Dva dana su glasači liste Ujedinjeni za pobedu Srbije prozivali njene lidere zbog izostanka obraćanja javnosti, pogotovo u svjetlu brojnih nepravilnosti i kršenja zakona tokom izbornog procesa. No, Dragan Đilas, Vuk Jeremić, Zoran Lutovac i ostali nisu prekidali šutnju. Taman kada je razočaranje opozicionog biračkog tijela doseglo vrhunac, jedna konferencija za štampu je “promijenila sve” – ono što je izgledalo kao poraz, počelo je ličiti na pobjedu. Naime, predstavnici svih opozicionih lista – Ujedinjeni za pobedu Srbije, Moramo, Ajmo ljudi, Dveri/POKS, Nada i Zavetnici – saopštili su da niko od njih neće učestvovati u gradskoj vlasti zajedno sa Srpskom naprednom strankom i Socijalističkom partijom Srbije. Ali i ne samo to.

Kako je Đilas rekao, odnos mandata u gradskom parlamentu između SNS-a i SPS-a sa jedne i ostalih lista sa druge strane je 55:55. Tako će i ostati čak i da ne bude ponavljanja glasanja.

“Prema preliminarnim rezultatima koje je objavila Gradska izborna komisija, nije obuhvaćeno 100 biračkih mesta na kojima je glasalo 100.000 ljudi, a na 99 postoje veće ili manje povrede glasačkog procesa”, izjavio je Đilas. “Procena člana GIK-a iz redova opozicije Zorana Alimpića je da će se, zbog nepravilnosti, na oko 20 odsto biračkih mesta sasvim sigurno ponoviti glasanje i bez ikakvih prigovora od strane opozicije.”

Ukratko, okupljeni opozicionari kažu da SNS i SPS ne mogu sami sastaviti gradsku vladu i pozivaju građane da na ponovljenim izborima glasaju za listu Ajmo ljudi Borisa Tadića i Duška Vujoševića. Ukoliko ona sa osvojenih 2,8 posto pređe cenzus od 3 posto, doći će do smjene vlasti u glavnom gradu. Ali, čak i da se to izjalovi, sasvim su izgledni pat pozicija i ponavljanje izbora.

Ovim je bitka za Beograd u zaustavnom vremenu započela. Kako to obično biva, mogući su razni preokreti i iznenađenja, ali i izlazak građana na ulice. Izvjesnim se u ovom trenutku može smatrati samo to da je opozicija iz pasive krenula u aktivu. Jer izgubi li vlast u Beogradu, Aleksandar Vučić će pretrpjeti svoj prvi poraz na izborima od 2012, što će se i te kako odraziti i na politički i na javni život čitave zemlje.

ČOVEK IZ FRIŽIDERA

“Jedno je Vučić, drugo su ljudi oko njega”, smatra taksista srednjih godina. “On mi deluje pošteno: snalazi se kako može, drži Srbiju, nalazi pare da podeli narodu…”

Sa ovim se slaže i penzionerka iz okoline Beograda.

“Niko mi ništa u životu nije dao do sada”, kaže ona o dvadeset hiljada dinara pomoći koju su dobili penzioneri gotovo dva mjeseca pred izbore.

Još nešto se pokazalo važno na dan izbora.

“Da nema Vučića, prošli bismo poput Ukrajinaca”, tvrdi izvjesna beogradska frizerka.

Od Aleksandra Vučića niko nije mogao doći do izražaja u kampanji – kako kandidati opozicije tako i njegove stranačke kolege i koalicioni partneri. Apsolutni gospodar cjelokupnog medijskog prostora, djelovao je kao čovjek koji će zaista iskočiti iz frižidera ili rerne. Time je dugogodišnja i oprobana praksa “života u televizoru” šefa države ubačena u do sada nezabilježenu warp brzinu. Naime, Vučić se obratio biračima kao početak i kraj svega u političkom i javnom životu Srbije: samo on spašava zemlju od rata i nestašica, samo on otvara puteve i tvornice, samo on dijeli pare i nabavlja respiratore… Zapravo, šef države odavno je profesionalni donosilac dobrih vijesti i tu ulogu ljubomorno čuva od svih i svakoga.

“Narod uvek zna na čemu je s Vučićem”, kaže IT poduzetnik. “Kad zabrazdi, zna da se povuče i izvuče. Hoću reći da sa njegovom vlašću uvek možeš da se dogovoriš i pogodiš ako si pametan. Zato nikad i nije bilo bolje za biznis.”

Vučić jeste pobijedio na predsjedničkim izborima u prvom krugu, ali po prvi put od 2012. koalicija oko Srpske napredne stranke nema većinu u Narodnoj skupštini. Da li je partija žrtva potpuno personalizirane kampanje svoga lidera? Nije. Svi njeni funkcionari ionako imaju mizeran rejting i ne postoje mimo Vučića – isuviše je tu afera i javnog odijuma da ne bi morali biti skrajnuti. Ali ako naprednjačkih vedeta i nije bilo na javnoj sceni, stahanovski su radili iza nje. Paralelni spiskovi, utjerivanje i kupovina kapilarnih glasova, stranački paravojnici na izbornim mjestima, tučnjave, zastrašivanja, “bugarski vozovi” i slične pojave, obilježili su i protekle izbore (vidi tekstove na stranicama 8 i 10). Međutim, nije sve u tome.

“Pogledajte Gornje Nedeljice i selo Rakitu gde se narod digao protiv Rio Tinta i mini-hidroelektrana”, priča jedan od ekoloških aktivista, učesnik izbora. “Tamo su nas Vučić i SNS oduvali. A kako i ne bi? On tim ljudima nudi asfaltiranje puteva, radna mesta – ma sve što traže. Šta mi možemo da im ponudimo? Vladavinu prava i slobodne medije. Ajte molim vas?”

Ipak, Vučić nije zadovoljan svojim stranačkim drugovima. Smatra da su debelo podbacili na parlamentarnim i beogradskim izborima, a on sam je osvojio bezmalo šezdeset posto glasova, dvadeset posto više nego svi oni skupa. U to ime, ponovo im prijeti povlačenjem sa čela stranke i ponavlja po tko zna koji put da više neće biti nosilac liste SNS-a. Oni strepe, što bi drugo.

Vučića niko ne treba učiti politici, odnosno prostoj činjenici da moć na poziciji šefa države direktno vuče iz parlamentarne dominacije vlastite partije. Zato je pravo pitanje što želi postići najavom prepuštanja SNS-a nekom drugom? Nude se dva odgovora. Prvi je da Vučić možda namjerava promjenom Ustava u pravcu predsjedničkog sistema izboriti još dva mandata, i to “nadstranačka”. Drugi odgovor može biti redizajn SNS-s pošto je, očito, prešao zenit moći. Time bi i lider i partija pokušali sebi kupiti još jedan novi početak.

POVRATAK IZ CRNE RUPE

U svakom slučaju, SNS će opet formirati vladu zahvaljujući Socijalističkoj partiji Srbije – za razliku od naprednjaka, socijalisti na parlamentarnim izborima imaju rezultat vjerojatno i iznad vlastitih očekivanja. Ovim je Ivici Dačiću, lideru SPS-a, pošlo za rukom ono što nikom nije: ušao je u političku crnu rupu SNS-a iz koje ništa ne izlazi, a onda se opet pojavio na horizontu događaja. Na čemu je baziran taj uspjeh?

“Kad čovek ima posla sa socijalistom, to je kao da radi sa akademikom u odnosu na nekog od naprednjaka”, kaže zaposlena u velikom javnom sistemu. “Pristojniji su, stručniji, spremni da izađu u susret onoliko koliko mogu, ne histerišu, niti zastrašuju. Nije ni njima baš lako.”

Na nenadano jačanje SPS-a zahvaljujući “umjerenoj politici” odnosi se i Vučićeva agresivno-pasivna aluzija da su drugi iskoristili njegovo neumorno “nošenje” sa Draganom Đilasom. U tom smislu, postoje spekulacije da bi socijalisti mogli ostati izvan vlade.

To se neće desiti. Pod jedan – SNS i SPS su u dogovoru izišli na izbore razdvojeno, računajući da će tako osvojiti više glasova, a i Dačić nije istakao kandidaturu za predsjednika Srbije, direktno podržavši Vučića. Mada je – pod dva – cijena socijalistima skočila, njihov lider je spreman da sve proguta osim da ode u opoziciju. I, na kraju, pod tri – Vučić može dobro operušati i podijeliti SPS unutar sebe, ali bi platio previsoku cijenu.

“Ne vidim kako možemo ispasti iz vlasti”, slaže se socijalista srednjeg ranga. “To bi značilo da Vučić prepušta Beograd Đilasu. Takođe i da pravi vladu sa tankom većinom, na šta nije naviknut, niti ima pravi kadar u Skupštini.”

Govori li sve ovo da će Ivica Dačić ponovo biti premijer u skladu sa svojim izbornim sloganom? Male su šanse. U vladi sa naprednjačkom većinom ništa ne bi bio moćniji nego što je sada, a snosio bi odgovornost za mnoge poteze na koje ne bi mogao uticati. Recimo – potencijalno uvođenje sankcija Rusiji. Zbog toga je realnije očekivati da pragmatični Dačić naplati svoj uspjeh u ministarskim mandatima i, posebno, čelnim funkcijama u javnim poduzećima.

RUSKA KUĆA U ZONI KOMFORA

Vučić je u svom obraćanju poslije izbora indirektno rekao da su SPS, odnosno Dveri, Nada i Zavetnici iskoristili narodnu rusofiliju u Srbiji. Ima neke istine u tome. Međutim, predsjednik Srbije prešućuje da su upravo on i njegov režim godinama i sistematski razvijali putinofiliju, koristeći je za svoju promociju. U svakom slučaju, opće je uvjerenje da razumijevanje i podrška Rusiji dominiraju javnim mnijenjem Srbije. Tako misli i veći dio građanske opozicije, gledajući da se ne izjašnjava na temu rata u Ukrajini. Zauzvrat, SPS i desne stranke dobili su zonu političkog komfora da bolju nisu mogli poželjeti za slanje poruke kako govore sve ono što Vučić i njegovi misle, ali ne smiju izreći zbog Brisela i Vašingtona.

“Odlična procjena i još bolja odluka”, kaže iskusni marketinški stručnjak. “Da li su Vučić i ekipa zbog Rusije napadali Dačića, Boška Obradovića, Miloša Jovanovića ili Milicu zavetnicu? Nisu nimalo, što je ovima dalo i na legitimitetu i na vidljivosti. Vučić očigledno ceni da će mu se pred Zapadom isplatiti izigravanje centriste ugroženog ruskim uticajem u zemlji.”

Zona komfora ovdje se ne završava. Zapravo, započela je učešćem desnih partija u dogovorima oko izbornih uvjeta, odnosno njihovom kooperativnošću kada je režimu bilo najnužnije. Zbog toga su i mogli sasvim neometano voditi kampanju čiju dodatnu vrijednost čini ili podjednako kritiziranje “prethodne” i sadašnje vlasti ili potpuno izbjegavanje da bilo što kažu protiv Vučića.

Uglavnom, tvrdeći da su “svi isti” desnici je pao u krilo znatan broj glasača koji nisu za naprednjake, ali je njihova demonizacija lidera građanske opozicije ostavila posljedice. Drugim riječima, pokupili su veliki broj glasova bivšeg SPAS-a Aleksandra Šapića. I kako stvari stoje, nemaju namjeru da ponove njegovu grešku.

“Ulazak Šapića u SNS i njegovo isticanje za gradonačelnika najveći je promašaj u istoriji ove partije”, tvrdi iskusni analitičar amater. “Njegova akvizicija koštala je naprednjake bar sedamdeset hiljada glasova u Beogradu. Teško mi je to priznati, ali ispada da je Goran Vesić sasvim bio u pravu suprotstavivši se Šapićevoj kandidaturi.”

Da li je naprednjački catch all došao do kraja? Šapićev slučaj potvrđuje da jeste – za razliku od Dačića, on će zauvijek ostati u političkoj crnoj rupi SNS-a. Sjedeći na dvije stolice toliko dugo, na kraju je ostao bez obje. U tom smislu, može se smatrati za jednog od najvećih gubitnika proteklih izbora.

ŠTA IM SE DESILO

Na jednom planu je opozicija pobijedila. Pozivala je građane da glasaju u što većem broju, i oni su je poslušali; prema Republičkoj izbornoj komisiji, izlaznost je iznosila 58,71, najviše od 2008. O velikom interesu građana svjedoče i gužve na biračkim mjestima i glasanje na nekima od njih u Beogradu čak i do 22 sata.

“Pitam se da li su to stvarno bili glasači opozicije”, skeptičan je naš amaterski analitičar. “Njeni rezultati sa nekoliko biračkih mjesta koje sam video možda bi i bili bolji da nije bilo ovog produženog glasanja.”

Lista Ujedinjeni za pobedu Srbije osvojila je na parlamentarnim izborima 13,58 odsto glasova i prvi put od 2014. u Skupštinu je ušla dvocifrena opoziciona grupacija. Ipak, dva dana djelovalo je da su svi razočarani – kako njeni čelnici tako i pristalice.

“I sad smo, kao, uvređeni i ljuti na čitav svet”, kaže IT poduzetnik. “Pa, opozicija zajedno sa celom Srbijom već dve godine zna u dan kada će biti izbori. Gde su im bili kontrolori, kompjuteri i softveri za praćenje rezultata? Kao da su u svatove pošli, a ne na izbore…”

Izgleda da ovaj sugovornik ipak nije sasvim u pravu. Nakon dvodnevne tišine, Đilas je uputio izvinjenje građanima za dvodnevnu šutnju, rekavši da su htjeli prikupiti sve podatke i rezultate sa biračkih mjesta kako bi znali šta se zaista desilo. Tom priliku je i najavio bitku za Beograd, što je među pristalicama opozicije podiglo optimizam.

Inače, kampanja liste Ujedinjeni za pobedu Srbije bila je poprilično mlaka. Činjenica je da je rat u Ukrajini gurnuo u treći plan brojne teme koje su oni isticali, poput korupcije, kriminalizacije, socijalnog raslojavanja ili zagađivanja životne okoline, i da se u velikim krizama poput ove građani identificiraju sa vlašću. Također, i da Marinika Tepić, Vladeta Janković, Đilas, Lutovac i ostali zajedno sa drugima iz opozicije ni izdaleka nisu imali ravnopravan tretman u medijima u odnosu na pristalice vladajuće partije, niti dovoljno novca i drugih resursa za kampanju. Ona je samo formalno kratko trajala, tako da ostaje jak dojam kako Ujedinjeni za pobedu Srbije nisu dovoljno osmislili i organizirali svoj izlazak na izbore.

“Oni meni liče na amaterski bend koji subotom sat-dva vežba u garaži”, rezigniran je biznismen sa političkim iskustvom. “Tu im uz pivo ortaci i devojke govore da su najbolji u zemlji. I onda oni odmah misle da će svirati na glavnoj bini Exita, ništa više ne moraju da rade osim da čekaju da ih pozovu.”

Teško je procijeniti da li su lideri lista Ujedinjeni za pobedu Srbije procijenili da je “već sve rečeno” ili ih je paralizirala unutrašnja tenzija. Mada su njeni kandidati neusporedivo kvalitetniji i bolji od režimskih, slabo su dolazili do izražaja.

“Opozicija je napravila grešku u izboru mete”, objašnjava stariji novinar sa ogromnim iskustvom. “Umesto da udaraju po slabim tačkama vlasti, oni su tukli po najjačoj; umesto da gađaju naprednjačke funkcionare o kojima narod sve najgore misli, glavna meta im je bio Vučić.”

BEOGRADSKI SPORAZUM

Gotovo je sigurno da Ujedinjeni za pobedu Srbije neće ostati na okupu u skupštinskim klupama i da će se podijeliti u više poslaničkih grupa. Sada treba vidjeti kako će iskoristiti parlamentarni status i budžetski novac za stranačko funkcioniranje. Možda im izgleda daleko, ali dvije godine do lokanih izbora brzo će proći. Za razliku od liste Ujedinjeni za pobedu Srbije, lista Moramo je slavila: po prvi put su ušli u Narodnu i Gradsku skupštinu Beograda sa osvojenih 4,7, odnosno 10,8 posto osvojenih glasova. Ni ova lista nije briljirala u kampanji. Rat u Ukrajini je znatno skrajnuo ekološke teme, a oni nisu imali druge. Zbog toga imaju sve razloge da budu zadovoljni.

“Što smo slavili?”, kaže već citirani ekološki aktivista. “To što će neko steći poslaničku platu? Očekivao sam mnogo više. Izbori nisu Olimpijada pa da je najvažnije učestvovati.”

Ni žurka kod Moramo, niti tihovanje Ujedinjenih za pobedu Srbije ne bi bili tema dok je izgledalo da ove dvije liste neće biti u stanju da sastave vlast u Beogradu. Sada izgleda da se na oboje zaboravlja zahvaljujući zajedničkom istupu građanske i desne opozicije u Beogradu. Valja ipak savjetovati oprez: sve ove stranke tek čekaju teški pregovori (to su oni famozni “programi”) prije postizanja konačnog sporazuma, a ne treba olako gledati na kupovnu moć naprednjaka. Odbornici su oduvijek vrlo kvarljiva roba.

Posljednji izbori pokazali su da je izuzetno teško smijeniti autoritarnu i demagošku vlast u čijim se rukama nalaze sve poluge odlučivanja, ključni tokovi novca i državne institucije pretvorene u stranačke ispostave. Također, i da mnogi pokušaji opozicije u tom polju u proteklih deset godina nisu davali rezultat, uključujući i mnoge viđene 3. aprila 2022.

Tekst je deo projekta “Unapređenje demokratije u Srbiji”, koji nedeljnik “Vreme” realizuje uz podršku američke Nacionalne zadužbine za demokratiju (NED). Projekat “Podsticanje javne debate o demokratiji uoči izbora” finansira NED. Ovaj tekst, celokupan sadržaj i izneti stavovi su isključiva odgovornost nedeljnika “Vreme” i ni na koji način ne odražavaju stavove i mišljenja NED-a.