Portret ultradesničara

Diploma i letva

Jedino što ultradesničara razlikuje od tipičnog ekstremno agresivnog navijača je to što nikada neće priznati da je ono što zagovara nasilje. On će zahvaljujući svom obrazovanju i elokvenciji naći bezbroj eufemizama i drugih oblandi u koje će pažljivo zamotati svoja uverenja, ne bi li pokušao da sakrije njihovu suštinu, bez obzira na to da li je ona homofobna, rasistička, klero-fašistička ili, prosto – nasilnička

Sigurno poznajete bar jednog takvog. Pristojan mladić iz komšiluka, uvek se javlja u prolazu, ponudi da ponese ceger, retko pije, sasvim izvesno je nepušač. Dečko za primer. Završio je fakultet u roku, verovatno prava, istoriju, a možda i teologiju. Uredno je očešljan i obrijan, nema tetovaže, o minđuši u uvetu ili, daleko bilo, u jeziku, da ne pričamo. Patike nosi samo ako se rekreativno bavi nekim sportom, crne cipele uvek su mu besprekorno izglancane, a na njegovim bezbrojnim duksevima i košuljama u teget, braon i sivim nijansama nikada se nije našao bedž, značka, zihernadla ili neko slično obeležje besprizornih.

Obrazovan je, načitan, sa jasno određenim političkim stavom. Ipak, nikako niste načisto za koga glasa. Mogao bi da bude DSS, radikal, naprednjak, ali nije isključeno ni da mu je najbliži DS. Verovatno ste ga viđali u protestnim šetnjama devedesetih, a 5. oktobra je gutao suzavac. On je antiglobalista. Prezire sve što nam dolazi sa Zapada, preferira Rusiju, ali pije koka-kolu i ponekad odvede decu, svoju ili tuđu, u Mekdonalds. Oduševljen je vojskom i ratovanjem, ali neće odbiti mogućnost da vojni rok odsluži civilno.

On je Srbin i pravoslavac. Te dve odrednice ne razdvaja. One idu ruku pod ruku i bez njih on nije u stanju da objasni ko je i šta je. Na sva aktuelna društvena pitanja gleda kroz tu prizmu. Međutim, retko će se osvrnuti na svoj odnos prema bogu. Od boga je za njega veći autoritet crkva. Ulazak u NATO, u EU, saradnja sa Hagom, Kosovo, gej parada teme su o kojima formira stav tek nakon što čuje šta Sinod ima da izjavi na tu temu.

Dakle, on je mladi srpski ultradesničar, jedan od onih koji su se oštro usprotivili održavanju Povorke ponosa, jedan od onih koji su prošle nedelje isterali svoje i uspeli da spreče da se ona dogodi u Beogradu. U zavisnosti od toga da li pripada Obrazu, Dverima, Našima ili pak, Pokretu 1389, varira i njegovo obrazloženje zašto se tako nešto ne sme dozvoliti u Srbiji. Možda će otvoreno reći da je tako nešto "devijantno i bolesno" ili "guranje prsta u oko čitavom narodu" i dodati da će učiniti sve da tako nešto spreči.

Ili se, ipak, donekle pomirio sa sudbinom i činjenicom da LGTB populacija postoji i diše isti vazduh kao on. Ali, uprkos tome, neće zaćutati, naprotiv, samo će pažljivije sročiti argument protiv parade. Više neće osporavati ničije pravo na slobodno ispoljavanje seksualne orijentacije, ali će se pozvati na pristojnost kao konstitutivni element zdravog društva. Objasniće da je zdravo društvo ono koje svakom članu daje mogućnost da svoju ličnost ostvari u punoj njenoj slojevitosti. Ali, to svoje zdravo društvo definisaće kao društvo pristojnosti (videti: Vladan Glišić "Elementi ideologije homoseksualizma", časopis "Dveri"). Upravo u tom pojmu pristojnosti krije se kvaka: vraćanjem pristojnosti u javni prostor promoteri homoseksualnosti efikasno se onemogućavaju da šire svoju "ideologiju homoseksualizma". Pristojnost znači da svi treba da ostavimo svoje seksualne afinitete u privatnom prostoru, bez obzira na to da li smo homoseksualni ili pak ne. Zagovornici ove teorije obavezno će naglasiti i da imaju prijatelje homoseksualce koji se protive javnom paradiranju.

Ovaj argument ima jednu zavodljivu crtu zbog koje bi se lako moglo učiniti da je istinit. Izbor seksualnog partnera u najužem smislu, osobe sa kojom ćete imati seksualni odnos, zaista jeste nešto iz sfere privatnosti. Ali, seksualna orijentacija ne svodi se na koitus. Zagovornici ove teorije ne shvataju, izgleda, da svaki put kada odu na venčanje, svadbu, veridbu, svaki put kada sa svojim partnerom ili partnerkom prošetaju ulicom – javno iskazuju i slave svoju seksualnu orijentaciju. Uz svu dobru volju, dakle, pokušaj ograničavanja seksualne orijentacije na sferu intimnog i privatnog bio bi natčovečanski, čak nemoguć poduhvat.

Ali, tipičan obrazovsko-dverovski-našinski desničar nikada to neće priznati. Zašto? Zato što je jedino što ga razlikuje od tipičnog ekstremno agresivnog navijača to što nikada neće priznati da je ono što zagovara nasilje nad onima koji se razlikuju od njega. On će zahvaljujući svom obrazovanju i elokvenciji naći bezbroj eufemizama i drugih oblandi u koje će pažljivo zamotati svoja uverenja, ne bi li pokušao da sakrije njihovu suštinu, bez obzira da li je ona homofobna, rasistička, klero-fašistička ili, prosto – nasilnička. Na kraju će se pozvati na vrhovni hrišćanski autoritet, samog boga, s tim što je taj bog najčešće onaj starozavetni, surovi i bezobzirni bog. Ljubav prema bližnjem kao jedna od osnovnih hrišćanskih vrlina na toj tački se gubi.

Svojom blagoglagoljivošću i navodnim zalaganjem za neke u biti plemenite vrednosti, lako bi mogli zavesti, da nema situacija kakva je ona od prošle nedelje. Jer, onaj ko se u demokratskom društvu dohvati letve i kamena, običan je huligan, bez obzira na broj pročitanih knjiga, diplomu i to šta o njemu kažu komšije.

Iz istog broja

Kako je polomljen "Retrovizor"

Bilo je časno raditi sa mnom

Ljubomir Živkov

Policija o bezbednosnim rizicima

Anatomija jednog rizika

Marija Vidić

Sudski slučaj Tijanić–Yucom

Sudski progon citata

Tatjana Tagirov

Draža Mihailović opet među Srbima

Slike i prekopavanja

Miloš Vasić

Ispovest jednog geja

Čovek van kolone

Tamara Skrozza

Vojska

Život mladih oficira

Momir Turudić, Mirko Rudić i Dokumentacioni centar Vreme

Na tajnom zadatku

Uljez u »Crnoj Reci«

Zoran Majdin

Portret »navijača«

Gospodari ulice

Slobodan Georgijev

Povorka ponosa 2009

Hronologija događaja koji se nije desio

Jovana Gligorijević

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu