Vreme uživanja

foto: miloš spasojević

Zanovet(anje) bez daha

Nisam neka turistkinja, ali povremeno putujem kao što u Disovoj pesmi Pijanstvo lirski subjekt ne mari da pije, al’ je pijan često. Desi se to kad se pojavi finansijski dostižna prilika da malo, kako kaže Dis, zaboravim zemlju, zaboravim mesto na kome se jadi i poroci zbraše. Kao i alkohol, ni turizam ne rešava probleme, ali obe stvari naprave pauzu u svakodnevlju.

Od turističke posete Kataniji na Siciliji odustali su prijatelji prijatelja, pa smo pozvani da uskočimo muž i ja. Hoćemo, kako da nećemo, da me vidimo sretnu kako se verem na Etnu, jel tako, dušo? Duša se složila, šta će.

Prva zanimljivost bila je sravnjivanje sebe i rezervacije tj. potvrda identiteta. Onlajn, dakako. Nije mi prvina da putujem avionom i da se čekinujem onlajn. Check in, u stara vremena bio je pokazivanje karte teti na aerodromu, da biste doznali gde ćete sedeti, i aktivnosti oko ukrcavanja prtljaga u avion. Danas je malo drugačije. Morala sam da pokazujem pasoš kameri, pa da joj izlažem lice, da okrećem glavu nadesno, ne to desno, drugo desno, aj’ jovo nanovo, nalevo, osmehnite se, ne valja, osmehnite se da se vide zubi, zatvorite oči, ali zatvorenih očiju ne mogu da pročitam da je dobro, neka mi neko pomogne…! Sve u svemu SF zabava za celu porodicu! Ček in? E, ne može dok se vreme leta ne približi na 24h, da bi oni koji moraju da u avionu sede zajedno, platili rezervaciju sedišta; vi, stipse, koje ćete za dž sesti gde bilo, tj. koje ćete se posle zameniti sa ostalima koje WizzAir za kaznu bude rasuo po sedištima i kad nema potrebe – vi čekajte!

Čekali i dočekali, pa dočekali i minibus koji vozi putnike na budimpeštanski aerodrom, zadivili se veličini aerodroma (kao surčinski po novom) i uređenosti (kao što će surčinski biti), preleteli preko sedam gora i dva-tri mora i sleteli u zemlju kiklopa Polifema. To što nismo videli više od Sicilije, najveće autonomne regije Italije, zemlje agruma, maslina, loze, pistaća, sabljarki, Arhimeda, Empedokla, Sv. Agate, Belinija, Skarlatija, Pirandela, Frenka Kapre i Sinatre, don Vita Korleonea i inspektora Montalbana, kriv je katanijski gradski i prigradski saobraćaj, koji kao i u našoj zemlji nije naklonjen turistima. Sicilijanci su ludi za automobilima i motociklima i svi ih voze, tako da je javni prevoz, osim za zbunjene strance, rezervisan za babe i barabe koje sednu i čekaju, pa kad dođe.

Postoji i rentacar, no za Italiju je potrebna međunarodna vozačka dozvola. Ako je nemate, prvo vam bude krivo, a posle, kad malo pogledate kako ljudi voze, ne sekirate se više. Voze kao ludi, u raskrsnice uleću u punoj brzini trubeći da upozore one koji isto tako jure i trube iz ostalih pravaca.

Osetljive duše gledajući taj funkcionalni, veseli haos, ostanu bez daha (prvi put). A onda odu da gledaju sve što se i u samom gradu može videti: pijacu sa raskošnim buvljakom u samom centru, riblju pijacu iz kuvarskih snova, kafanice i tratorije, parkove i botaničku baštu, divno održavane i grozno neodržavane građevine, široke i uske ulice, muzeje, crkve, univerzitet, knjižare, prodavnice (svuda je sve jeftinije nego kod nas, pa i nekretnine), lungomare i kilometre peščane plaže – svakog dana cca 17.000 koraka, kaže pedometar!

Katanija je veličine Novog Sada, a umesto Fruške gore ima Etnu, najviši (3350 m) živi vulkan u Evropi. Antički Grci smatrali su da je ispod Etne zarobljeno čudovište Tifon, a da su tu negde i Hefestove kovačnice. Savremeni naučnici pak kažu da se tu afrička tektonska ploča podvlači pod evroazijsku, što izaziva zemljotrese i erupcije i na kopnu i pod morem. Uprkos toj prirodnoj nezgodaciji nabrajanje ko je sve zauzimao Siciliju zbog zgodnog geografskog položaja ne staje u ovaj tekst. Burnom istorijom izmešani Katanezi tu žive, ali i masovno napuštaju svoj arhitektonski prelep grad, usput budi rečeno, prljav do nezamislivosti.

Ništa zato, upicanjeni građani izlaze iz šljaštećih automobila, sedaju u ukusno dizajnirane lokale, jedu divnu hranu iz prelepih tanjira, na samo par metara od svega i svačega odbačenog, od ambalaže, preko psećeg izmeta do crknutih mačaka, da ne meračim o mirisima zbog kojih vam stane dah (drugi put). I niko se ne sekira, svi vedri, orni i bez balkanskog patosa, vita e bella!

Vodič, s kojim smo po šljaci Etne prošetali od 1800 do 2300 mnv, predočio nam je da prva biljka koja počne da raste na vulkanskom tlu, 30–40 godina posle erupcije, jeste broom. – Zašto te metle malo ne upotrebite? – zamalo da udarim u zanovetanje, kad li mi je pokazao broom: osim za metlu, to je i engleska reč za zanovet!

Veličanstvena lepota vulkana, biljaka, vizura, razređen vazduh, e to zaista zaustavlja dah (treći put). Nije svaki turizam samo mrdajući kapitalizam, jer, da parafraziram Lourija iz Pod vulkanom, ako ne putujete, teško ćete razumeti lepotu sladoleda u lepinji (sicilijanski specijalitet) u grubim rukama berača plodova opuncije.

Iz istog broja

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu