Rusi u Beogradu

TRAGEDIJA BRATSKIH NARODA: Protest protiv ruske invazije na Ukrajinu, Beograd mart 2022.

foto: m. janković

Put u nepoznato

Pojedini imaju prijatelje, poznanike ili prijatelje prijatelja koji im pomažu. Većina koristi grupe na aplikaciji Telegram ili na mrežama kao što je “Serbia in my mind”, čiji je broj članova bio 200, a sada je prešao 6000. Razmenjuju se saveti i nude usluge ili besplatna pomoć za prevod, pronalaženje smeštaja, posla, nabavljanja dokumenata, registrovanje preduzeća. Ima tu i pitanja kao što su “gde naći insulin”, “gde upisati dete na odbojku”, “koliko košta taksi od aerodroma do centra grada”, “da li je validna ruska vakcina protiv kovida 19”…

“Tog 24. februara, kada su pale prve bombe na Ukrajinu, nisam spavao. Video sam odmah postove na društvenim mrežama i shvatio šta se dešava. Bilo mi je muka, plakao sam. Imam prijatelje u Ukrajini, radim sa Ukrajincima, ne mogu da se poistovetim sa takvom agresijom ruskog rukovodstva. Zato sam odlučio da odem, brzo, pre nego što se granice zatvore.” Ove reči izgovara 30-godišnji programer Android telefona iz Sankt Peterburga, čije je ime poznato redakciji, dok sedi za stolom jednog kafića na Topličinom vencu u Beogradu, crnih podočnjaka, sa strahom u očima, izgubljen. Sleteo je u Beograd 5. marta.

Nekoliko hiljada Rusa su, kao i on, nakon Putinove invazije Ukrajine našli utočište u Srbiji, jer je jedna od retkih zemalja u Evropi koja ne zahteva vizu čitavih trideset dana. Takođe, i dalje postoji direktna avio-veza sa Moskvom i pored pritiska Evropske unije, koja je zabranila letove za Rusiju. Čak je udvostručen broj letova nakon invazije, pa vraćen na jedan dnevno, pod pritiskom EU na predsednika Srbije Aleksandra Vučića.

SRBIJA KAO IZLAZ ZA BEKSTVO

Mnogi su dali otkaze, poneli ušteđevinu u gotovini jer su im zbog sankcija EU i SAD prema Rusiji bankarske kartice blokirane, i sa po jednom torbom se uputili u nepoznato. Pojedini imaju prijatelje, poznanike ili prijatelje prijatelja koji im pomažu. Većina koristi grupe na aplikaciji Telegram ili na mrežama kao što je “Serbia in my mind”, čiji je broj članova bio 200, a sada je prešao 6000. Razmenjuju se saveti i nude usluge ili besplatna pomoć za prevod, pronalaženje smeštaja, posla, nabavljanja dokumenata, registrovanje preduzeća. Ima tu i pitanja kao što je “gde naći insulin”, “gde upisati dete na odbojku”, “koliko košta taksi od aerodroma do centra grada”, “da li je validna ruska vakcina protiv kovida 19”… Nakon trideset dana, ruski državljani moraju da nabave “beli karton”, to jest dozvolu da nastave da borave u Srbiji.

“Kad slete i priberu se, počinje takozvani ‘viza run’, a to je obezbeđivanje dozvole boravka. To je moguće ako se dokaže vanbračna zajednica, školovanje, otvaranje preduzeća, prijava nekog preduzeća da je osoba zaposlena, ugovor o zakupu ili kupovini stana…”, objašnjava Katarina, student ruskog jezika, turistički vodič i pokretač mreže na ruskom jeziku “Beogradski”, koja volontira iz ljubavi prema Rusiji i “da oni koji ne podržavaju rat ne bi snosili posledice istog”. Ukoliko ne ispune jedan od navedenih kriterijuma, moraju da pređu neku granicu svakih 30 dana, najčešće je izbor Crna Gora ili Bosna i Hercegovina, koje takođe ne zahtevaju vizu za Ruse.

“Došla sam u Srbiju jer ovde ne moram da se pravdam kao na Zapadu da sam protiv Putina. Nema rusofobije, naprotiv. Srbi umeju da razlikuju jer su prošli kroz ovaj pakao u vreme Miloševića”, kaže Vikorija Šepard, na čelu jedne startap kompanije u oblasti IT-a, kao i većina onih koji su došli u Srbiju na početku rata. “Za mene je neprihvatljivo biti na strani zemlje koja napada, posle svega što sam učila i načina na koji sam odgajana. Rusija je ta koja se ovaj put ponaša imperijalistički i nasilno, morala sam da odem”, izgovara sa knedlom u grlu mlada žena od 25 godina, iz Ufe. Iza sebe je ostavila sina od sedam godina, supruga, porodicu, prijatelje. Radi na tome da registruje svoje preduzeće u Beogradu. Knjigovođe svedoče da su zatrpani takvim zahtevima.

Kao i agenti za izdavanje nekretnina. “Godinu dana pokušavam da izdam stan. Nekoliko dana nakon početka rata u Ukrajini, iznajmio ga je Rus i namerava da preseli svoju firmu”, svedoči Sanja iz Beograda. “Stanova za izdavanje više nema, da ne govorim o airbnb-ijevima. Ne pita se za cenu. Garsonjere koje su se izdavale za 250 evra, sada koštaju 350 evra”, kaže jedan agent za nekretnine sa velikim iskustvom u Beogradu, čije je ime poznato redakciji.

ČEKAJUĆI USPOMENE

Celokupne porodice se upućuju u izgnanstvo. “Kad smo videli šta se događa, odmah smo odlučili da moramo što pre da napustimo Rusiju. Već nekoliko godina smo razmatrali da emigriramo, jer se ugušila svaka sloboda medija, opozicije, slobodnog mišljenja, nastanila se potpuna cenzura, hapšenja, povratak u Sovjetski Savez… Ovaj rat je bio okidač. Tog dana, 24. februara, i onih koji su sledili avio-karte su bile preskupe. Cena je skočila sa 250 evra na preko 1500. Sedam dana nakon početka rata našli smo četiri karte za supruga, mene i decu od dve i četiri godine, preko Istanbula za Beograd, za 600 evra, i napustili dom. Potrošili smo veći deo ušteđevine”, priča Elena Leučenko iz Naberežnije Čelnija, u Tatarstanu, dok sedi na suncu na klupi u Zemunskom parku, a muž Aleksej nadgleda Tamaru i Petra. Elena je menadžer projekata u oblasti IT-a i nastavila je da radi u timu kog čine i Ukrajinci. Aleksej, inženjer koji je prodavao hemijske proizvode, morao je da dâ otkaz. “Bilo mi je strašno kada sam razgovarala sa kolegama Ukrajincima. Uplašili smo se da će opet pasti gvozdena zavesa, da ćemo ceo život pokušavati da izađemo iz tog zatvora, da će Alekseja mobilisati… Do poslednjeg trenutka nismo bili sigurni da ćemo uspeti. Jer za režim smo izdajnici. Policija zaustavlja na pasoškim kontrolama na izlasku, kontroliše telefone da proveri sa kim vlasnik komunicira, da li je karta povratna…”

Porodica Leučenko je ponela tri torbe, i spakovala jednu kutiju koju su nazvali “naša baština”, sa diplomama, medaljama sa takmičenja, fotografijama, otiscima dečijih ruku kada su se rodila. Nadaju se da će im je rodbina nekako dostaviti kasnije. Za sada su iznajmili stan na tri meseca. “Mogli smo da idemo u Gruziju, Tursku ili Jermeniju, ali odabrali smo Srbiju jer ovde ipak vladaju evropske vrednosti, i ljudi su ljubazni, pomažu, odnos prema deci je daleko tolerantniji nego u Rusiji…”

Zahvaljujući društvenim mrežama, jedan deo novodošlih iz Rusije se pridružuje i solidariše sa ukrajinskom i beloruskom zajednicom u Srbiji, i učestvuje u pacifističkim skupovima u Beogradu i Novom Sadu “Rat NE”. “Ukrajinci, Belorusi, Srbi, svi smo braća i sestre!”, skandiralo je nekoliko stotina ljudi u nedelju 21. marta okupljenih na Trgu Republike u Beogradu, pre nego što su, zajedno sa Ženama u crnom, otpevali ukrajinsku himnu. “Stop Putine”, “Neka mir vlada”, pisalo je na transparentima koji su takođe pokazivali slike povređenih, bombardovanja civila, izbeglica… Povorka koja je u maršu do Predsedništva Srbije nosila dugačku ukrajinsku zastavu zahtevala je da srpski političari prekinu saradnju sa Rusijom, da mediji prestanu da negiraju zločine koje čine ruske snage, da se iz javnog prostora izbaci “Z”, znak ruske vojske.

U srcu Beograda, u Njegoševoj ulici, međutim, početkom marta naslikan je portret Vladimira Putina, srpska i ruska zastava i ćirilicom napisano “brat”. Pojedinci su u nekoliko navrata bacali farbu preko murala, napisali “ubica”, ali su “čuvari” popravili “nedela”, a gradske vlasti se ponašaju kao da nije do njih, kao i u slučaju murala ratnom zločincu Ratku Mladiću i mnogobrojnih grafita kojima se on veliča.

“Režim Aleksandra Vučića je ovde stvorio jednu malu Rusiju”, ocenjuje 25-godišnji programer i finansijski analitičar, sagovornik koji želi da ostane anoniman jer se plaši posledica za svoju porodicu koja je ostala u Rusiji. “Neka mi nadimak bude Don Kihot”, kaže on sa osmehom. Sličnog je stava Denis, 34-godišnji građevinski inženjer, koji radi za evropsku firmu, dislociran iz Moskve u Beograd. “Nekad nam je teško jer u Srbiji mnogi podržavaju Putina, veruju ruskoj propagandi da su slike uništenih gradova i mrtvih ljudi u Ukrajini lažne. Čak ima i skupova podrške agresiji! Razumem da se takav stav opravdava time što je NATO bombardovao Jugoslaviju 1999. godine, ima i mržnje prema Zapadu, ali Srbi ne znaju kako je živeti pod Putinom. Ne znaju šta je Rusija. Nisu osetili Sovjetski Savez…

Pokušavam da ne ulazim u diskusiju jer poštujem gostoprimstvo, ali ne bih da se ovde zadržavam, nadam se da ću uspeti da odem dalje, u istom pravcu gde su otišli i mnogi Srbi, jer ovaj rat je samo početak”, kaže on.

Iz istog broja

Izbori za predsednika Srbije

Susreti i razgovori u kampanji bez struje

Davor Lukač

Izbori 2022: Šta čeka pobednika

Ko ne štedi dok ima, zadužuje se kad nema

Radmilo Marković

Izborna kombinatorika

Velika igra malih brojeva

Bogdan Petrović

Intervju: Rambo Amadeus

Suština demokratije je u redovnoj smeni vlasti

Nedim Sejdinović

Rat u Ukrajini

Kraj nije na vidiku

Aleksandar Radić

Ruski raketni arsenal

Domet “Mrtve ruke”

Slobodan Bubnjević

Izbori 2022: Istraživanje Demostata

U Srbiji više neće biti isto

Srećko Mihailović

Rusija: Reakcije na rat

“Patriotski efekat” i “glasanje nogama”

Ilija Vukelić

Korona i turizam 2022: Mađarska i Srbija

Dva načina suočavanja sa virusom

Stevan Ristić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu