VREME BR. 1 | 29. OKTOBAR 1990.
ESEJ – Izgubljeni šarm Istočne Evrope
U Jugoslaviji je raspad sistema počeo pre nego drugde ali je ljudima navučena crna kapuljača nacionalizma tako da su Jugosloveni jedini kojima je ukraden trenutak eksplozivne radosti u padu sistema
Ako na Zapadu još postoji nada vezana za Istočnu Evropu, ona se temelji na očekivanju čeonog sudara liberalnih, proevropskih snaga sa snagama opskurantizma i nacionalizma koje sada najozbiljnije ugrožavaju Jugoslaviju i Rumuniju… Morače se sići u arenu, pogotovo u Beogradu, ako se hoče izbeči da srbulje postanu zakoni a glavni grad Jugoslavije ugine u provincijskoj izolaciji.
Već su mi dva ruska prijatelja koji su u poslednjih godinu dana promijenili adresu dajući mi nove telefonske brojeve izričito poručili: samo ga nemoj davati nikome od ovih naših Istočnoevropljana…
Pominjem ovaj detalj jer otkriva pojavu koja još nije opisana zbog nelagodnosti koju osjećaju ovdašnja društva kada treba izbjeći brutalne istine o zemljama trećeg svijeta, ali u razgovoru se ne skriva: riječ je o razočaranju koje na Zapadu izaziva razvoj događaja u Istočnoj Evropi.
Ovdje je posrijedi bar dva razočaranja: zapadni posmatrači razočarani su u nekim svojim očekivanjima a Istočnoevropljani su. takođe. razočarani, ali slobodom.
Moglo bi se pomisliti da je razočaranje Zapada prosto posledica lako- mislenosti, koja je evo već stotinak godina, neodvojiva od načina funkcionisa- nja ovih društava, kad je riječ o socijalnim problemima. Uobrazili su da će Istočna Evropa pružiti neki lijepo smišljeni TV feljton, i sada im smeta previše mraka, zla, nacionalizma, sirove dokumentarnosti od koje ne može mirno da se spava.
Ali, nije samo ovo u pitanju.
Očekivanja su se zasnivala na dugogodišnjoj nesvjesnoj propagandi koju su širili disidenti kao i mnogi poznavaoci istočne Evrope. U mraku diktature to se već pomalo zaboravlja — postojao je jedan vid života (ako se to tako može zvati) koji je imao svoj šarm i do fascinacije privlačio zapadnjake. To je ona bliskost među ljudima pod tiranijom, zajedničko življenje, prijateljstvo i često požrtvovanost kakvi na Zapadu odavno ne postoje, koji su se izražavali sedeljkama i intelektualnim raspravama u stanovima otvorenim u svako doba za svakoga… Smatralo se da su na Istoku ipak očuvane neke velike ljudske vrijednosti koje će, u trenutku oslobađanja od komunizma, preplaviti i Zapad, izazivajući neku vrstu političke, kulturne i socijalne renesanse…
Danas, poslije famoznog oslobođenja, zapadni način života izgleda kao vrhunac produhovljenosti u odnosu na potrošačke opsesije, gramzivost i cinizam Istočne Evrope, koji ovdje počinju da izazivaju reflekse odbojnosti, možda i rasizma, kao pred nadiranjem siromaha iz "trećeg svijeta".
Ovo očekivanje je posljedica nepoznavanja jednog fenomena koji je stara politička nauka poznavala: da se bliskost, toplina, prijateljstvo itd., uvijek razvijaju do maksimuma među robovima kao inače u graničnim situacijama (ratovima na primjer). I ne mogu preživeti nijedan dan poslije oslobođenja kako je primjetila Hana Arent.
Ozbiljnije očekivanje temeljilo se na ponašanju disidenata u politici i kulturi. U periodu do prije desetak godina na Zapadu su pisane knjige o moralnoj obnovi civilizacije koja dolazi od istočnoevropskih disedenata. Ovo se odnosilo i na disidentsku literaturu, iz koje je zračila silina moralne pobune i koja se sada van konteksta herojskog stradanja ocjenjuje kao diletantizam.
Disidenti snose "krivicu za ova neosnovana očekivanja jer su oni svojim životom, često herojstvom, stvarali utisak o nekoj skrivenoj podzemnoj (jer disidenti jesu političko podzemlje) snazi društva "ispod" komunizma kao da je to podzemlje jedina prava realnost budući da je sve drugo bilo laž i fasada. Sve drugo i jeste bilo laž ali se pokazalo da disidenti nijesu predstavljali nikoga osim svoju bezumnu samoću koja je imala smisla samo u komunizmu. Ovdje se skriva objašnjenje stida one dvojice Rusa pomenutih na početku koji bježe od svojih nedostojnih sunarodnika i sopstvene prošlosti koja je naglo izgubila herojsku dimenziju.
Parizu se može vjerovati bar u jednoj stvari: da ima nepogrešive antene za uspon i pad mode: od novembra do decembra prošle godine talas oduševljenja je podizao zapadnu Evropu zbog zbivanja na Istou… Već prije ljeta (najviše povodom Jugoslavije i Rumunije) počelo je suzdržavanje, a zatim su uslijedili izbegavanje i kroz zube izgovorene tvrdnje: "Popeli su nam se na vrh glave", "Neuračunljivi, nemoralni" itd…
Šta su zapravo bili disidenti i šta se dogodilo sa njima danas optuženima za saradnju sa nacionalizmom i populizmom? Kako je govorio Katon kad se u 90. godini branio na posljednjem procesu: "Teško je živjeti u jednom vremenu a braniti se u drugom".
Kad se raspao sistem (u Jugoslaviji još prije nego drugdje ali je ljudima navučena crna kapuljača nacionalizma i nijesu videli taj raspad tako da su Jugosloveni jedini kojima je ukraden trenutak eksplozivne radosti u padu sistema) karte su ponovo izmiješane i još nijesu do kraja iznova podijeljene. Pojednostavljeno: u komunizmu sve su karte bile u rukama vlasti što će reći da su svi građani bili uključeni u sistem, osim onih koji su umjeli (i smjeli) da kažu: NE. To su bili disidenti, potpuno isključeni iz društva, autsajderi. Ta jednostavna podjela zamućena je raspadom sistema jer je nastala prava jurnjava za stažom opozi- cionara antikomunista — čak i među ljudima koji su ostali na vlasti. Neki disidenti jurnuli su u zagrljaj društvu — da tako kažemo — i zbog zova uspjeha, a i zato da bi se konačno iskobeljali iz svoje "neljudske" pozicije.
To se izgleda događa Valensi ali ne i većini poljskih disidenata koji ostaju u liberalnoj manjini. Nije se dogodilo ni šačici jugoslovenskih zaista liberalnih disidenata. Dogodilo se s druge strane, nacionalnoj opoziciji, koja se iz pogrešnih razloga naziva disidentskom jer ona nikad nije vodila, u izolaciju i nije značila sukob sa komunizmom , već je podrazumijevala bezbjednu karijeru i "narodnu" podršku osim u trenucima direktnih sukoba sa Titom. U Jugoslaviji su vladale dvije partije — nacionalisti i komunisti — i to najčešće u koaliciji).
Tako nekako ide i nova podjela karata u društvu: s jedne strane oni koji su pripadali sistemu oduvjek, položajem, karijerom, vrijednostima, čak i povremenim otporima, a sa druge, liberalna ostrvca koja čine ostaci stare vlasti, otpali iz raznih razloga, zatim dijelovi građanskog sloja koji su potuljeno preživeli u komunizmu, tehnokrati, "poštena inteligencija i bivši disidenti. Svuda je ova "grupa" koju bi trebalo nazvati kosmopolitskom, evropskom — za razliku od nacionalističke — u manjini.
Populistička desnica trijumfue i zbog prirodnog naginjanja društva udesno ali prije svega zato što je hiperaktivna, njoj odgovara zbrka, navikla se na kredo "što gore — to bolje", zna da se sada bori za svoj opstanak jer od časa kada se društvo stabilizuje i okrene Evropi, počinje drukčije vrednovanje u kome će ova "elita" per defectum (kakva je — takva je — naša je, u stvari esencija komunizma) biti desetkovana, kao što je već viđeno u Istočnoj Njemačkoj.
Liberalna struja je mlitava zbog svog socijalnog sastava. Za sve njene članove, osim disidenata, karakteristično je da su napravili izvjestan prevrat, radili su za vlast ili joj bili bliski. To im je slaba tačka u polemikama, a često imaju probleme savjesti: imamo li mi više pravo da se obraćamo ljudima? Njihove navike su druge vrste i trebaće vremena da se obuće borbi "prsa u prsa".
"Disidenti" su pasivni iz psiholoških razloga: sa padom komunizma došlo je do opuštanja, niko nije slutio da će tako žestoka borba morati da se vodi poslije nestanka titoizma. Kako kaže Havel, to je postzatvorski sindrom: ljudi su izgubljeni na prevelikoj širini, jer su se navikli na život u četiri zida. Ova grupa se, dakle, sastoji od onih koji još nisu spremni za borbu, onih koji više nisu spremni, i tehnokrata koji hoće da podrži liberale — ako ih ima, a ako ih nema — sarađuju sa postojećim vlastima — business is business.
Ako na Zapadu još postoji neka nada vezana za Istočnu Evropu, ona se temelji na očekivanju tog čelnog sudara" (kao kad im je Kiš skalpelom otpisao) liberalnih proevropskih snaga sa snagama opskurantizma i nacionalizma koje sada najozbiljnije ugrožavaju Jugoslaviju i Rumuniju. Moraće se sići u arenu (to već znaju poljski liberali), pogotovo u Beogradu, ako se hoće izbjeći da srbulje postanu zakoni, a glavni grad Jugoslavije ugine u provincijskoj izolaciji kao ispod kupole svetosavskog manastira.
VREME BR. 1 | 29. OKTOBAR 1990.
