Zločin i poezija

Dalmacija u mom oku i druge pesme

Ovde se radi o fiktivnim zločincima, dok oni pravi još negde žive, piju kafu u nekom kafiću i malo je verovatno da čitaju poeziju, a kamoli da je pišu. Sam autor kaže da mu je "cilj bio izazvati kod čitatelja duševne boli"

"DEMONTIRANJE MALOGRAĐANSKOG DOMOLJUBLJA": Boris Dežulović

Na sajmu knjiga u Puli prošloga novembra jedna je knjiga napravila svojevrsni književni udar. On nije imao za posljedicu ulične nerede – jer teško je to očekivati danas od jedne zbirke pjesama, ali ono što se u njoj nalazi prava je mala bomba. Knjiga je u Puli "bila doslovno razgrabljena, kupovali su je čak i pisci koji jako teško vade novčanik da bi kupili knjigu" pa je već postala književni hit.

Zbirka se zove Pjesme iz Lore, autora Borisa Dežulovića, splitskog novinara i pisca, čovjeka kod kojeg su se svjetonazor, kvocijent inteligencije, mentalni sklop i prosta činjenica da "ima muda" našli u harmoničnoj koegzistenciji.

Radi se o nečemu neviđenom u novijoj hrvatskoj književnosti, skoro da se može reći još od Jame Ivana Gorana Kovačića. U naslovu knjige Lora, dakle, nije djevojka. Lora je splitska ratna luka i mučilište ratnih zarobljenika iz devedesetih. Dežulović piše poeziju o zločinu. Piše pjesme koje su, zapravo, ispovijedi zločinaca. U Pjesmama iz Lore mučitelji progovaraju o onome što su činili iza kapije splitske ratne luke. Naravno, ovdje se radi o fiktivnim zločincima, dok oni pravi još negdje žive, piju kafu u nekom (splitskom?) kafiću i malo je vjerojatno da čitaju poeziju, a kamoli da je pišu. Sam autor kaže da mu je "cilj bio izazvati kod čitatelja duševne boli".

Koristeći elemente "dalmatinske pop kulture" (pjesma Miše Kovača iz naslova, na primjer) koja je malo pervertirala devedesetih pod najezdom brđanskog odvojka svehrvatskog nacionalizma, prepoznatljive brandove, portretirajući likove za koje vam se čini da ste ih do jučer viđali negdje na splitskoj rivi, njihov način govora i mentalitet, Dežulović je nevjerojatno vjerno rekonstruirao sliku Dalmacije devedesetih. Napravio je naturalističku razglednicu ili, bolje, spot, možda podlogu za cjelovečernji film koji bi vjerno, da ne može vjernije dočarao naličje "promidžbenih spotova" za turiste zagušljivih devedesetih. To bi bila druga strana "Hrvatske, raja na zemlji", kako je zamalo glasio groteskni slogan Hrvatske turističke zajednice devedeset i neke.

Ova zbirka pjesama ne sadrži samo pjesme o Lori. Boris Dežulović se već duže vrijeme bavi nečim što bi se moglo nazvati "demontiranjem malograđanskog domoljublja ruralnog tipa", ali i širim društveno-političkim defektima. Od "Feral Tribunea", čiji je jedan od osnivača, do danas, kada je kolumnist "Globusa", Dežulović važi za "novinarskog superheroja" barem u očima progresivne Hrvatske.

Dežulović je za Pjesme iz Lore već dobio nagradu za publicistiku i medije Hrvatskog helsinškog odbora, pri čemu je poznati kritičar i pisac Igor Mandić rekao da bi "ove pjesme morali naizust naučiti optuženici za zločine u Lori i javno (ih) izrecitirati".

Dalmacija u mom oku

Bio kod nas jedan mali iz Zadvarja
osjetljiv u pičku materinu
slušaj ovo

Doveli nam jednom četvoricu iz
Popova Polja rezervista nekakvih
Crnogoraca jedan bio onako
razvaljene ruke i trbuha njega smo
odmah stavili u Sedmicu urlao taj
cvilio zavijao danima

E taj iz Zadvarja nije mali to
više mogao slušat bio baš lijepo
u kurcu i šta stavio on Mišu
Kovača u kazetofon odvrnuo na
sav glas ono Dalmacija u mom oku
samo da ne čuje onoga jebenog
Crnogorca iz bloka C kako arlauče
i jauče trajalo to cijelo jutro
jebote zavija mali zavija Crnogorac
zavija Mišo Kovač

Došao onda Vjeko znaš Vjeku
vidi on mali sjedi na podu pokrio uši
cmizdri kaže mu mali koji ti je kurac
a mali govori ne mogu više Vjeko
ne mogu ja to slušat cvili čovjek
cijelu noć cijelo jutro umire jebote
uradi nešto učini da prestane
ne mogu više a Vjeko
slušaj ovo
izvadio on škorpiona i pružio ga
malome kaže hoćeš ti a mali gleda
užasnut ne mogu ja to Vjeko
ne mogu ja to slušat
a kamoli pucat
e jesi kaže Vjeko pičkica
što si osjetljiv tako jebo ga ti
pa repetirao nanišanio
i bum
razjebo onaj kazetofon u sto
milijardi tisuća komada.


Moja domovina

Pun mi je kurac
Srba, Šiptara i Bosanaca
Mađara, Čeha i Slovenaca
nesvrstanih Crnaca
i Makedonaca
Židova, Arapa i stranih studenata
djece afričkih diplomata
Japanaca, Kineza i Azijata
i svih tih prljavih beduina
zbog kojih mi Hrvati
ispadamo nekakvi primitivni
štajaznam šoveni
i kse
ksefon
kako se reče

e to.

Iz istog broja

Ličnost godine - Vladimir Vukčević, tužilac za ratne zločine Republike Srbije

Ne mogu da trgujem mrtvim dušama

Tatjana Tagirov

Kosovski pregovori

Ostrvca u živom pesku

Milan Milošević

Vlada protiv Karića i obrnuto

Kljukana dinastija

Tamara Skrozza

Intervju - Bogdan Kuzmanović, generalni direktor "DDOR Novi Sad"

Spremni smo za privatizaciju

Dimitrije Boarov

Pljačka slika u Novom Sadu

Kiretaža Ermitaža

Dimitrije Boarov

Vojna imovina

Svačije i ničije

Jasmina Lazić

Zaječar

Kristalno mutno

Darinka Mihajlović

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu