Evrovizija i posledice

IZNAD SVIH OČEKIVANJA: Konstrakta u Torinu

Sve Konstraktine pobede

Snaga pojave Ane Đurić jeste u tome što nam je demonstrirala kako sveg tog spoljnog pritiska možemo da se otresemo sopstvenim izborom, kakav god on da bude – ne moramo samo da sedimo i slušamo šta nam govore da radimo. I to ne samo u vreme kriza

Svi mi koji smo malo pratili karijeru sastava Zemlja gruva! znali smo da ta ekipa ima u sebi ono “nešto”.

Godina je 2004. i u Velikoj sali Doma omladine Beograda treba da nastupi engleska drum & bass grupa Kosheen, a pre nje domaći elektro pop sastav Mistakemistake. Edi Bon, njihov lider, predstavlja mi u garderobi dve nove pevačice sa kojima su upravo počeli da rade, za koje kaže da su izuzetne pojave i da će “uraditi nešto”: jedna ima tamnu kosu i predstavlja se kao Zoe Kida, a druga plavu i zove se Konstrakta. Tako su dve drugarice izašle na scenu i ostavile snažan utisak zajedničkim nastupom, iz koga se videlo da zaista imamo nešto novo i samosvesno na sceni, čega dotad nije bilo.

Ponovo smo se videli nekoliko godina kasnije, kad se pojavila Zemlja gruva! Potpuno su promenile boje kose, ali ne i uverljivost nastupa. Ovaj dvanaestočlani bend imao je sve što treba za uspeh – soul, fank, džez, rege u prstima, MC-ja Milovana Boškovića da odrepuje i komponuje, kao i dve pevačice koje su pisale angažovane pesme, što je već izgledalo kao neverovatna koncentracija ljudskih resursa na jednom mestu. Neko od njih je, naprosto, morao da uspe.

Zemlja gruva! pojavila se u jednom posebno zanimljivom trenutku na beogradskoj muzičkoj sceni – zajedno sa Svi na pod i Sevdah Baby, predstavili su nam se oko 2010. novim pristupom pop muzici. Prvi put smo, posle dužeg vremena, osim herojskih rokenrol i hip hop postava, imali generaciju inteligentnih, autentičnih, naših pop autora, koji nisu okretali leđa stvarnosti i kreirali iluziju – iluzije radi. Bili su dovoljno smeli da promene koncept popularne muzike kod nas i da je otrgnu od konfekcije, te da pokušaju da kažu neke stvari koje niko drugi nije. Tada mnogi to nisu razumeli, ali da nije bilo njih, teško da bismo danas imali moderne pop zvezde za mlade kao što su Buč Kesidi.

Pre desetak godina, stajao sam tako sa Konstraktom i Zoe Kida, posle prva dva velika koncerta tada nove grupe Zemlja gruva!, koji su bili neočekivano brzo rasprodati i na kraju održani u toku iste večeri, ponovo u Velikoj sali Doma omladine Beograda. Hteo sam kao domaćin da im se zahvalim i kažem da mislim kako je sve prošlo odlično, te da su na pravom putu – naravno, ne sanjajući kuda će ih on odvesti. Njih dve su me pogledale i, pomalo se snebivajući, ali i sa velikim poverenjem, upitale kao starijeg drugara ono presudno pitanje koje svi mi postavljamo: “Šta misliš, može li se živeti od ovoga?”.

Sad znamo odgovor.

PREVIŠE COOL ZA POBEDU

Uspeh je, naravno, relativna stvar. Ali je više nego jasno da se on može meriti slušanošću pesme, prepoznatljivošću izvođača i citiranjem teksta u svakodnevnom govoru. Sve to ima već istorijska Konstraktina numera In corpore sano.

Do nje je došlo posle mnogo godina istrajavanja na putu promišljanja šta pop muzika može da kaže na našem jeziku. Ovo svakako nije najeksperimentalnija pesma u Konstraktinom repertoaru – treba pogledati njene prethodne solo radove i posebno ceo Triptih odakle ona potiče – ali je izuzetno hrabra, pa i drska, za standarde Evrovizije. Činjenica da je neko iz naše sredine, zahvaljujući čistom kreativnom umeću i stavu, na tom i takvom takmičenju osvojio peto mesto i posebnu nagradu za umetnički doprinos, pokazuje nam svima kako negde u svetu ipak postoje kriterijumi na koje možemo čvrsto da se oslonimo, sigurni da će nas svi misleći ljudi prepoznati kao deo istog kruga. Konstraktin najveći uspeh jeste u tome što nas je preko nje svet, bar za trenutak, prihvatio ne kao egzotične seoske lude, kakvim oni vole da vide sve Istočnoevropljane, nego kao ravnopravne osobe sa svojim mišljenjem. Prvi put smo bili suviše cool da bismo pobedili na Evroviziji i svi su nam to priznali. To je naša prava pobeda.

BOLJI SVET

Konstraktin nastup nije ostavio mesta sumnji da je njegov važan deo ono pljeskanje i vrćenje rukama. Taj čin je osnova zajedništva koje ono vaspostavlja. Muzika se, zahvaljujući njoj, vraća svojoj ritualnoj ulozi i ponovo povezuje celu zajednicu na gotovo magijski način ako lupiš dlanom o dlan. Posle dve godine bolesti celog društva i raspada socijalnog tkiva na globalnom nivou zahvaljujući pandemiji – hvala Konstrakti što nas je izlečila u našim glavama.

Ovo je istovremeno i najoptimističkija pesma na Evroviziji, jer okreće stranicu posle tog strašnog iskustva, pledirajući da sami uzmemo stvari u svoje ruke. Nakon predugog perioda dirigovanog življenja, trebalo nam je da čujemo nešto ovako. Postali smo još svesniji kako neko lako može da iskoristi tragediju koja nas je sve pogodila za manipulaciju i čistu zaradu. Snaga Konstraktine pojave jeste u tome što nam je demonstrirala kako sveg tog spoljnog pritiska možemo da se otresemo sopstvenim izborom, kakav god on da bude – ne moramo samo da sedimo i slušamo šta nam govore da radimo. I to ne samo u vreme kriza, kakva je kovid 19 bila, nego i inače…

Retka prilika da je iz ovog regiona došla univerzalno razumljiva pop poruka, prepoznata širom Evrope, od Finske do Portugala.

I nekako je pomalo sumnjivo to što je baš ovakvu poruku prepokrio ratni narativ, koji je došao kao naručen za sve uterivače strahova i javne hipnotizere, tako lepo opisane u pesmi In corpore sano. U trenutku kad je rat ponovo u Evropi, svakako nema boljeg načina da se prisetimo kako je život uvek preči, nego slušajući nauk ove Konstraktine pesme.

BOLJI MI

Verovatno smo u toj potrebi da ponovo prepoznamo same sebe – pošto smo preživeli i rat i pandemiju – došli do opšteg razumevanja sa celom bivšom Jugoslavijom. Umetnica je uspela da izrazi našu zajedničku strepnju, utemeljenu u strašnom iskustvu kroz koje smo prošli i pruži odgovor koji su svi u našem kraju sveta prepoznali kao svoj. Zbog toga nije preterano reći da je, sasvim sigurno, u emotivnom i faktičkom smislu, Konstrakta zaista bila jedini pravi predstavnik bivših jugoslovenskih zemalja u finalu ovogodišnje Evrovizije i da je na neki način tamo bila delegirana od strane svih nas, kao prvi predstavnik nepostojeće Jugoslavije, posle dužeg vremena.

Jednostavno je neporecivo da je cela Hrvatska ne samo glasala za pesmu iz Srbije, na dan stotog rođendana Franje Tuđmana, nego nam je to veselo i saopštila iz studija HRT. Kao što neko reče: “Ako to nije pomirenje, onda ne znam šta je”. Toliko o tome da muzika ne menja svet – menja ga, jer menja percepciju koju imamo, a od ove večeri možemo slobodno da kažemo da je za jedan veliki stepen postalo manje važno zašto smo se onomad ljutili jedni na druge i ko je prvi započeo. Izgrađeno je jedno novo razumevanje, zasnovano na zajedničkom iskustvu, koje nam kaže da smo danas opet svi u istom paklu.

Ujedinjeni u Konstraktinoj pobedi – jer ono jeste bila pobeda – možemo da u potpunosti uvidimo i konačno do dubine bića doživimo besmislenost tragičnog raspada kakav nas je zadesio, usled svojevremenog delovanja nekih starih, domaćih javnih opsenara. Današnji mladi su ujedinjeni u Konstrakti. Doviđenja, brate.

BOLJE SUTRA

Ostala je samo još jedna važna lekcija da se nauči iz Konstraktinog uspeha: on je samo njen i njenog tima. U njega je uloženo tek na samom kraju i hvala RTS što je bar toliko uradio jer je jedina državna institucija koja je stala iza ove talentovane umetnice. Stoti put ćemo se svi hvaliti time što je neko iz naše ulice proveo sto godina samoće radeći nepoznat i često ismejan, pre nego što je osvojio svet. Naš sistem bez sistema čekaće novu žrtvu, koju će slaviti jedan dan, pre nego što počne da je osporava. Zato je poslednji trenutak da počnemo da razmišljamo o zakonskom načinu da pomognemo našim talentima u oblasti popularne muzike, da ostvare što mogu više na svetskoj sceni, jer očigledno imamo šta da kažemo.

Ono što šira javnost ne zna jeste da iza Konstrakte dolazi čitav talas novih autorki, koje sad sa pravom očekuju podršku cele zemlje. To bi bila najveća pobeda Ane Đurić Konstrakte.

Iz istog broja

Intervju: Dejan Šoškić, prof. Ekonomskog fakulteta u Beogradu

Inflacija neće pasti

Radmilo Marković

Promene zbog pandemije

Kako je “Corona” preživela koronu

Robert Čoban

Intervju: Ana Đurić Konstrakta

Naš integritet i ideja stekli su poštovanje

Dragan Ambrozić

Epidemija lažnih dojava

Ovog puta nije do MUP-a Srbije

Filip Mirilović

Dosije Vremena: Kamendin

Vapaji koje niko ne čuje

Ivana Milanović Hrašovec

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu