Teror nad Srbijom (2)

Čekajući subotu

Posle nedelje i posle Đenove, sada nas čeka subota. Na svu sreću, sa Portugalcima ovi igraju tamo u Bragi, što ne znači da u utorak uveče neće biti pucnjave i ostalog; na svu sreću te pljušti kiša. Kakva su iskustva od nedelje i iz Đenove? Jesmo li imalo pametniji? Znamo li šta se radi, kako i zašto? Ko je tu kome šta? Odakle pare?

Čemu sve to i šta je život, zapitao se očito potreseni Dragan Đilas predveče 10. oktobra, oslonjen o polupani prastari trolejbus na Slaviji. Pitanje je sasvim na mestu, ama je upućeno na pogrešnu adresu, građanima Beograda to jest. To je trebalo da pita načelnika Policijske uprave beogradske, s kojim bi trebalo da je u svakodnevnom kontaktu; čovek bi mu lepo objasnio na vreme, pa da se ne iznenađuje posle. To se sve podvodi pod opšti pojam "bezbednosne procene" kojom se BIA hvalila ovih dana: kao, lepo smo im rekli i dali, a oni šta su s njom uradili – mi ne znamo. Sa druge strane stiže odgovor: e i bila vam je procena, svaka čast; bez nje ne bismo ništa znali. Istini za volju, istu takvu, verovatno i bolju, bezbednosnu procenu mogao je da im napravi bilo koji razuman građanin Beograda koji prati štampu. Nema tu velike pameti: svi smo znali šta će se desiti 10. oktobra, a oni malo upućeniji u fudbalska mračna posla rekli bi im i šta će biti u utorak u Đenovi.

ZEBNJA I IZJAVE: Sada se sa zebnjom očekuje taj njihov "veliki derbi" u subotu. Ne znamo kakve su "bezbednosne procene" za taj događaj napravljene, ali se već razlikuju dve škole mišljenja. Jedna smatra da to treba da se odigra; reč je o uverljivosti države, o obrazu predsednika i ministra koji su rekli da je država jača od huligana; o uverljivosti državnog sekretara Homena, koji je pretio "jezivim posledicama". Drugi misle da bi to trebalo otkazati tu utakmicu; Goran Ješić iz Inđije bio je odlučan u ponedeljak u "Kažiprstu" B92: biće to samo utakmica za dve huliganske bande, kaže on; s fudbalom to više nema veze. Policajci, oni uniformisani iz kordona, s kojima smo razgovarali, uzimaju s rezervom podatke o do sada uhapšenim izgrednicima (dvadesetak u Đenovi, još toliko na graničnim prelazima, stotinak u Beogradu): ne, kažu, to nije dovoljno za sigurnu utakmicu u subotu. Banda se, plaše se oni, sada sprema na revanš i da ponovo potvrdi svoje pravo na ulicu i na nasilje. Pa zar ih Miroslav Markićević iz Nove Srbije nije onako lepo osokolio u Skupštini, prošle nedelje? Stvar je, glasi njegova poruka, u pukom broju: "Kad nas bude šezdeset, sto šezdeset, dvesta šezdeset hiljada, šta ćete onda?"

Pesma 10. oktobra

To su borci, nisu huligani

Srbija se od pedera brani

Nije lepo da jebe drug druga

Dok Srbijom vlada bela kuga

Al ne shvata ova vlast kretenska

Naša zemlja da nije pederska

Ovo ti je Dačiću Srbija

Gde je pica od guze milija!


(Pesmica koja kruži SMS porukama ovih dana)

Pošto je suština ove stvari predstavljena ovako jasno i iskreno, dakle kao pitanje iznad svega političko, a ne fudbalsko, socijalno ili seksualno, hajde da vidimo kakav je odnos snaga. Iz godine u godinu, kažu ljudi iz policije i pravosuđa, navijačke i prateće bande razvijaju sve efikasnije metode: obaveštajne, kontraobaveštajne, telekomunikacijske, logističke, finansijske, političke i medijske. Sve su drskije i bestidnije upravo zato što im navedene metode funkcionišu bez problema. Bivši tužilac specijalizovan za navijačko nasilje (a sada advokat) Zoran Jakovljević kaže na tribini Pres kluba Medija centra NUNS-a u ponedeljak da je sedam godina proveo na stadionima, na ulicama i u Upravi za javni red i mir, sa policajcima. Prilikom policijskog pretresa prostorija koje koriste navijači velikih klubova pronalažene su fantomke, pirotehnika, hladno i vatreno oružje – ali i velike sume novca u devizama. Sve je to nekako kasnije završilo nigde. Sudovi su sistematski izricali uslovne kazne manje od zakonskog minimuma – kad je do suda uopšte stiglo. Svako je imao nekog svog među vođama bandi. Sudije, tužioci i policajci bili su sistematski zastrašivani. Tužilac pominje nađene video-kamere kojima su krupno snimani policajci u civilu infiltrirani na tribine, ali i policajci iz interventnih jedinica. Posle je ispalo da su neki od tih policajaca dobijali "kućne posete" sa pretnjama, ali se nisu usudili da to prijave starešinama, znajući "odnose snaga". U jednom od pretresa navijačke jazbine na izvesnom stadionu nasilno je otvoren plakar u kome su bila i dva pištolja; prisutni policijski oficir uzeo ih je i prometnuo kroz gole ruke – na užas kolega – i vratio natrag; zbogom dokazi… Posle pokušaja ubistva žandarma Trajkovića (bio je u civilu, na tribinama) pojavila se informacija da je jedna radnica MUP-a dojavila svom dečku, navijaču, da Žandarmerija ima obaveštajne operativce u civilu na tribinama.

TEHNIKA I PLANIRANJE: Banda je, dakle, obaveštajno probušila policiju i iz toga izvela odgovarajuće kontraobaveštajne zaključke. Analize koje je radila Uprava policije MUP-a pokazale su sasvim jasno da huligani predviđaju pokrete i mere policije i prilagođavaju se. Od početka se koriste skeneri za slušanje policijskog VHF i UHF radio-saobraćaja. Otkad se – ali samo za najvažnije komunikacije – koristi moderni digitalni sistem Tetra, opasnost je manja; ali, pre ili kasnije, slušaće se i to; sve što emituje, to se i sluša, naročito ako imaju nekoga unutra da ih nauči. S druge strane, iskustvo od ranije, ali naročito od 10. oktobra, pokazuje da se banda koristi sopstvenim taktičkim telekomunikacijama: glavni su GSM mobilni telefoni, naravno, ali i civilne ručne radio-stanice frekventnog opsega 460 MHz i one dečje na 27 MHz, što se kupuju za male pare na buvljaku. Domet nije neki, ali rade radnju. Te voki-tokije lako je neutralisati, da sada ne ulazimo u tehničke detalje; GSM telefone, međutim, nije – osim ako se neko odluči da isključi okolne bazne stanice, pa šta bude; ali to bi otežalo i komunikacije policije koja se u velikoj meri oslanja na GSM mobilnu telefoniju upravo zato što je svesna prisluškivanja sopstvenih radio-veza. To je tematika koja je nadasve zanimljiva za dobre ljude iz BIA, pa neka se njome bave.

Sada je već sasvim jasno da nasilnici imaju organizaciju, planiranje, komandovanje i kontrolu na zavidnom nivou. Imaju, međutim, i logistiku: redovno se pronalaze unapred pripremljena skladišta kamenja, motki, pirotehnike itd. na ključnim mestima u gradu, ali i na stadionima. U jednom trenutku, pred utakmicu, na stadionu Zvezde pronađeno je ispod sedišta 50 baklji, 30 dimnih bombi, 20 topovskih udara, 30 "fleš" baklji i 15 ostalih pirotehničkih sredstava, izvestile su pre nekoliko godina novine. I šta? Ništa. E, sad: sve to veselje košta. Postoje podaci o pronalaženju torbi sa većim sumama deviza u navijačkim prostorijama proteklih godina. I šta? Ništa. Pri okupljanju većih formacija, kao za 10. oktobar, ljudima treba platiti put do Beograda i natrag, ali i nešto džeparca. Put do Đenove tek je skup (nadamo se da za put do Brage u Portugaliji ipak nema para, ali videćemo). Tu, dakle, kako vidimo, pljušte stotine hiljada evra. Odakle? Ko ima interesa da investira (sigurno ne plaćaju zato što vole fudbal i svoj klub) tolike pare u ulično nasilje? Šta ima za uzvrat, kad je već investirao? Koliko znamo, to nisu naivni ljudi: oni za svoje pare hoće nešto, inače ih ne bi ni imali. Nije tu – da se odmah razumemo – reč ni o kakvom Darku Šariću; on je samo gumena kost koju izvesni mediji bacaju narodu u ralje ne bi li se skrenula pažnja sa važnijih veza.

Fudbal je – to svi znamo – velika pumpa za lovu, jedna od retkih uspešnih industrija u Srbiji (pored Parking servisa i kladionica, koje ipak spadaju uz fudbal). Tu se provlače ogromne količine nekontrolisanog gotovog novca uz blagonaklono žmurenje države i poreskih organa. Država takođe – kroz političare i stranke – ima tu svoj interes: svaki glas je dragocen… Uzmimo to ovako: rimski hroničar i satiričar Juvenal svojevremeno je s prezirom pomenuo "hleba i igara", panem et circenses, kao način da se vlada razuzdanom ruljom dokonih i razmaženih rimskih građana, to jest da se ta svetina o nečemu zabavi. Tada su "igre" bile, ovaj, nešto drugačije, je li: klanje živih ljudi u areni, hranjenje lavova hrišćanima i već to, mada se ove sadašnje igre polako bliže antičkom uzoru. U svom sjajnom ogledu pod naslovom "Juvenal na Mundijalu", Dževad Karahasan, još jedan od velikih poznavalaca fudbala i fudbalski filozof nalik na Božu Koprivicu, Muharema Bazdulja i Sinana Gudževića, zamera Juvenalu: hleb je, kaže s pravom, nešto protiv čega nemamo ništa; isto tako i igra, ama ne ovakva! Te igre, međutim – hleb na stranu, on je osiguran – imaju i te kakvu ulogu i u ovom modernom društvu. Tu negde leži i verovatni razlog za investicije: igre donose popularnost onima koji ih obezbeđuju i podržavaju. To postaje i poslovno i statusno (što se često podudara) pitanje. Osim toga, kroz fudbal, tako omiljen, popularan i zaštićen, tako se lako pere novac. Obrneš nekoliko miliona evra kroz kupoprodaju igrača, ugradiš se bez poreza i niko te ništa ne pita – jer je o fudbalu reč, a fudbal je svetinja (pošto je hleb već osiguran; koliko-toliko i kako kome); investiraš u klub, a navijači onda izvikuju tvoje političke parole na stadionu, na ulici, a sve u TV prenosu.

RAT ZA ULICE: Naravno da su i klubovi i navijači svega toga svesni, da su stavili nogu u vrata i sada više nema natrag. Razumeli su da je u njihovim rukama sila kojom mogu da ucenjuju vlast i okrenuli se političkim saveznicima. Koji su to saveznici bili na raspolaganju – znamo: oni koje navijačka "živa sila" razume i s njima se njuhom sporazumeva. Svi se sećamo Arkana i njegove uloge kao vođe navijača Zvezde. Uskoro se formirala mezalijansa profesionalnih navijača, klerofašista i neonacista, sastavljena u velikoj meri od ljudi koji su sve troje istovremeno. To zločinačko udruženje doživelo je da se o njegovu previšnju naklonost počnu da bore desničarske političke stranke, Crkva i "nevladine organizacije" tipa Obraza, Naših, Dveri, Rasonalista itd. Ko ima vlast na ulici, poželjan je partner. Ulična vlast uskoro se proširila na trgovanje narkoticima, zaštitni reket i ostalo: od nečega se mora živeti. Sve dok su u stanju da dokažu da je ulica njihova, oni su poželjan partner. Odatle eskalacija sukoba, sa bilo kojim povodom: nije reč o fudbalu, homofobiji, Kosovu ili bilo čemu drugome; reč je o potvrđivanju prava sile na ulici. Veseli Miroslav Markićević nije jedini koji je to razumeo; on je samo jedan od retkih koji to smeju i da kažu – kao da je to najnormalnija stvar na svetu.

Iz istog broja

Kultura sećanja – Bez uputstva za preživljavanje

Dvadeset godinanedeljnika Vreme

D. Ž

Na licu mesta

Brod Argus:Simbol petooktobarske Srbije

Slobodan Bubnjević

Intervju: Stiven Vordsvort

Srbija nije u poziciji da prizna Kosovo

Tamara Skrozza

Evropska zakonodavna praksa

Srbija i huligani

Tatjana Tagirov

Portret savremenika – Tomislav Karadžić

Lice srpskog fudbala

Slobodan Georgijev

Kako je lociran Ratko Mladić

Sremski jataci

Slobodan Kostić

Dnevnici Ratka Mladića (1)

Putovanje na kraj pameti

Priredio: Dejan Anastasijević

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu