Kamen temeljac mosta Zemun–Borča, uz umerenu pompu, postavili su polovinom prošle godine Boris Tadić, predsednik Srbije i Vu Banguo, predsednik Stalnog komiteta Svekineskog narodnog kongresa. Početak izgradnje je iz ovog ili onog razloga više puta odlagan. Poslednji zacrtani rok je bio april ove godine, pa je shodno tome pomeren i rok za završetak: nije više 2013, već 2014. godina.

Prvi radnici su pristigli tek u julu i bez ikakve pompe počeli sa uređivanjem terena za buduće gradilište i postavljanjem pomoćnih objekata – upravnu zgradu, radničke barake, magacin, radionicu, kantinu… sve ono što je potrebno na gradilištima usred nigde. "Kineski grad niče u Borči", preneli su beogradski mediji.

Za sada je na gradilištu 120 kineskih građevinara – inženjera, tehničara, montera, a kad radovi budu krenuli punom parom, biće ih stotinu više. Pored njih, angažovano je i nekoliko desetina naših, što inženjera, što prevodilaca, što administrativaca.

Iako u borčanskom ataru, na svega četiri kilometra od ovog beogradskog naselja, do gradilišta se može doći samo okolo-naokolo: zrenjaninskim putem do Kovilova, pa od autobuske okretnice na liniji 106 levo još sedam kilometara pohabanim betonskim kolovozom kroz dva zapuštena poljoprivredna dobra praznih štala.

Posle još oko pola kilometra parloga kroz koji vodi novoprosečen i sveže asfaltiran put izbija se na čistinu. "Kineski grad", kako su ga ovdašnji novinari vispreno nazvali, sastoji se od ukupno sedam, što prizemnih, što (jedno)spratnih montažnih baraka sastavljenih od "sendvič panela" – sa obe strane čelični lim, između izolacija od poliuretanske pene, sa prozorima i vratima kakvi se sada na stambene zgrade rutinski ugrađuju, poznate pod nazivom "PVC stolarija". Sve utegnuto "kao tamburica": ograđeno dvorište betonirano, parkinzi posuti rizlom, na dva (buduća) travnjaka vlati se mlada trava, ispred upravne zgrade plave korporacijske zastave, kapije otvorene, nigde čuvara da pita pridošlice koji su sad pa oni, kojim poslom su tu gde jesu.

Dok se novinar i fotograf "Vremena" osvrću levo-desno u očekivanju da im se ko obrati, pored njih tek prođe pokoji radnik: na "dobar dan" odgovara isto tako, ili samo uz osmeh klimne glavom i nastavi dalje.

Već pomalo smešnu nedoumicu – šta sad?, prekinuo je Zoran Petrović, šef gradilišta, zamenik glavnog inženjera Šank Džežua. Na pitanje da li bi nas proveo kroz gradilište, odgovara sa "zašto da ne".

Penjemo se na nasip, sa njega stupamo na, kako ga je Petrović nazvao, "pomoćni most". On je, veli, neophodan da se "pobiju" šipovi, stubovi ukopani 46 metara u podlogu na koje će se oslanjati nosači budućeg mosta.

U stvari, nije baš most, već dva takoreći "polumosta", ako se tako, uopšte uzev, može reći. Šta bi, u stvari, bio polumost? Otprilike ovo: metalne "kutija" grede poprečno poređane tako da tvore kolovoz, oslonjene na takođe metalne stubove pobijene u podlogu, vodi od obale do skoro sredine reke gde se završava. S druge strane isto to. Ova dva "polumosta" biće sučelice razdvojeni stotinu i više metara, e da bi plovni put ostao slobodan za saobraćaj. "Sada gradimo ovaj sa borčanske, a uskoro će druga ekipa početi da gradi drugi, onaj sa zemunske strane Dunava", objašnjava Petrović.

Na obali je, veli, pobijen "test šip", dubok koliko će biti duboki i oni u reci, čijim ispitivanjem treba da se proveri pretpostavljena nosivost podloge. Pored njega su pobijena još dva "anker-šipa" od 60 metara dubine, za koje treba da bude prikačena hudraulična presa koja simulira buduće vršno opterećenje – 2000 tona po šipu, pa ako šip položi ispit – dobro, a ako ne, opet dobro: bolje je znati na čemu su sad, nego posle.

Kad most bude završen, nastavlja, ovaj pomoćni biće demontiran, jer više neće biti potreban. Isto će biti i sa barakama: biće rasklopljene i prenesene na neko novo gradilište. "Baš onako kako se to i inače radi", zaključuje Zoran Petrović.

Sa zemunske strane reke, radničke barake postavljene pre četrdeset godina za smeštaj radnika koji su gradili naselje Galenika nisu demontirane po završetku radova, već su, kako se to inače radilo, ostavljene i date nekim radnicima tog preduzeća na korišćenje kao privremeni smeštaj. Sada predstavljaju ozbiljan problem: barake su na trasi buduće saobraćajnice od "lakat krivine" na početku novosadskog auto-puta do "Kineskog" mosta, a ti ljudi u njima žive decenijama. Neki od njih, za koje postoji pravni osnov, dobiće stanove iz fonda Direkcije za građevinsko zemljište, dok je drugima ponuđen smeštaj u "samačkim paviljonima", takođe u vlasništvu GP Napred. Oni to, međutim, odbijaju. Mi živimo u solidnim stanovima, sa kablovskom televizijom i internetom. "Svesni smo koliko je gradnja mosta važna za napredak Beograda, nismo protiv nje, ali ako se već selimo, tražimo iste uslove kao što su oni u kojima živimo sada", kažu.

Muke s nazivima

KAKO SE ZOVE: Pančevački most

Od mnoštva predloga za naziv novog mosta koji spaja novobeogradsku i čukaričku obalu Save, Komisija za imenovanje ulica prihvatila je najbrojniji – Most na Adi. U konkurenciji su bila i druga imena poput "Harfa", "Žirafa", bilo je predloga da se nazove po patrijarhu Pavlu, Zoranu Đinđiću ili Nikoli Tesli, bilo je i predloga da se nazove po gradonačelniku Beograda Draganu Đilasu ili teniseru Novaku Đokoviću. Ova dva poslednja komisija je odbacila kao neumesne, a svi ostali, prosto, nisu imali glasova ni približno ovom usvojenom, u stvari generičkom nazivu koji, istina, nije baš u duhu srpskog jezika, jer ispravno bi bilo "Most preko Ade", pa možda predloženi naziv pretrpi malu promenu. Kako god, prihvaćeni naziv odgovara objektu: zna se šta je i gde je pa je sva prilika da će i opstati.

Inače, od svih beogradskih drumskih mostova, samo jedan je u svakodnevnom govoru zadržao svoj prvobitan službeni naziv – Gazela. Svim ostalim nadenuto je drugo ime.

To sa Gazelom bilo je jednostavno: pod tim nazivom je svoj projekat mosta podneo inž. Đorđe Lazarević, kad je na konkursu projekat usvojen, novine su pisale da će biti građena Gazela, potom je izveštavano kako Gazela napreduje, pa je Gazela otvorena za saobraćaj i od tada se preko Gazele prelazi iz Starog u Novi Beograd i obrnuto.

Prvi most preko Save, onaj koji od Zelenog venca vodi ka Novom Beogradu, u vreme kad je izgrađen, 1934. godine, nazvan je "Most kralja Aleksandra I Karađorđevića", a Beograđani su ga zvali "Savski", "Zemunski", ili prosto "Most", jer bio je jedini. Kada je na stubovima ovog u ratu srušenog mosta izgrađen novi, zvanično je nazvan Most bratstva i jedinstva, a za Beograđane je bio prosto "Novi most". Kasnije, u upotrebi je bio naziv "Most iz Brankove (ulice)", skraćeno "Brankov", mnogo pre nego što je tako zvanično nazvan: Branko Ćopić, srpski pisac, u samoubilačkom naumu skočio je sa tog mosta i tako okončao ovozemaljski život. "Brankov most" je, igrom sudbine, jedini koji nosi naziv po nekome.

Godinu dana po okupaciji Beograda, nemačka vojska postavila je čelični most, ovaj preko koga danas ide tramvaj: ime mu nisu ni nadevali, ali je za Beograđane bio naslednik onog srušenog, pa su ga nazivali "Savski", "Zemunski", ili prosto "Most", jer bio je tada jedini. Posle rata, kad je izgrađen "Novi most", ovaj je dobio prefiks "Stari". Pre dvadeset godina, preko njega je "prevučena" tramvajska pruga, pa je pored već ustaljenog naziva dobio novi – "Tramvajski", koji je postao i službeni.

Prvi i za sada jedini most preko Dunava izgrađen je 1935. godine kada je dobio "kršten" naziv – "Most kralja Petra II Karađorđevića". Međutim, kako to inače biva, ovaj naziv se nije "primio", već su u opticaju bili "narodni", logični nazivi – "Dunavski", odnosno "Pančevački". Kad je posle rata obnovljen, jer bio je srušen kad i onaj "Savski", dobio je nov naziv – "Most Crvene armije". Međutim, kao što to inače biva, ni ovo ime se nije "primilo", već je i dalje nazivan "Dunavski" ili "Pančevački". Ovaj poslednji danas je zvaničan naziv.

Novi most preko Dunava od zemunske do borčanske obale zvanično je nazvan "Most prijateljstva", ali kad docni početak gradnje, u novinama piše "docni izgradnja ‘Kineskog mosta’", kad radovi počnu piše "počela izgradnja ‘Kineskog mosta’", kad budu spojene strane mosta pisaće "spojen ‘Kineski most’, kada bude otvoren za saobraćaj… Kako će, dakle, biti nazvan?

Ekstremno disciplinovani radnici

IMPRESIONIRAN: Zoran Petrović, šef gradilišta (foto: a. anđić)

"Za mene je ovo posebno iskustvo, jer radim sa vrhunskim profesionalcima koji su, između ostalog, gradili najduže mostove na svetu, poput onog dugačkog 42 kilometra, koji preko zaliva Đijaožu spaja luku Kvingdao sa ostrvom Hungdao. Uostalom, od 15 najdužih mostova u svetu, 11 ih je kineskih. Nema tu šta više da se kaže", iznosi svoje utiske Petrović. "Ekstremno su disciplinovani: šta god da im se kaže da urade, to bude i urađeno, brzo i precizno, nikoga ne treba da se opominje da nosi zaštitnu opremu, ama sve rade baš onako kako treba da se radi i kraj priče."