica. Posljednje apsurdne mjere kojima su u Americi, vazda spemnoj na kojekakve cenzure i budalaštine, pokušali kontrolisati ovaj vid stvaralaštva formalno su ukinute tek 2011.

Na nesreću doktora Vertama, stip je izdržao test vremena, i to momački, a mnogi njegovi junaci preselili su se na film i postali ikone pop-kulture. Filmovi o Betmenu možda su najbolji pokazatelj vrijednosti i uticaja stripa. Igrali su ga dobri i poznati glumci (u redu, znam, većinom), režirali odlični režiseri, a o galeriji betmenovskih negativaca da i ne govorimo.

Evo još jednog primera: Arnold Švarceneger i Konan – glumac i strip-junak koji su se savršeno preklopili. I dalje današnje akcione filmove bazirane na stip-junacima znamo više po likovima koje otjelovljuju nego po glumcima koji te likove igraju.

Strip zovu devetom umjetnošću (ili osmom), ali umjetnošću u svakom slučaju. Možda djeca ne treba da u školi analiziraju Taličnog Toma i Iznoguda (mada mislim da bi to bilo fantastično), ali se nadam da su barem grafički romani našli svoje mjesto u obrazovnom sistemu. Ili ako nisu, da će ga uskoro naći, sad kad znamo da javni moral i pristojno ponašanje nisu ugroženi, niti prestupi u porastu – zbog stripa.

Šta strip jeste ili nije složeno je pitanje i van dometa ovog čeprkanja po uspomenama. To ne smeta da svaki od nas zaljubljenika u strip ima ličnu definiciju i svoj odgovor.

Za mene, on je niska sjećanja na daleku i bezbrižnu mladost, na vrijeme kad se činilo da sve ima smisla i da svaki dugi ljetnji dan ima svoj srećan kraj, baš kao u dobrom stripu.