Vreme uživanja

foto: i. ljubinković

U carstvu Lastovine

Otok Lastovo, tebi ne treba da pričam, raj na zemlji! Kakav otok! Arhipelag! Četres šest ostrva, ej, Polinezija! … Volj ti Borova, volj ti Kopište. Volj ti Skrivena Luka, volj ti Sapluni, sećaš se?”

Malajsko ludilo



Kada je Višnja poslala mejl sa predlozima za smeštaj na moru, prethodno temeljno proučivši šta sve nudi otok Lastovo, činilo se da je pravi izbor već pred nama – hotel Solitudo, još iz vremena stare Juge, u blizini luke Ubli gde nas ostavlja katamaran kojim stižemo iz Dubrovnika. Ove godine more je značilo samo jedno: odmor sa što manje turista u okruženju. U tom smislu, Lastovo nije moglo biti bolje mesto za letovanje. Ostrvo do kog se dugo putuje i gde je priroda prilično divlja nije nešto što većina ljudi bira za godišnji odmor.

Prevagu nad hotelom ipak je odneo apartman kod gospođe Kate – blizina samog grada Lastova i more tik ispod terase u “zaklopljenoj” uvalici Zaklopatici bili su dovoljno dobro opravdanje. Ispravnost naše odluke pojačao je po dolasku i filmski zalazak sunca – istopljena staklena bombona koja se razliva po ostrvu činila je svakog dana dodir neba i mora drugačijim. Od barokno narandžaste do pastelno rozikaste, ljubičaste i plave, da bi se oko ponoći prevukao tamni pliš načičkan cirkončićima u prepoznatiljivim sazvežđima – dovoljno za amaterke kakve smo mi.

“Čini ti se – nevin zaliv, niko pre tebe u njegovu vodu nije uronio!”, reći će Selenićev junak u Malajskom ludilu misleći baš na ovo ostrvo i na ovu uvalu sredinom osamdesetih godina prošlog veka. Nevinost zaliva četrdesetak godina kasnije nije u potpunosti sačuvana – ukotvljene jahtice to potvrđuju, mada ih nema previše. Zanimljiv prizor me je tokom jednog jutarnjeg kupanja iznenadio. Dok sam ja lagano plovila po somotskim talasima, s obližnje jahte dopirao je zvuk klasične muzike, a devojka na pramcu, prirodna i potpuno naga je uz Baha radila jogu. Fini neki bogati svet.

Na Lastovo, inače, strani turisti nisu dolazili sve do kraja osamdesetih godina – budući da je ovaj otok, kao i obližnji Vis, posle Drugog svetskog rata, postao vojna baza. Iako je turista tada bilo manje nego danas, svakako je meštana bilo više – po rečima lokalaca, tek šest, sedam stotina ljudi sada živi na Lastovu, a u osnovnoj školi u osam razreda ima ukupno četrdeset đaka. Informacije o životu na ostrvu kupimo usput, od taksista koji nas s vremena na vreme odbace gde je potrebno, kad je mrak previše gust ili sunce prejako za pešačenje. Taksi voze Vera i njen muž Ante. Preporučuju, naravno, i uvale za kupanje. Mihajla je opuštenija, tu je i kafić i samim tim dolazi malo više ljudi. Ali Lučica je miljenica. Kao u Italiji – sva u kamenim kućicama, sa zelenim i plavim šalonima i udobnim zidićem u senci ispred svakih vrata. Preležale smo pola dana ispod grane nekog bora, povremeno spuštajući knjige radi pogleda na taj pitomi kamen, more i čamce. Ča je život vengo fantažija, odzvanjaju Oliverovi stihovi u mislima.

Petar, vozač lokalnog minibusa, kome je dovoljno godina da mu svi idu na živce i zato nema strpljenja za lažnu pristojnost, zarazio nas je rečenicom koju je upućivao drugima tokom vožnje, a više sebi u bradu: “ma, ko mu jebe mater”. Nema u toj psovci nečistote, reklo bi se da je pandan danas pomalo smešnoj i zaboravljenoj “koj ti šmirgla uši” (da citiram opet pomenuti roman), a Višnju i mene je iznova zasmejavalo kad god bismo je izgovorile.

Vreme se poslednjeg dana kvari. Bura je i posmatramo s terase dramu koja se odvija na do juče pitomom i namreškanom moru. Katamaran za Durborvnik nije isplovio iz luke u šest ujutru. U naletu avanturističkog duha, odlučujemo da se ne vratimo u naš smeštaj već da poslednji dan provedemo u hotelu Solitudo, s početka priče. Nakon dva sata čekanja i preispitivanja sopstvenog zdravog razuma, ljubazni i nenaspavni recepcioner se konačno pojavljuje i nalazi nam spremnu sobu. Odlazimo širokim hodnicima u predivni prostrani apartman, zavirujući u delove hotela koji se ne koriste. Iza velikih staklenih prozora gledamo pustu terasu sa ponekom ostavljenom stolicom oko koje vetar gomila borove iglice.

Iz hola gde jedino ima interneta, javljamo kući da smo zatočene na otoku, bar do sutra. Zovem prijatelja koji mi čuva psa, kukam što se ne vraćam na vreme i pitam ga šta radi. “Evo baš slušam TBF – Ništa mi neće ovi dan pokvarit”. Dok se smejemo ovim stihovima, vidim jednu pa drugu ispaljenu papuču kako leti i pada na stepenice ispred. Dvojica plavih dečaka, blizanci od oko pet godina, pojavljuju se i ležerno kupe projektile koje su bacili kao najavu svog dolaska. Odmor još jedan dan, pomisih veselo.

Mesec dana kasnije TBF će nastupati u Beogradu. Šaka suza vrića smija pevaće pun Dom omladine sa simpatičnim Splićanima, koji su u Beograd doneli svoje “carstvo ladovine”. I lastovske fantažije.

Iz istog broja

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu