Niko nije iznenađen: Žalbeno vijeće Haškog tribunala potvrdilo je doživotnu robiju Ratku Mladiću. Oronuo i zaboravljen, taj sedamdeset devetogodišnji starac djeluje poput one vrste svojih vršnjaka izgubljenih u ogorčenosti, samosažaljenju, grandomaniji, svadljivosti, teorijama zavjera, naklapanjima zbog kojih ljudi izlaze iz prostorije čim započnu. Pogled mu je prazan, držanje potuljeno. U današnjem Ratku Mladiću nema ni sjene generala punog sebe sa heklerom u ruci na ulicama Srebrenice 1995; mada u odijelu s kravatom, mnogo više podsjeća na dezorijentiranog i zapuštenog beskućnika uhapšenog u štali dok steže kesu punu lijekova.

Od nekadašnjeg komandanta Vojske Republike Srpske davno su okrenuli glavu toliki dojučerašnji poštovaoci i obožavaoci, velike glavešine aktualnih režima u Beogradu i Banjaluci. Sramoti ih. Zato se kriju iza brige o percepciji Srba i sličnog prodavanja muda za bubrege kreiranjem nacionalne amnezije i relativizacije krvoprolića u Bosni i Hercegovini. Postoji i jak razlog: zahvaljujući politici koju su zdušno propagirali i podržavali, Ratko Mladić je postao najstrašniji gospodar rata u Evropi od 1945, režiser i izvršni producent genocida u Srebrenici.

Čitav njegov javni život i karijera stali su u četiri duge i krvave godine.

Na početku rata u Hrvatskoj 1991. Mladić nije bio jedini energični i ambiciozni pukovnik ili general. Ali za razliku od većine drugih, imao je intuitivan i nepogrešiv osjećaj za samopromociju. Stalno na terenu, pred kamerama tobože razminirava autobus, lično vozi novinare u svom džipu, galami na pregovorima, osiono se ponaša prema predstavnicima tadašnje Evropske zajednice… Nakon skleroze i nedoraslosti vodećih ljudi Jugoslavenske narodne armije pokazane u Sloveniji i Hrvatskoj te godine, Mladić je u Beogradu prepoznat kao prijeko potreban komandant novog kova. Ukratko: on je surovi profesionalac, sposoban, odlučan, žestok, dijeli opasnosti sa svojom vojskom… Mitovi i legende o njemu smjenjuju jedna drugu, a za Slobodana Miloševića i ekipu postaje propagandni simbol ratne politike.

Mnogi oficiri JNA su tvrdili da se ne razumiju u politiku. Da je to velika laž, Mladić je dokaz. Sredinom 1991, dok Milošević "brani Jugoslaviju", sa čela Kninskog korpusa JNA poručuje kako su mu isti ustaše i četnici. Već naredne godine je turboSrbin. Kao komandant Vojske Republike Srpske, ne želi da ga išta podsjeća na bivšu armiju svih naroda i narodnosti čak i na pojavnom nivou – između ostalog, dotadašnju oficirsku šapku mijenja onom a la Stepa Stepanović. Od ateiste postaje vjernik, od komuniste – šovinista. To je upravo bilo ono što se tada tražilo u Republici Srpskoj.

Sa vojskom višestruko nadmoćnom u naoružanju – pogotovo teškom – Mladić vodi rat držanjem Sarajeva pod opsadom, "raspamećivanjem" ovog i drugih gradova artiljerijom, progonima, logorima, pogubljenjima zarobljenika, etničkim čišćenjem. Ni metode druge dvije strane nisu mnogo bolje, sve zavisi od prilike i mogućnosti.

Vojska pod Mladićevom komandom zauzeće 1993. gotovo dvije trećine BiH. Međutim, "pobjeda" joj sve više izmiče iz ruku. Jer što je to točno u bratoubilačkom ratu, u zemlji gdje su njeni narodi vjekovima izmiješani i neraskidivo upućeni jedni na druge, a čitav konflikt udruženi zločinački poduhvat vlastohlepnih i beskrupuloznih manipulanata – niko ne može definirati. Ponajmanje Ratko Mladić. Ali njega nije ni briga, on je trajno pijan od vlastite moći i podilaženja okoline. Na svoj život gleda isključivo kroz istoriju i narodnu pjesmu, uvjeren da predstavlja novog srpskog heroja iz epova, poput Miloša Obilića ili Cara Lazara. Realnost više nije njegov teren.

Da je ratna politika pred bankrotom, Slobodanu Miloševiću je postalo jasno najkasnije u ljeto 1993. Jer Srbija je na koljenima uslijed međunarodnih sankcija, bošnjačke i hrvatske snage jačaju, a strani pritisak – uključujući vojni – na Republiku Srpsku raste iz dana u dan. Intervencija naprosto visi u zraku. U tim okolnosti, za Miloševića je Mladić samo stečajni upravnik na terenu, general na isteku roka upotrebe, strašilo kojim maše pred američkim i evropskim pregovaračima. I zaista, međunarodna zajednica ga doživljava poput Muhameda Fraha Aidida iz Somalije. Lično se za to postarao: nakon udara aviona NATO-a po skladištima, položajima i drugim instalacijama Vojske Republike Srpske, njeni pripadnici su početkom ljeta 1995. zarobili više od četiri stotine vojnika mirovnih snaga. Neke od njih je potom cijeli svijet mogao vidjeti vezane lisicama za repetitore, ograde mostova, pa čak i branike kamiona…

Mladić je uživao u svojoj ozloglašenosti. Ljudski život za njega odavno nema važnost. Ionako brutalan, postaje sve brutalniji. Naime, kakav god bude kraj rata – a ničemu dobrom se više nije mogao nadati pred pad Krajine i dolazak francuskih i britanskih snaga za brze intervencije – to postaje stvar Miloševića, Radovana Karadžića, možda i Momčila Krajišnika, sve manje njegova. Put za Srebrenicu time je započeo.

Ova enklava nije imala nikakav vojni ili strateški značaj. Pogotovo ne u ljeto 1995. kada je svako tko je htio mogao nazreti buduće pregovore u Dejtonu. Zbog čega je onda Mladiću trebalo više od osam hiljada pobijenih ljudi? Da li samo zbog toga da bar na tom malom prostoru, jedino gdje je još mogao, zatre svako postojanje Bošnjaka, tada i ubuduće? Ili je tu bio i još jedan cilj? A to je da svojim jezivim nepočnistvom od svih Srba pokuša napravi saučesnike. Jer kuda poslije genocida ako ne u borbu do posljednjeg?

Mladić svakako nije imao kuda. Zato je desetkovao svoju vojsku izloživši je bombama i raketama NATO aviona u zoni isključenja oko Sarajeva odbijajući povlačenje, gubio ogromne dijelove bosanske Krajine, spremao ulične borbe u Banjaluci i drugim mjestima… A ipak, nakon Dejtonskog sporazuma nema ni minimuma moralne kuraži da se suoči sa posljedicama svog djelovanja. Mogao je stati iza srebreničkih stratišta, laganja tamošnjih majki da su im sinovi zarobljeni i da će biti razmijenjeni, eksplozija artiljerijskih granata po sarajevskim ulicama, izgladnjelih logoraša u Manjači i Keratermu, beskrajnim kolonama krajiških izbjeglica, ali ne i pred sud. Ratko Mladić je poslije Dejtona nestao u pacovskim kanalima, poput tolikih sličnih njemu.

Godinama je bio tražen. Tu deceniju i po Mladić je za onolike nacionaliste i šoviniste simbolizirao i inat prema "svjetskim moćnicima" i opojni mrak krvne osvete i pijane zakletve da još ništa nije gotovo. Osim o svom čudovišnom egu, ni o čemu drugom nije vodio računa. Najmanje o problemima koje zbog njega imaju Srbi, a toliko su mu ih bila puna usta.

Govorilo se da je umro, ubio se i da će pružiti oružani otpor prilikom hapšenja. Za Ratka Mladića, jelte, nema predaje, nikome taj živ neće pasti u ruke. A onda antiklimaks: iz štale u Lazarevu 2011. policija je izvela pogubljenog starca bezumnih očiju. Odveli su ga u pritvor i dali mu jagode da pojede. Bio ih je toliko željan…

Od tada Mladić jedva da ikog zanima. Javno mnijenje se prema njemu odnosi gotovo kao da nikad nije postojao. Ali, ne treba brzati sa zaključcima. Sasvim je moguća njegova puzeća rehabilitacija u "srpskom svetu" kroz osporavanje Haškog suda, podizanje tenzija u regionu, besramno laganje, vađenje iz konteksta… Mada mnogo manje nego što je želio, Mladiću je ostalo dovoljno saučesnika i obožavalaca. I što je joj važnije, na jakim su mjestima. Motiv im je snažan: relativizirajući njegovu ulogu devedesetih, relativiziraju i svoju.

Na suđenju Mladić nije pokazao ni mrvu kajanja ili empatije. Naprotiv, mimikom i pokretima ruku izrugivao se i prijetio svjedocima i žrtvama. Svoj vijek će okončati iza rešetaka, u nekom od evropskih zatvora. Veliko je pitanje i da li za ljude kao što je on postoji dovoljno teška, zaslužena i pravedna kazna kada se zna kolika je njegova odgovornost za polja smrti u Bosni i Hercegovini. Najmanje što tu možemo jeste da nikad ne pristanemo na laži o Ratku Mladiću. Ako to uradimo, njegove žrtve će postati i naše.