Kratki rezovi - VREME film i Radio televizija Srbije predstavljaju dokumentarni film

Atentat – medijska pozadina

U Srbiji, 12. marta 2003, u dvanaest i dvadeset pet, sve se promenilo u dvorištu Vlade, izvršen je atentat na premijera Zorana Đinđića Iz minuta u minut, iz sata u sat, javnost iz medija saznaje razmere tragedije. Ali, šta su novinari i kada saznali? Koga su sve zvali, a ko je sve zvao njih? Kako su uredništva radila i sa kakvim su se dilemama nosila? I – posle svega – da li su i mediji stvarali društvenu klimu u kojoj je bio moguć atentat na premijera Zorana Đinđića

PUCNJI

Beograd, 12. mart 2003. U redakcijama dnevnih novina, radija, televizija i agencija, nema velike gužve. Održavaju se sastanci, a novinari i urednici procenjuju najave događaja za 12. mart. Malo toga deluje zanimljivo…

Međutim, sastanak uredništva nedeljnika "Identitet" se lako može pretvoriti u burnu raspravu. Na naslovnoj strani broja koji se tog dana pojavio u prodaji stoji "Đinđić na meti slobodnog strelca – Haški Srbi naručili atentat". Reč je o četvrtom delu feljtona iz knjige "Laufer javlja" Vojislava Šešelja.

"Moj zamenik, Slobodan Jovanović je tražio da promenimo naslov", objašnjava Gradiša Katić. "Žika Rakonjac, autor feljtona, bio je uporan da ostane baš taj naslov – "Đinđić na meti slobodnog strelca – Haški Srbi naručili atentat". I ja sam onda rekao: ‘Nađite mi u tekstu gde to tačno stoji’. Žika Rakonjac je onda pokazao pasus gde zaista to stoji. Ja sam rekao: ‘Stavite onda taj naslov’."

Za to vreme Miša Brkić, novinar nedeljnika VREME i član Saveta za borbu protiv korupcije kreće na sastanak Saveta sa premijerom Đinđićem.

"Krenuo sam nešto ranije iz redakcije da malo prošetam kroz čaršiju s idejom da dođem malo ranije u Vladu da se vidim još sa nekim ljudima iz Saveta pre nego što počnem da radim" kaže Brkić. "Već sam bio blizu zgrade Vlade, onog ćoška gde stoj policajac u onoj kućici za kontrolu prolaznika i valjda onih koji ulaze u Vladu, i tad sam čuo pucnje.

U tom trenutku, televizijska ekipa B92 stiže taksijem pred vladu Srbije. Istrčali su iz taksija i pokušali da vide šta se dešava u dvorištu vlade. Uskoro će nastati snimak koji će obići svet.

"Snimatelj je prvi pretrčao preko ulice i ja sam odmah potrčala za njim", kaže Senka Vlatković. "Pretrčavali smo Nemanjinu ulicu kao da tamo žive duše nije bilo, a normalno je išao saobraćaj. Sećam se gužve u dvorištu – ljudi trče, policajci s mašinkama…

Snimatelj je uključio kameru. Sad, treba da prođe neko vreme da se kaseta ušnira i da kamera počne da snima. Asistent mi je rekao: ‘Hej, videli smo krvavo telo!’ Toga nema na snimku, jer se traka još nije ušnirala. Mi tada nismo znali šta smo videli… Ta kola su prošla, to ste videli na snimku naše televizije, ona dva automobila u kojima se nalazio, sad znamo, premijer, ali mi u tom trenutku nismo znali ko je u automobilu. Odmah smo javili u redakciji da se u dvorištu Vlade nešto dogodilo."

VEST

Uskoro su se mnogim urednicima i novinarima usijali mobilni telefoni. Dragoljuba Žarkovića iz Vlade Srbije poziva Miša Brkić.

"Brkić mi je rekao da je pucano u dvorištu Vlade i ponovo za nekoliko minuta, da je pucano na premijera Đinđića", kaže Žarković.

Informaciju da je Zoran Đinđić žrtva atentata, u prvi mah, ne želi da potvrdi niko od državnih funkcionera.

"Žarko Korać, koji je ljubazan čovek i koji se uvek javlja na svaki poziv, zalupio mi je slušalicu", kaže Antonela Riha.

A onda su se vesti počele širiti. Uredniku nedeljnika "Svedok" Vladanu Diniću dok je ručao sa generalom Nebojšom Pavkovićem u "Srpskoj kafani" javljeno je da je izvršen atentat na Đinđića.

"Videvši da sam prebledeo, Pavković me je pitao šta mi je. Rekao sam mu da je izvršen atentat na Đinđića. General Pavković je tada rekao, verovali ili ne: ‘Odoh ja u Hag"

Vest da je izvršen atentat na premijera, stvara tešku atmosferu u redakcijama.

"Dvadeset minuta nije se u redakciji čula ni reč", kaže Veselin Simonović, glavni i odgovorni urednik dnevnog lista "Blic". "A onda je neko rekao da je Srbija država u kojoj ne vredi živeti".

DRŽAVNA TELEVIZIJA

Elektronski mediji smesta kreću sa vanrednim programom, a sve novine menjaju naslovne strane. Vreme prolazi, ali na RTS-u nema nikakvih informacija.

"Gledam RTS – ništa se ne dešava", kaže Aleksandar Mandić, u to vreme zamenik predsednika Upravnog odbora RTS-a. "Ide redovni program sviraju, pevaju… Što više vreme odmiče, ja vidim da oni tamo uopšte ne reaguju. I onda odlučim da krenem tamo da vidim šta se dešava…"

Kako je Generalni direktor Aleksandar Crkvenjakov na službenom putu u Švajcarskoj, zamenjuje ga Bojana Lekić, glavna urednica Informativnog programa. Međutim, ona je nedostupna kako za zaposlene u RTS-u, tako i za članove Upravnog odbora koji se okupljaju u kancelariji Generalnog direktora. Šta sve može da usledi posle atentata na premijera, niko u tom trenutku ne može sa sigurnošću da kaže. Zabrinut za bezbednost televizije, Aleksandar Crvenjakov iz Švajcarske prenosi deo svojih ovlašćenja na Upravni odbor.

"Onda sam ja pozvao šefa obezbeđenja i rekao mu da ukoliko Bojana Lekić ne izađe iz svoje kancelarije provali vrata", kaže predsednik Upravnog odbora Dejan Mijač. "Ona se pojavila sva uplakana, vrlo uzbuđena i govorila je da joj je prijatelj ubijen. Ja sam joj rekao da su emocije u redu, ali da profesionalac mora biti spreman da i u najtežim okolnostima radi svoj posao".

Konačno, dva sata nakon atentata na premijera – u četrnaest i trideset – RTS ima prve specijalne vesti; emitovanje vanrednog programa uslediće četrdeset i pet minuta kasnije.

VANREDNO STANJE

Konferencija za novinare Vlade Srbije je počela u petnaest i četrdeset pet. Ono što svi znaju – da je Zoran Đinđić podlegao ranama – pročitao je u saopštenju vlade Nebojša Čović.

"Ja sam bila na toj konferenciji za novinare i mislim da su svi glavni urednici takođe bili tu", kaže Antonela Riha. "Moj utisak – kada sam videla ministre – bio je prilično poražavajući. Bilo je onih koji su otvoreno plakali – ako se ne varam to su bili Batić i Vlahović – Žarko Korać je delovao zaleđeno, Nebojša Čović je izgledao kao da će svakog trenutka eksplodirati… Izgledali su mi – u tom trenutku – kao grupa ljudi koja niti je shvatila šta se desilo, niti znaju šta će dalje da urade. Ja sam tada po prvi put osetila strah za budućnost".

Čim je vršiteljica dužnosti Predsednika Republike Srbije Nataša Mićić stigla u Beograd, proglašeno je vanredno stanje.

"Ja sam vanredno stanje doživela kao jedini pozitivni događaj u kontekstu cele te situacije", kaže Aleksandra Ranković, tada urednica u novinskoj agenciji BETA.

Da li vanredno stanje osim očuvanja stabilnosti države ima i neke druge ciljeve?

"Vanredno stanje mi je izgledalo kao bespotrebna akcija", kaže glavni i odgovorni urednik NIN-a Slobodan Reljić. "To sam doživeo kao potrebu da se lična neorganizovanost pretvori u društvenu dramu"

POTERNICA

Aleksandra Mandića je nešto pre devetnaest časova pozvala sekretarica Zorana Đinđića. Rekla mu je da hitno dođe u vladu. Traži ga šef Vladinog biroa za komunikaciju sa medijima Vladimir Beba Popović. I to hitno… Mandića je zajedno sa još nekim funkcionerima Vlade, primio Popović u jednoj kancelariji.

"Na stolu su stajale slike raznih formata, neke kolor, neke crno-bele, neke malo veće, neke malo manje…", kaže Mandić. "Stoje tako te slike složene, a na posebnim papirima imena i prezimena i po nekoliko reči. Na nekim slikama ima čak napisano ime i prezime. Gledam ja to, tu jednu improvizovanu slikovnicu, jedno dvadeset fotografija na stolu a oni kažu ‘Evo to su ubice. Ovo je banda, oni su ga ubili’. I kažu: ‘Odnesi ovo u RTS i u Dnevniku to odmah objavite’."

Brzina kojom je vlast saopštila imena osumnjičenih za ubistvo premijera Zorana Đinđića, izaziva opšte iznenađenje.

"Bio sam iznenađen neefikasnošću, jer su sva ta imena bila u Beloj knjizi MUP-a Srbije", kaže Aleksandar Tijanić. "Svako od viđenijih novinara bio je upoznat sa spiskom iz Bele knjige. Tu je bio ceo spisak Zemunskog klana…"

Tadašnji glavni i odgovorni urednik Radija 202 Nebojša Spaić, zapitao se isto što i većina građana Srbije: "Kad ste sve to znali, zašto ih ranije niste pohapsili?"

UPOZORENJA

Niko nije iznenađen što su za organizaciju atentata na premijera Đinđića osumnjičeni vođa Zemunskog klana Dušan Spasojević i Milorad Ulemek Legija. Ljubiša Buha Čume, šef Surčinskog klana i bivši Spasojevićev mentor, u intervjuu za Televiziju B92 optužio je ovu dvojica da stoje iza celog niza naručenih ubistava i drugih teških zločina.

Na vladinom koktelu za glavne urednike krajem februara 2003. Zoran Đinđić je prišao Aleksandru Timofejevu i pohvalio Televiziju B92 zbog profesionalne hrabrosti da objave intervju s Čumetom.

"Na tom koktelu u bivšem Muzeju revolucije, prišao mi je Đinđić i rekao: ‘Svaka čast, baš imate hrabrosti da to objavite. Odlično, odlično! Samo čuvaj se…’ Ja sam mu rekao: ‘Šta ja imam da se čuvam, ti se čuvaj’. Poslednje što mi je Đinđić rekao bilo je sledeće: ‘Ma jok, ne brini, neće mene niko!’"

Đinđić je ubrzo promenio mišljenje.

"Video sam Đinđića desetak dana pre njegovog ubistva", kaže Dragan Bujošević, novinar NIN-a. "Sedeli smo i pričali i onda mi je Zoran rekao: ‘Ej, Bujke, vidi – do kraja proleća više nema mafije u Srbiji’. Ja sam ga pitao: ‘Da li znaš koliko ima ljudi u Srbiji koji su učili da ubijaju, koji su ubijali i koji će tebe da ubiju za džabe?’ Zoran je u milisekundi rekao: ‘Duća i Legija imaju takvih dvesta ovde i petsto u Bosni!’ A ja sam ga onda pitao: ‘Pa šta ti imaš, čoveče?’"

BRIFING

Od Miloševićevog režima, Đinđić je nasledio organizovani kriminal i mnoge druge teške probleme u zemlji. Takođe, imao je i komplikovan odnos s medijima. Na jedan način su se odnosili prema njemu kao opozicionom lideru, a na sasvim drugi kao premijeru.

Ipak, izgledalo je da će jedan dan pomiriti Vladu i medije: 12. marta 2003. činilo se da ni jedan nesporazum više nije važan. Međutim, u večernjim časovima, dok se pripremaju specijalne emisije i specijalna novinska izdanja, gotovo svim urednicima zvone telefoni. Na liniji je osoblje vladinog Biroa za komunikaciju.

Niko iz medija nije bio oduševljen onim što je čuo na brifingu za glavne i odgovorne urednike u Vladi Srbije.

"To da se mogu da koriste samo informacije iz policijskih izvora je nešto najgluplje šta neko može da stavi pred medije kao zahtev", kaže Dragoljub Žarković.

Već na brifingu za glavne urednike u Vladi Srbije provejava pitanje odgovornosti medija za, kako će se to kasnije nazvati, stvaranje klime u kojoj je moguć atentat na premijera.

"Stekao sam utisak da su sad svi negde pod sumnjom i da se mediji lako mogu naći pod sumnjom da su deo te priče koja je doprinela atentatu na Zorana Đinđića", kaže Zoran Sekulić.

PREMIJER I MEDIJI

Da li su mediji zaista stvarali klimu u koja je doprinela atentatu na Zorana Đinđića?

U tom trenutku svi prst upiru u tabloide, a posebno IDENTITET koji će ubrzo biti zabranjen. Pravi vlasnik lista je Dušan Spasojević iako se njegove akcije formalno vode na Gradišu Katića

"Dušan Spasojević nije ništa tražio od nas", kaže Katić. "Tražio je samo da mu ne napadamo Cecu i da mu napadamo Čumeta. Eto to je tražio."

Koliki je stvarni uticaj na javnost imala ova vrsta štampe?

"To nisu bili tiražni mediji", kaže Veselin Simonović. "U to vreme najveći tiraž su imale Večernje novosti i Blic. Oni su kreirali javno mnjenje, a još više kreirale su ga televizije. Tu su RTS, PINK bili ključni"

Ipak i ugledni mediji optuživani da su uzeli učešće u satanizaciji Đinđićeve vlade.

"Ja sam video kao novinar profesionalac da je 2002. godina bila godina medijske hajke na Đinđićevu Vladu i na njega kao premijera", kaže Miša Brkić.

Da Zoran Đinđić nije dobro stajao u medijima slaže se i Zoran Sekulić: "Moj generalni utisak je da mediji nisu blagonaklono gledali na Đinđića. Bilo je onih koji su ga podržavali, ali mislim da je taj deo bio u manjini."

Ali, može li se postaviti pitanje odgovornosti medija?

"Odgovornost medija sastoji se u tome što su u okviru kampanje koja se vodila protiv Đinđića – ili u okviru kampanje koja bi se vodila protiv bilo koga ko bi tada bio na njegovom mestu – nekritički preuzimali informacije koje su dobijali od stranaka i tajnih službi i onda ih objavljivali", kaže Dragan Janjić, tada glavni urednik agencije BETA.

"Ja ću mnogo pre da postavim pitanje šta je radila policija posle pokušaja atentata na Đinđića"; kaže Antonela Riha. "Mislim da je njihova odgovornost mnogo veća od bilo kog đubreta od nekakvih dnevnih novina".

»Vole te više nego što znaju«

Energičan i nezaustavljiv kao reformator, Đinđić se pre svog tragičnog kraja pitao koliko ga savremenici razumeju i podržavaju. Tokom svog poslednjeg razgovora sa Dejanom Mijačem o problemima državne televizije, premijer je rekao šta ga muči.

"I onda je on u jednom trenutku rekao ‘Ali, mene ne vole’. Ja mu kažem ‘Dobro, ko te ne voli?’. Kaže Đinđić: ‘Mislim da me u široj javnosti izrazito ne vole.’ Ja sam mu onda rekao: ‘Čekaj, ti si filozof, ti bar znaš da je ljubav velika ekskluziva i da čak i oni koji su popularni nisu voljeni. Ali mogu da ti kažem u ovom trenutku, vole te više nego što ti misliš i više nego što oni znaju’."


Sagovornici

Redakcije: nedeljnik "Vreme", nedeljnik NIN, dnevni list "Blic", dnevni list "Politika", Televizija B92, Radio B92, Radio televizija Srbije, Radio Beograd 202, nedeljnik "Identitet", Vlada Republike Srbije, agencija BETA i agencija FONET.

Sagovornici koji su danas na istoj funkciji na kojoj su bili i 12. marta 2003. godine: Dragan Bujošević, novinar nedeljnika NIN, Senka Vlatković, novinarka Televizije B92, Aleksandar Roknić, novinar dnevnog lista "Danas", Vladan Dinić, glavni urednik nedeljnika "Svedok", Zoran Sekulić, glavni urednik agencije FONET, Dragoljub Žarković glavni urednik nedeljnika "Vreme", Slobodan Reljić, glavni urednik nedeljnika NIN, Veselin Simonović glavni urednik dnevnog lista "Blic", Milan Anđić novinar Radio Beograda.

Sagovornici koji su u međuvremenu promenili redakciju: Aleksandra Ranković, urednik u agenciji BETA (1997–2006), Dragan Janjić, glavni urednik agencije BETA (2000–2007), Aleksandar Tijanić, novinar nedeljnika NIN, Aleksandar Timofejev, glavni urednik Informativnog programa TV B92 (2001–2004), Aleksandar Crkvenjakov, generalni direktor RTS-a (2001–2004), Gradiša Katić, glavni urednik nedeljnika "Identitet" (2002–2003), Miša Brkić, novinar nedeljnika "Vreme" (1999–2005), Dragana Vasiljević, urednica u Informativnom programu RTS-a (2001–2004), Milan Mišić, glavni urednik dnevnog lista "Politika" (2001–2005), Dejan Mijač, predsednik Upravnog odbora RTS-a (2001–2004), Aleksandar Mandić, potpredsednik Upravnog odbora RTS-a (2001–2004), Nadežda Gaće, članica Upravnog odbora RTS-a (2001–2004), Davor Lukač, urednik u agenciji TANJUG (2001–2003), Milena Vučetić, zamenik tehničkog direktora RTS-a (2001–2006), Antonela Riha, glavna urednica Radija B92 (2002–2004), Nebojša Spaić, glavni urednik Radija Beograd 202 (2001–2003).


Iz istog broja

Slučaj fudbal

Naš čovek u Mitrovici

Slobodan Georgijev

Povodom 8. marta

Prve u srpstvu

Zorica Janković, istoričar i kustos Istorijskog muzeja Srbije

Autoput Horgoš–Požega

Samo što nije

Zoran Majdin

Kodeksi ponašanja

Zakopčaj šlic, dama se šminka

Jovana Gligorijević, Marija Vidić

Pravni rat protiv država koje priznaju Kosovo

Olaka obećanja međunarodne pravde

Tatjana Tagirov

Ljudsko pitanje

Nevidljivi sugrađani

Bojan Gavrilović

Intervju – Dr Ana Pešikan, ministar nauke

Demokratija, nauka i obrazovani građanin

Slobodan Bubnjević

Dinkićev udar na vladu Srbije

Ne damo ni dugove

Dimitrije Boarov

Intervju – Boris Tadić, predsednik Srbije

Zloupotreba Kosova

Tamara Skrozza

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu