Vučićevi javni nastupi

foto: fonet / instagram predsednika Srbije

Dobitna formula paranoje i egoizma

Predsednik Srbije zna u metar koliko je izgrađeno puteva i auto-puteva, imena svih sela i zaselaka u Srbiji i probleme sa kojima se suočavaju. Silne činjenice ili nešto što liči na njih kod velikog broja recipijenata proizvode osećaj autentičnosti, jer neko ne može da govori neistinu, misle oni, ukoliko recimo kaže da su u nekoj novoj fabrici zaposlena 372 radnika, ili da je izgrađen put od 34,67 kilometara

Nastupi predsednika Srbije Aleksandra Vučića na televizijama sa nacionalnom pokrivenošću ili “specijalnim” konferencijama za novinare već godinama izgledaju manje-više isto. U svakom ovom svojevrsnom performansu i u svakoj izgovorenoj rečenici, on je glavni junak koji se bori sa narazličitijim, takoreći iskonskim silama zla, a kojima se nadljudskim trudom suprotstavlja na polzu naroda. U pitanju je neprestano reemitovanje arhetipske priče o njegovoj i/ili ugroženosti naroda kojeg vodi pravim putem, pomerajući okeane i premeštajući planine. Sve to prate prenemagajuće dramske pauze, uz brojna uzdisanja, suzne oči i drhtave usne. U večito dramatičnoj situaciji, ko još može i sme da pita recimo za predsednikove nadležnosti, odnosno da uzvikne – zašto je pobogu ovaj čovek preuzeo sve poluge moći u državi, gazeći sva demokratska pravila!

Tu je, potom, red samokritike: grešio je ali samo zato što je bio naivan i verovao ljudima koji su mu zabili nož u leđa. Onda, onako usput, oplete po političkim oponentima, “banditskoj bivšoj vlasti” koja je zemlju dovela na ivicu ponora, a koju je on spasao i pretvorio u ekonomskog i političkog geparda. Opozicija se predstavlja kao nekakva izuzetno moćna struktura koja maltene još vlada državom, iz senke. Zasluge za uspehe ne pripadaju njegovoj stranci ili njegovoj vlasti, već Vučiću lično. Sledi par komentara na aktuelne, efemerne događaje, od fudbala do kukičanja, tek da se vidi da sve prati i sve zna, ali i da se malo skrene pažnja sa drugih, važnih stvari, da se baci udica na koju se mnogi po pravilu nahvataju. Potom malo o belosvetskim političkim procesima u kojima predsednik, mada je Srbija mala zemlja, igra važnu ulogu.

E, onda sledi poznata tirada o ekonomskim uspesima, velikim investicijama, Srbiji kao najvećem gradilištu, novim putevima i industrijskim halama, odnosno sveopštem preporodu. Sve je to poškropljeno “vrlo preciznim podacima” i bezbrojnim detaljima. On zna u metar koliko je izgrađeno puteva i auto-puteva, imena svih sela i zaselaka u Srbiji i probleme sa kojima se suočavaju. Silne činjenice ili nešto što liči na njih liči, kažu naši sagovornici, kod velikog broja recipijenata proizvode osećaj autentičnosti, jer neko ne može da govori neistinu, misle oni, ukoliko recimo kaže da su u nekoj novoj fabrici zaposlena 372 radnika, ili da je izgrađen put od 34,67 kilometara. Nepogrešivo baratanje imenima sela govori o predsednikovoj brizi o svakom građaninu. Policijski inspektori, čak i oni početnici, znaju da neko ko o nekom događaju govori sa bezbroj preciznih detalja, uvek na isti način – najverovatnije govori neistinu ili manipuliše njome.

Tačno je da dobar deo građana već odavno hitro prebacuje kanal kada se na njemu pojavi lice predsednika. Čini im se da “takva priča” ne bi prošla ni u osnovnoj školi. Ali, isto je tako tačno da mu mnogi naši sugrađani bespogovorno veruju i da se on upravo njima i obraća, uz očigledno dobru pripremu i utilitarne savetnike kojima je postavljen samo jedan cilj – beskrajna vlast i beskrajno dug opstanak na njoj.

Primetna je promena Vučićevog narativa od 2012. godine, i dolaska na vlast, pa do danas. Da bi došao u fazu kada može da kaže šta god hoće, morao se prvo izvršiti ozbiljni inženjering u medijima, opoziciji i uopšte među neistomišljenicima: ukinuti ili marginalizovati kritičke glasove. Ili ih, jednostavno, korumpirati.

KOME SE VUČIĆ OBRAĆA?

Profesor socijalne psihologije na beogradskom Filozofskom fakultetu Zoran Pavlović podseća da bi predsednik “na papiru” trebalo da bude garant državnog i društvenog jedinstva, ali da nema nikakvog spora da su medijski nastupi Aleksandra Vučića pre svega govori predsednika političke stranke. Po njemu, svaki njegov “medijski performans”, koji nam se “gotovo svakodnevno servira”, prepun je “bacanja blata” na drugog i isticanja sopstvenih, gotovo “supermenskih, ličnih kvaliteta”.

“Ne može biti nikakve dileme da ne samo da se ne radi o pokušajima, urgentno potrebne, pacifizacije društva, već o aktivnom i prolongiranom mrvljenju poslednjih atoma zajedništva i solidarnosti koji su negde po džepovima ovog društva još preostali. U tom smislu, rekao bih da se on primarno obraća ‘svojima’, što ne bi bio nikakav problem da funkcija na kojoj se nalazi ne podrazumeva da ne treba da se brane svoji, već svi, tj. ne konkretni ljudi ili grupe (čitaj: partikularni interesi) već demokratski principi. U tom smislu nemam utisak da uopšte haje za mišljenje onog dela građana koji ima drugačije političke preferencije, iako bi predsednik države trebalo da bude ‘slep za stranačke boje’. Mislim, međutim, da na jednom drugom nivou, haje za svaki kritičan ili disonantan ton; ništa ne prolazi nezapaženo”, kaže Pavlović.

On dodaje da se, posle Vučićevih “višesatnih televizijskih monologa” zainteresovani gledalac često prosto pita “šta je tu uopšte rečeno” – ima li neke vesti u svemu tome, a što se, recimo, nije moglo, “bez ikakvog gubitka značenja i informacija”, zameniti jednim kratkim saopštenjem.

“Reklo bi se da glavna poenta tih ‘predsednikovijada’ nije informisanje javnosti, niti zbijanje unutarpartijskih redova, već održavanje neke vrste retoričke sveprisutnosti u medijima koja ima ključnu ulogu u izgradnji onoga što je, čini mi se, ultimativan cilj – biti popularan. Stoga je veoma teško reći postoji li specifičan profil onoga kome su njegovi istupi namenjeni. Iz empirijskih istraživanja veoma dobro znamo da se građani i građanke koji glasaju za različite partije razlikuju po nizu relevantnih karakteristika – sociodemografskim obeležjima, raznim stavovima, kulturno-vrednosnim i ideološkim orijentacijama, ali i medijima koje koriste kao glavne izvore informisanja i poverenju koje u medije imaju. Stoga su, da tako kažem, glavni konzumenti ovih obraćanja oni koji su, iz ovog ili onog razloga, usmereni na medije sa nacionalnom pokrivenošću, koji tokom tih obraćanja jesu oličenje ideala autoritarne političke filozofije – jedna ista slika društvene ‘stvarnosti’. To su, a to znamo iz istraživanja, disproporcionalno češće pristalice vladajućeg režima”, kaže Pavlović.

OD BIBLIJSKIH PRIČA DO HOLIVUDSKIH BLOKBASTERA

Profesor psihologije na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu Vladimir Mihić ističe da Vučićevi nastupi imaju formu monologa: on razgovara sam sa sobom, sam postavlja pitanja i sam na njih odgovara, sam sebe kritikuje i hvali. On primeti razliku u odnosu na prve godine vlasti. Po Mihiću, prelomna tačka je afera Savamala, posle koje je Vučićev rečnik postao prizemniji, pa čak i “uličarski”.

“U jednom trenutku, na vrhuncu popularnosti, Vučić i ljudi oko njega, koji su očigledno dobri marketinški stručnjaci, shvatili su da neće uspeti, i verujem da su u pravu, sačuvati predsednikov renome kod velikog broja građana, pa su počeli da se obraćaju isključivo ‘svojima’. Cilj je da se što je moguće duže zadrži pažnja tog korpusa glasača. Osim toga, cilj je i da se što je moguće više ljudi koji nisu Vučićeve pristalice – pasivizira, odnosno otera u apatiju. Nije bitno koliko vi osvojite glasova nego je bitno da zbog apatije vaši suparnici osvoje mnogo manje. On igra na priču ‘vidite kako sam ja dobar’, koja je namenjena isključivo njegovim biračima, a onima koji to nisu, on se i ne obraća, niti ima iluziju da će ih pridobiti. Vučić i oni ispod njega se na ružan način obračunavaju sa neistomišljenicima, kreirajući sliku – možda mi nismo dobri, ali pogledajte, drugi su gori ili su, u najmanju ruku, jednaki. To je, inače, poznat način funkcionisanja totalitarnih sistema: ogadite ljudima politiku, a onda u nju ulaze samo slični vama ili oni koji su zaista uvereni da mogu nešto da promene, a takvih je malo i imaju generalno malu podršku”, kaže Mihić.

Profesor psihologije sa beogradskog Filozofskog fakulteta Oliver Tošković kaže da Vučić u javnim nastupima igra “tipičnu ulogu junaka petparačkih priča i holivudskih blokbastera”.

“Ako se osvrnete na takve junake, njih uglavnom karakterišu dve stvari: progonjeni su, ugroženi i svi su protiv njih; drugo, na kraju uvek trijumfalno pobeđuju sa gotovo neverovatnim izgledima, u stilu superjunaka. Kombinacija paranoje i egoizma očigledno je recept za uspeh kod najšire publike, od biblijskih priča pa do holivudskih blokbastera. I naravno, recept je i za uspeh populističkih političara, čija se politika suštinski svodi na sakupljanje lajkova po mrežama, glasova po javnim preduzećima i ‘ribarenje ljudskih duša’ po televizijskim emisijama. Naravno, poželjna je emotivna blizina sa ‘ribarenim dušama’, pa junaku mora i da se tepa. I tako dobismo ‘Acu’, pa još i ‘Srbina’, da bude baš naš. Profil onoga kome se obraća nije tu bitan, jer se takav junak obraća većini, koja jednostavno guta ovakve paranoično-egoistične priče”, kaže Tošković.

KARAKTERISTIKE VUČIĆEVOG PERFORMANSAKAKOZBLESNUTIPROSTOTU

Mihić kaže da je cilj Vučićevih govora, kako se to u narodu kaže, da “zblesnu prostotu”. On priča o nepovezanim stvarima, o mnogo tema istovremeno, od Kosova, preko železnice, do fudbala, i ljudi to jednostavno ne mogu da “isprate”.

“Građani su, generalno, kratkog pamćenja, zaboravljaju šta pričaju političari, a pogotovo Vučić. Njegovi mediji iz govora izaberu delove za koje procene da će imati uspeha kod publike. Često ističu da je Vučić ‘bio u pravu’, podsećajući recimo na segmente nekih njegovih ranijih izjava, a u stranu stavljaju dominantne navode koje nemaju veze sa stvarnošću, kao što su recimo nerealizovana obećanja i neostvarena očekivanja. On se obraća ljudima koji su niže obrazovani, ne po pravilu u formalnom smislu, već onima koji nemaju razvijeno kritičko mišljenje, koji nemaju dovoljno razvijene kontakte sa drugim ljudima, pogotovo onima koji žive van Srbije, koji nemaju pristup internetu i društvenim mrežama ili ih koriste na medijske nepismen način”, kaže Mihić.

Tošković ponavlja da se karakteristike javnih nastupa predsednika svode na “siže petparačkih priča” i da je u pitanju “paranoidno-egoistična papazjanija”: ugroženost, prenemaganje, samodestrukcija i onda iznenada sveznanje, uspeh, pobeda i naravno svemoć.

“On je izgnanik koji umire muški u svih 600 delova, a ipak pobeđuju svojim smrtonosnim oružjem i supermoćima. A paralelno sa takvim javnim nastupom, režiser nam nudi 1000 epizoda sapunske opere, sa 1001 likom, kojima nas toliko zatrpa da ne stižemo da vidimo pravi film. Ne misli režiser da će neki gledalac pomisliti da je sapunica umetničko delo, već zna da od 1000 epizoda neće stići da pogledaju pravo umetničko delo, a možda će čak i prestati da razlikuje umetničko delo od sapunice. Nije cilj zatrpavanja građana lažnim aferama da oni u laži poveruju, već da od te količine laži građani ne mogu da prepoznaju istinu i da čak pomisle da je istina samo jedna od laži”, kaže Tošković.

TABLOIDIZACIJA POLITIČKE KOMUNIKACIJESATIRANJE OD BRIGE

Pavlović kaže da su Vučićevi istupi politički fenomen za sebe koji govori pre svega o “tabloidizaciji političke komunikacije”, a koju u njegovom slučaju karakteriše “emocionalizacija, personalizacija, dramatizacija, kič estetika, pretnje bešenjem o kanapče, huktanje, dramske pauze, kinjenje podređenih, gostovanje u opskurnim terminima i emisijama, piskaranje markerom po beloj tabli u studiju…”.

“Obraćanja su onakva kakvi su i mediji koji od tih obraćanja posle danima i nedeljama žive, tabloidni, a taj svojevrsni politički rijaliti se od onog stvarnog često razlikuje samo po terminu emitovanja. Ovi aspekti nastupa za cilj imaju izgradnju imidža lidera koji gotovo mesijanski nosi ogromno breme problema države Srbije na svojim plećima i sizifovski sam gura kamen uz brdo, noćima ne spavajući zbog brige o državi Srbiji i njenim interesima. U svakom normalnom ljudskom biću se, kada čuje da se neko drugi satire od brige, budi simpatija i empatija, spremnost da se bude blaži u oceni i osudi, da se ima razumevanja za tešku situaciju u kojoj se ta osoba našla, a eventualna kritika ostavi za neku drugu priliku. Zlonamerniji bi rekli da se na taj način manipuliše osećanjima javnosti. Ako ovoj slici o čoveku koji je spreman sve da da za Srbiju, dodamo i to da se radi o čoveku koji ‘u malom prstu’ drži takve informacije kao što je površina opštine Osečina ili broj stabala šljive u Požegi – zna ono što ne zna niko – lako se da zaključiti da mora biti da se radi o osobi koja zna šta radi i priča, koja je kompetentna, sposobna da dobre namere sprovede u delo”, kaže Pavlović.

Pavlović dodaje da se iz psiholoških istraživanja zna da su toplina (dobre namere) i kompetentnost (sposobnost da se one realizuju) osnovni kriterijumi prema kojima sudimo o drugim ljudima i od čije evaluacije zavisi kakva će naša osećanja prema toj osobi na kraju biti.

“U pitanju je postmoderna propaganda u pravom smislu reči, sa isključivim ciljem pokazivanja kompetencije i liderskih kvaliteta, u konstantnoj predizbornoj kampanji. Tako neupitne postaju tvrdnje jednog predsednika Republike koji ima gotovo isključivo ceremonijalne funkcije da je ‘izgradio najviše kilometara auto-puteva’ ili ‘doveo najviše investitora’. Slike sa svakog puštanja u rad i otvaranja o tome svedoče, zar ne? Povrh svega, čini mi se da medijske nastupe često karakteriše neka vrsta beskrupuloznosti u tom smislu što se ne preza ni od čega sve dok to vodi, ili makar ne ugrožava pozitivan imidž. Prikazivanje dekapituliranih tela? Može. Licitiranje količinom makarona i soli u robnim rezervama? Naravno. Prvo objavljivanje informacije o tome da je preminuo partijarh Srpske pravoslavne crkve na Instagram profilu predsednika republike? Kako da ne. Uznemiravanja javnosti pretnjama da neće biti dovoljno grobnih mesta? Dapače. Iznošenje netačnih ili besmislenih podataka o vezi spratnosti i broja dece ili broju preminulih perača prozora u Americi? Da, da… Količina tih ‘podataka’ je tolika da ih se sutra već niko neće sećati, pa možemo tvrditi nešto potpuno suprotno od onoga što smo rekli danas”, kaže on.

SPINDIKTATOR I PRECIZNI PODACI

Mihić, takođe, smatra da je veoma važan deo Vučićeve propagande iznošenje konkretnih brojki i činjenica, koje treba da izgledaju verodostojno.

“Nije bitno da li su one tačne, prosečnom gledaocu se učini da osoba koja ih iznosi zna šta priča. Recimo, on kaže da su izgradili, tačno u centimetar, toliko i toliko kilometara puteva. Prosečan gledalac će reći: pa dobro, to ne možeš da izmisliš, to mora da je neki zvaničan podatak. Ali vrlo često to nije istina, ili je brojka proizvoljno dobijena nekakvim čudnim sabiranjima. Ali, nije bitno da li je to tačno. Kada kaže, izgradili smo put od ovog do onog sela, on ostavlja utisak da da brine o narodu. Tada i sve drugo što govori izgleda verodostojnije. Sa tim je naravno povezan problem medijske scene Srbije, odnosno činjenica da većina građana nema pristup kritičkim medijima. Ako sve televizije sa nacionalnom pokrivenošću i maltene svi dnevni listovi pričaju da je Vučić sjajan lider, gradi puteve i podiže industriju, onda prosečan čovek nema razloga da u to ne veruje. Pomišlja: neko bi valjda od ovih silnih medija rekao da nije tačno to što on priča”, kaže Mihić.

Pavlović navodi da Vučić koristi danas u svetu dobro opisanu taktiku tzv. spin-diktatora.

“Za razliku od diktatorskih režima iz prošlosti koji su svoju vladavinu zasnivali na nasilnoj represiji i progonu opozicije, kontroli svih sredstava komunikacije, protoka ljudi i ideja, spin-diktatorima je važnije da budu popularni nego da ih se ljudi plaše; cilj im je da oblikuju javno mnjenje i osiguraju podršku, pretvarajući se da su demokrate i izbegavajući otvorenu i direktnu represiju. Kada stvari idu dobro, oni su tu da se ‘slikaju’ i preuzmu zasluge; kada sve ne ide kako treba, tu su prorežimski mediji koji oblikuju informacije i javno mnjenje koja ide u korist lideru. Zvuči poznato? Samo kratka i ubedljiva ilustracija – u jednom istraživanju s početka 2020. godine, dobijen je podatak da više od polovine onih čiji je glavni izvor informisanja RTS ili nisu čuli za aferu ‘Krušik’ ili smatraju da su u pitanju lažne optužbe. Medijski kontrolisana slika sveta u malom”, kaže on.

PODIZANJE LESTVICE ŠOKANTNOG

Činjenica je da se iz godine u godinu Vučićeva retorika zaoštrava i da se danas u potpunosti vratio svojim radikalskim korenima. Od njega ponovo čujemo da su svuda oko nas špijuni, izdajnici, plaćenici, raznorazni ološ i bašibozuk. Tošković kaže da je to posledica pravila koje glasi: da biste zadržali pažnju publike, odnosno glasača, vi morate neprestano “podizati lestvicu šokantnog”, a to “neizbežno vodi u zaoštravanje”.

“Kada je Elvis zadrmao kukovima na sceni, to je bilo šokantno, čak su konzervativni političari hteli da ga zabrane zbog skarednog ponašanja tokom nastupa. Već nakon par godina, ako ste želeli da šokirate publiku, mrdanje kukovima nije bilo dovoljno. Šokantno se menjalo, preko podizanja popularnosti izmišljenim pričama o kidanju glava pilićima na sceni, do stvarnog polivanja publike krvlju. Dakle, sa jedne strane, da biste zadržali pažnju publike morate podizati lestvicu šokantnog i to neizbežno vodi u zaoštravanje. Sa druge strane, kako raste otpor i nezadovoljstvo, laži, ma koliko ih bilo, ne mogu u toj meri da sakriju korupciju, kriminal i inflaciju, i onda političari tog tipa posežu za žustrijom retorikom. Jedini način da još malo produže svoj ostanak na vlasti, jeste da zaoštre situaciju i izazovu veću podelu u društvu stvaranjem/izmišljanjem spoljašnjih i/ili unutrašnjih neprijatelja. Osećaj ugroženosti uvek povećava kohezivnost grupe, pa ‘ribareni glasači’ vladajuće stranke postaju još verniji, uz čuveno opravdanje da su SNS i Aca loši, ali nije trenutak da se menjaju, sad je suviše opasno. I tako dok se publika ne seti da je na koncert došla zbog muzike, a ne da bi ih neko polivao krvlju”, zaključuje on.

Tekst je deo projekta “Unapređenje demokratije u Srbiji”, koji nedeljnik “Vreme” realizuje uz podršku američke Nacionalne zadužbine za demokratiju (NED). Projekat “Podsticanje javne debate o demokratiji uoči izbora” finansira National Endowment for Democracy. Ovaj tekst, celokupan sadržaj i izneti stavovi su isključiva odgovornost nedeljnika “Vreme” i ni na koji način ne odražavaju stavove i mišljenja NED-a.

Iz istog broja

Pojedinci i sistem

Heroji ili očajnici

Jelena Jorgačević

Feminizam i najsmrdljivije smeće

Stavovi jednog muškarca

Jovana Gligorijević

Bilo jednom u Jugoslaviji (2)

O, “Mladosti”

Ivan Ivanji

Novo ljudstvo u Vojsci Srbije

Specijalne stranačke jedinice

Aleksandar Radić

CIA i BIA, Amerika i Srbija

Direktor u dubokom zamrzavanju

Slobodan Georgijev

Intervju: Ksenija Radovanović, urbanistkinja i članica organizacije Nova planska praksa

GUP kao pamflet za investitore

Radmilo Marković

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu