Film – The Beatles: Get Back

SVIRKA NA KROVU: Bitlsi

foto: promo

Esencijalno rokenrol iskustvo

Više od pedeset godina nakon razlaza, Bitlsi i dalje postavljaju nove umetničke standarde i svojim istupima nadmašuju sve druge. Naime, Get Back je ultimativni film novog doba, kao pravljen za 21. vek

Jai Guru Deva, Om
Nothing’s gonna change my world

The Beatles,
Across the Universe

Postoje dokumenti snažniji od istorije o kojoj govore.

Takav je slučaj sa upravo objavljenim trodelnim filmom Get Back novozelandskog reditelja Pitera Džeksona, poznatog po čuvenim trilogijama Gospodar Prstenova i Hobit – koji samo nominalno govori o Bitlsima i njihovom pokušaju da snime album za par nedelja i prezentuju ga na koncertu. Reč je zapravo o esencijalnom rokenrol iskustvu, kao što je to sa bilo kojim legendarnim albumom. U stvari, kad bolje razmislimo, u nedostatku većeg broja kapitalnih ostvarenja desetak godina unazad, rokenrol su nam bolje tumačile (auto)biografske knjige, te dokumentarna dela poput ovog. Po svoj prilici, to su i poslednji vredni artefakti rok kulture.

Samo u prethodnoj godini pojavilo se pregršt filmova o rokenrolu i njemu bliskim žanrovima kao fundamentalno važnom delu opšteg obrazovanja: od Summer of Soul preko Tine do The Velvet Underground. Neki od najboljih dokumentaraca izašlih nedavno ne bave se toliko muzikom, koliko samim muzičarima i njihovom nekada značajnom ulogom u transformisanju društva i prihvatanju novih vrednosti – onom koju su zaista imali ne tako davno, bez obzira što ih danas niko više ne opaža kao relevantne persone na širem planu, već jedino kao potencijalne “zadrugare”, interesantne (čitaj: vulgarne, neukusne) koliko i njihova “žvaka”. U finalnom skoru, zahvaljujući umetničkoj genijalnosti i ljudskoj dobroti rok zvezda, u ovim filmskim delima sadržano je svakako vrednije saznanje od držanja koraka sa Kardašijankama, što je u međuvremenu postalo globalna kulturna norma.

KAD SU MUZIČARI BILI VAŽNI

Uzmimo, na primer, Bitlse i Get Back, novi dokumentarac o njima, sačinjen nakon višegodišnjeg Džeksonovog rada na materijalu zaostalom sa snimanja albuma Let It Be. Možemo ga posmatrati kao još jednu trilogiju, ili osmočasovni film, kako god želite, ali je suština u tome da je proslavljeni reditelj Gospodara prstenova dobio pristup izuzetnoj građi, nastaloj januara 1969, u vreme kad su Bitlsi zamislili album na kome bi ponovo slavili spontanost i živu svirku. Njegovo pravljenje u studiju potom su beležili kamerom, sa idejom da na kraju održe i koncert, čime bi se posle dužeg vremena vratili direktnom kontaktu sa publikom. Prestavši sa nastupima još 29. avgusta 1966. u San Francisku, na vrhuncu paranoje vezane za Lenonovu izjavu da su “Bitlsi postali popularniji od Isusa”, posvetili su se studijskom radu, iz kojeg je zaista proistekao niz remek-dela, ali je u njima očito i dalje čučao punokrvni rokenrol bend željan da zabavi narod. Na kraju se ploča sa ovim snimcima pojavila tek posle Abbey Road, paralelno sa istoimenim filmom Let It Be o koncertu na krovu – maja 1970, skoro mesec dana pošto su Bitlsi objavili da su se rastali. To je nezasluženo promenilo celu percepciju ovog projekta, smišljenog da vrati bend “korenima”, pretvarajući ga u oproštajnu pesmu umesto u živ dokaz o njihovom postojanju.

No, niko nije mislio da će se celokupno druženje od predviđenih 21 dan – tokom kojih je trebalo da napišu nove pesme, uvežbaju ih i snime – pretvoriti u neočekivano burnu sagu o odnosima unutar jednog sastava, zabeleženoj na 60 sati filmske i 150 sati audio-trake. Džeksonov zadatak bio je zato težak ne samo zbog obimne arhive koju je trebalo pogledati, nego i zbog ogromnog broja detalja što su iziskivali da ih stvaralački promisli i odluči da li govore nešto suštinski važno o glavnim junacima, odnosno pravoj istini o relacijama u ovoj maloj skupini ljudi upućenoj na sebe, po imenu Bitlsi. Uradio je to na najbolji mogući način, otkrivajući nam ne samo rad-u-nastajanju sa svim tenzijama, koje su se mogle predvideti, nego i – sasvim nenadano – dušu najslavnije od svih grupa.

Od momenta kad su se skupili u filmskom Twickenham studiju da rade na novim kompozicijama, tokom čega je Džordž Harison privremeno napustio grupu (prvi deo), preko njegovog povratka i odlaska u mnogo prisniji Apple studio, gde su imali kućne uslove (drugi deo), do završetka projekta i nenajavljenog nastupa na krovu zgrade Apple-a, koji je privukao jednaku pažnju publike i policije (treći deo), imamo minute i minute bliskog susreta sa opipljivim Bitlsima, što se pred nama kreću kao da smo zajedno u sobi. Finalna rediteljeva verzija zabeleženih zbivanja data u Get Back nijednog trenutka nije snishodljiva romantizovana storija o epohi 1960-ih, kad su savremenoj pop kulturi udareni temelji, ali ni grubo razobličavanje mita prikazivanjem onoga što se krije iza zatvorenih vrata, nego suptilno uvođenje u njihov privatni svet, u kome ih konačno doživljavamo kao stvarne osobe, i baš zato u punoj meri postajemo svesni njihove veličine.

MAJSTORSKA RADIONICA

Film Get Back pruža jedinstveni uvid u stvaralački proces tandema Lenon-Makartni, te kreativno uključivanje celokupnih Bitlsa u finalna izdanja pesama kakve danas znamo. Zameci nezaboravnih numera iskrsavaju u prolazu kao skice, često sa drugačijim tekstom, kao u slučaju Lenonove Jealous Guy, Hare Krišna prijatelj Džordža Harisona čuči negde u uglu studija, o gospođama glavnih autora benda da i ne govorimo. Međutim, ono što istinski fascinira jeste izgled Bitlsa, kao i ljudi koji se motaju okolo: kamermani, snimatelji, tehničari, roudiji, reditelj, menadžer, ko god se zatekao u filmu – nalik je četvorici superstarova, dakle, potpuno u fazonu, bez mnogo razlike u frizurama, odeći i ukupnom stajlingu: povišena modna osvešćenost prosto kipi sa slike. Sa druge strane, centralne zvezde filma prikazane su – mimo svoje nesumnjive aure javnih ličnosti – kao skromni ljudi što u pauzama vežbanja jedu tost i piju čaj, upućeni jedni na druge sa vidljivim uzajamnim poverenjem i čak ljubavlju sred ogromnog pretećeg prostora prvih proba, koji u njima očigledno izaziva nelagodu.

Kaleidoskopija muzičkih naklonosti, prijateljstava, ukusa i uticaja u virtuoznoj paleti usputnih dodira je znatna: fantastična proba za I’ve Got a Feeling, te Johnny B. Goode Čaka Berija i I Shall Be Released Boba Dilana, dok Joko Ono zašiva nešto na bundi Džona Lenona, recimo. Tu su i nagovaranja da Bitlsi nastupe u amfiteatru libijskog grada Sabrata, nakon čega vidimo Ringa kako stepuje uz Polovo sviranje teme Tea for Two na klaviru. Slušamo i ObLaDi, ObLaDa, tradicional Midnight Special, kao i Gimme Some Truth i All Things Must Pass, za koje ćemo saznati kad se budu našle na solo albumima Lenona i Harisona. Kroz razgovore Bitlsa promiču Erik Klepton, Bili Preston, Hamburg, džez i Robert Šekli, beskrajne su probe Don’t Let Me Down u raznim aranžmanima, gde na licu mesta vidimo kako se bruse dijamanti u majstorskoj radionici Bitlsa. Harison je ovde pobunjeni element, koji stalno dovodi stvari u pitanje, dok Joko gleda u Lenona kao u boga, što se ne libi da zapleše i flamenko.

Ispred nas se uživo takođe odvija nastanak istorijskih kompozicija Get Back, Let It Be i The Long and Winding Road. Bitlse zatičemo kako za svoju dušu pevaju Rock and Roll Music Čaka Berija, sa svog albuma Beatles for Sale, pesmu kojom su otvarali koncerte na poslednjoj svetskoj turneji 1966. I baš tu, dok se u mašti reditelja kombinuju stari snimci sa novim izvođenjem u studiju – vidimo bazičnu promenu: vatrometni entuzijazam nasuprot izvesnoj mrzovolji, blistave dečačke početke sa iskrenim osmesima od uva do uva spram gotovo staračkog odsustva prvobitne srčanosti. Pritom, najstariji među njima tog januara 1969, Ringo Star, još uvek ima samo 28, a najmlađi Harison tek treba da napuni 26.

A ovo je jedva početak filma.

VRATI SE TAMO GDE PRIPADAŠ

Bilo je sličnih filmsko-muzičkih ostvarenja u istoriji, ali u pitanju je apsolutno prvo koje sadrži najčuvenije ljude svog doba na vrhuncu – dok rade. Kad budete videli samo jedan njegov isečak, prepoznaćete sve glavne glumce, a istorija druge polovine 20. veka biće vam potpuno jasna. Jer ovde nije samo reč o muzici, niti o nekom konkretnom albumu i pesmama na njemu. Još manje o modi, ženama članova benda koje diskretno, ali uporno zauzimaju svoje pozicije u Bitlslendu, ili groupie devojkama što čeznu da izmame Polov smešak i možda jedno njegovo “zdravo”, dok u to ime beskonačno drežde ispred studija Apple. Ovde se radi o političkoj prekretnici, na prelomu iz društva posle Drugog svetskog rata u ono koje ne želi da više išta zna o tome, premda se na isteku drugog sata filma suočavamo sa napisima o usponu antiimigrantskog pokreta u Velikoj Britaniji?! Primećujete li sličnosti sa sadašnjim trenutkom u Evropi?

I tu dolazimo do finalnog, zapanjujućeg zaključka. Više od pedeset godina nakon razlaza, Bitlsi i dalje postavljaju nove umetničke standarde i svojim istupima nadmašuju sve druge. Naime, Get Back je ultimativni film novog doba, kao pravljen za 21. vek: njega nije toliko važno netremice gledati i bubati anegdote i faktografiju, nego biti zaista prisutan tokom njegovog trajanja. Biti, rečju, deo radnje, družeći se sa najboljim bendom svih vremena. Jer, svaki put kad ga budete videli, otkrićete naravno nešto novo – ali, mnogo bitnije je to što smo sa njim dobili jedinstvenu šansu da upoznamo aktere kao ljude nama nalik i da živimo sa njima kao pravi učesnici sleda događaja. Film čiji deo i sami postajemo, svakako je budućnost kinematografije.

Zato su Bitlsi opet najveći i uvek iznova moderni, pa se ovim filmom i vraćaju tamo gde oduvek pripadaju.

Nama. Svojoj publici.

Iz istog broja

Izbor urednice fotografije “Vremena”

Slike godine 2021.

Marija Janković

Knjige

Bekstvo od sopstvene senke

Ivan Milenković

Lansiranje “Džejmsa Veba”

Teleskop koji će pročitati istoriju

Dr Saša Marković

Korpus narodne odbrane Jugoslavije (KNOJ) 1944–1953.

Udarna pesnica revolucije

Dr Dmitar Tasić

Tri decenije od raspada SSSR (V)

Votka za pepsi

Dragan Bisenić

Românii din Serbia

Identitatea nu este un obstacol, este un motor

Carmen-Sabina Oalge Adamović

Rumuni u Srbiji

Identitet nije prepreka nego pokretač

Karmen Sabina Oalđe Adamović

TV manijak – Pregled 2021.

Agonija izbora

Dragan Ilić

Intervju: Uliks Fehmiu, glumac

Zlo jeste neuništivo, ali je dobro jače

Sonja Ćirić

Slavoj Žižek za “Vreme”

Pandemija između apatije i solidarnosti

Slavoj Žižek

Ličnost godine

Goran Marković

R. V

Intervju: Miloš Starović

Trebaju nam pravi ljudi na pravom mestu

Filip Švarm

Nuklearna energija

Bauci Černobilja

Slobodan Bubnjević

Filozofski razgovori: Srećko Horvat

Pratite tragove litijuma i naći ćete korupciju

Ivan Milenković

Srpski sport u 2021.

Jedini svetski brend Srbije

Aleksandar Aleksić

Aleksandar Stanković, novinar

Kada vas vlast kupi, senka je na svemu što ste do tad uradili

Nedim Sejdinović

Bioskop – Matriks: Uskrsnuća

Čemu ovo služi, a još i ne radi?

Đorđe Bajić

Kultura sećanja: Operacija “Barbarosa”

Zameli ih stepe, sneg i “kaćuše”

Filip Švarm

Kako je rokenrol postao svestan sebe

I bi Rok

Nebojša Broćić

Kultura religije

Susret čoveka sa čovekom

Jelena Jorgačević

Religija i sloboda

Suprotstavljanje strukturama moći

Dr Davor Džalto

Portreti savremenika: nadbiskup Stanislav Hočevar i fra Marko Oršolić

Mostograditelji našeg doba

Jelena Jorgačević

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu