Sudbina socijalnog dijaloga u Srbiji

Fale samo kapitalisti

Sve zemlje u tranziciji praktikovale su tripartizam kroz Socijalno-ekonomski savet. Takav savet ima i Srbija već godinu i po dana, ali jedan od partnera, sindikati, tvrdi da ništa nije urađeno jer je u startu sve pogrešno postavljeno. Da li je razlog samo u tome što Srbija još nema dovoljno pravih poslodavaca

Generalni štrajk u Telekomu?
U kojoj državi?
U Srbiji.
Kakav štrajk kad telefoni rade?
Radnici poštuju minimum procesa rada.
A šta traže?
Veće plate.

Pre zaposlenih u Telekomu štrajkovali su radnici u pravosuđu, školstvu i zdravstvu. Svi su tražili veće plate. Potom su pregovarali sa resornim ministrom (ili ministarkom) da bi ih on uputio na "ministra svih ministara" Božidara Đelića, koji je u zavisnosti od oštrine pregovarača i važnosti društvenih delatnosti selektivno drešio državnu kesu. Nikad nikome nije ispunio sve zahteve, ali se u pregovorima uvek došlo do procenta povećanja zarada po kome su "i vuci siti i ovce na broju".

Tako Srbija od štrajka do štrajka živi mesecima, sve u naivnom iščekivanju da bi najzad mogla da nam se dogodi ta vruća sindikalna jesen na kojoj bi trebalo da se "prži" ministarski kabinet Zorana Đinđića. Kako vreme odmiče, sindikati postaju svesniji da nemaju dovoljno "punjenja" za jaku uličnu eksploziju radničkog nezadovoljstva, a Vlada sazreva u uverenju da na tragu konsenzusa postignutog pre dve godine (5. oktobar 2000) može sprovesti tako važan posao kao što je tranzicija.

Nažalost ili na sreću, u zavisnosti iz kog se ugla posmatra, "vruća sindikalna jesen" pretvorila se u Srbiji u otrcanu poštapalicu nesposobnih da rešavaju nevolje društva u tranziciji, pa je tako postala gotovo nemoguća. Ali, ta činjenica nikoga ne bi trebalo da obraduje jer u Srbiji dve godine posle uspostavljanja demokratske vlasti jedan od ključnih društvenih "igrača" smatra da nema socijalnog dijaloga. Pre godinu i po dana formiran je Socijalno-ekonomski savet kao začetak tripartizma, ali njegovi učinci, tvrde sindikati, više su nego skromni.

Na pitanje ko bi mogao biti krivac, kako to kod nas obično biva, jedna strana uvek je spremna da okrivi drugog socijalnog partnera. U ovom slučaju sindikati smatraju da je vlast najveći krivac za dosadašnji neuspeh socijalnog dijaloga.

"Nije važno kako se formalno zove institucija socijalnog dijaloga – savet, komisija ili pakt – važno je da se tim dijalogom uspostavi balans između interesa kapitala i interesa rada, balans koji je neophodan za stvaranje održivog razvoja društva i njegove ekonomije. Suština je da jednog momenta svi partneri nešto ulože i nečeg se odreknu da bi na kraju svi bili dobitnici. Mi kao socijalni partneri u proteklih godinu i po dana nismo uspeli da se dogovorimo i zato sada svi zajedno tavorimo", kaže Branislav Čanak, predsednik Ujedinjenih granskih sindikata Nezavisnost. "Pre dve godine premijeru Đinđiću predložio sam da institucionalizuje dijalog rada, kapitala i vlasti i on je to prihvatio. Ali, ideja je u međuvremenu postala pozorišna predstava koja treba da dopuni sliku o demokratskoj vlasti u Srbiji."

Milenko Smiljanić, predsednik Saveza samostalnih sindikata Srbije, smatra da je na početku tranzicije trebalo učiniti dva koraka kako bi ona bila manje bolna i više pravedna. "Trebalo je uspostaviti socijalni dijalog i instituciju tripartizma kroz Socijalno-ekonomski savet i kroz Savet doći do socijalnog programa na nacionalnom nivou", kaže Smiljanić. "Savet je trebalo da posluži kao katalizator socijalnih tenzija i zamena za ulicu. A što se tiče programa, Vlada je donela neki papir koji se zove ‘Socijalni program’, ali sindikati nisu učestvovali u njegovom donošenju. Suštinu tog programa čini socijalni model primenjen u Zastavi, dakle 200 maraka po godini staža za otpuštene radnike. Taj model se usladio Vladi, pa ga je primenila na bankare, u RTB Boru, Loli iz Železnika… takvih preduzeća ima 48. Ozbiljan socijalni program na nacionalnom nivou znači predvideti gde i koliko ljudi ostaje bez posla u tranziciji, kako ih zaštititi, koliko ih prekvalifikovati i koliko će sve to koštati. Govoriti o reformama bez socijalnog programa isto je kao pričati da vetar duva u bezvazdušnom prostoru."

Smiljanić zatim poentira: "Suština i nesreća su u tome što mi nismo uspostavili nijedan od ta dva koraka, nego ih je Vlada isfingirala."

Ranka Savić, predsednica Asocijacije slobodnih i nezavisnih sindikata, misli da ozbiljan socijalni dijalog podrazumeva visok stepen kulture i spremnosti učesnika da istinski pristupe dijalogu. Loš početak Socijalno-ekonomskog saveta ("koji je do sada prolazio samo kroz krize") ona pripisuje "dečijim bolestima" tripartizma u Srbiji i tvrdi da je kod nas "prisutan fenomen korišćenja socijalnog dijaloga za ličnu promociju sindikalnih lidera i uopšte sindikalnih centrala".

"Ne plašim se da javno kažem da su Branislav Čanak i njegov sindikat Nezavisnost istupili iz Saveta čekajući rezultate predsedničkih izbora u Srbiji. Tim činom Čanak je poslao poruku jednom od predsedničkih kandidata, Vojislavu Koštunici, da se ne slaže s radom Vlade Srbije. Ne kažem i ne mislim da je političnost sindikata loša pojava, naprotiv. Ali takvo ponašanje ne dovodi do poboljšanja socijalnog dijaloga u Srbiji", kaže Ranka Savić.

Iskustva zemalja u tranziciji, od zapada do istoka Evrope, govore da je jedan od glavnih razloga uspeha bio u spremnosti sva tri socijalna partnera da vode ozbiljan i promišljen dijalog.

Portugal, na primer, može da se pohvali da su mu tripartizam i socijalni dijalog (započet još 1984. godine) pomogli da otvori vrata Evropske unije. Stalna Komisija za socijalni dogovor kojom predsedava premijer bila je u proteklih 18 godina mesto gde je svaki važan zakon morao da dobije potvrdu pre nego što krene u parlament. Komisija je sa Vladom uspela da postigne 15 različitih dogovora koji su rezultirali smanjenjem inflacije, čime je overeno članstvo Portugala u Evropskoj uniji.

I u Češkoj je 1989. godine na inicijativu vlade posle demokratskih promena otpočeo socijalni dijalog na tripartitnoj osnovi, zaključenjem takozvanog džentlmenskog sporazuma. Savet se u početku bavio samo socijalnim pitanjima, ali je na zahtev poslodavaca počeo da se bavi i privrednim temama. Posle izbora 1995. godine nova vlada ocenila je da socijalni dijalog više nije potreban jer su rezultati reformi bili veoma dobri, promenjeni su karakter i naziv Saveta (Savet za socijalna pitanja), u Savetu nisu više sedeli ministri nego zamenici, a sastanci su se proredili. Dve godine kasnije, 1997, Češku su zahvatile recesija i serija štrajkova, što je primoralo vladu da ponovo formira (na izvornim principima iz ’90. godine) Savet za privredni i socijalni dijalog. "Zlatno doba" češkog socijalnog dijaloga smatra se period od 1990. do 1994. godine, kada su zaključivani generalni sporazumi o regulaciji plata kojima su znatno ublažene negativne posledice tranzicije.

Irska je nešto kasnije od Portugala a pre Češke (‘87. godine) krenula u tranziciju i tada je bila otprilike na stepenu razvoja na kojem je danas Srbija. Socijalni partneri u Irskoj potpisali su Socijalni pakt kojim su svi pristali na stezanje kaiša u naredne tri godine. Najvažnija klauzula irskog Socijalnog pakta bila je zamrzavanje štrajkova. Sindikati su, dakle, pristali da tri godine bez pobune rade za manje plate koje su, istina, bile stabilne i imale su manji rast nego što su radnici želeli. Ovim paktom irska vlada dobila je trogodišnju stabilnost da na miru kreira mikro i makro ekonomsku politiku, a irski poslodavci mogli su u stabilnim uslovima lakše da dobijaju kredite za poslovanje i otvaranje novih radnih mesta. Posle tri godine Irska je bila ekonomski preporođena zemlja, a svi su se složili da je ključ uspeha bio Socijalni pakt.

U Srbiji se posle godinu i po dana nije daleko odmaklo u upražnjavanju socijalnog dijaloga. Lideri dve najveće sindikalne centrale – Smiljanić i Čanak – idu dotle da tvrde kako u tom periodu nije postignuto ama baš ništa. "Nismo uradili ni ono što nam piše u imenu – mi smo Savet, a nikada nikoga nismo savetovali, niti nas je neko ikada pitao šta mi mislimo o ovome ili onome", kaže Čanak. "U imenu nam piše da smo i ‘ekonomski’ i ‘socijalni’ savet, a mi ništa nismo prozborili o privatizaciji, ni na jednom sastanku Saveta ni ‘p’ od privatizacije nije izgovoreno. Ključno pitanje u Srbiji danas, kao što je bilo u svim zemljama u tranziciji, je privatizacija. Ne možemo govoriti o privrednom rastu dok se taj posao ne obavi, dok ne razrešimo pitanje motorne snage svake privrede, a to je pitanje svojine. Na svakoj sednici Saveta tema bi morala da bude privatizacija. A do sada nikada nije bila na dnevnom redu, recimo Cementara Beočin niti Merima. Zašto ništa na Savetu nije rečeno o privatizaciji Sevala iz Sevojna, čak ni kao informacija o završenom poslu? To ostaje totalni monopol Vlade, a ako je tako, kakav onda imamo socijalni dijalog."

Na pitanje da li se razgovaralo o nekim zakonskim projektima, Čanak odgovara:

"Jedini zakon koji je bio donet kao nacrt i to na naš zahtev bio je Zakon o zapošljavanju. Kad je ministar Milovanović, zamislite, doneo gotovu verziju, dogovorili smo se da je razmotrimo i da se za 15 dana ponovo nađemo na sednici Saveta i izložimo primedbe. Dogovor je bio da u međuvremenu niko javno ne istupa s tom temom. Isto veče na državnoj televiziji nastupio je ministar Milovanović i rekao da je to najbolji zakon na svetu. Šta mi onda imamo da raspravljamo na Savetu kad je već odlučeno u Vladi da je to najbolji zakon. Posle toga, čovek samo može da se okrene i izađe iz te priče. A mi tada nismo izašli. Izašli smo kad je to postala totalna svinjarija. Nikada nismo dobili pismeni poziv za sastanak Saveta, uvek telefonom i kad pitamo šta je na dnevnom redu, oni odgovore ‘videćete’. Kako da se pripremimo za takav savet, kako da se konsultujemo s ekspertima… Kad su me po istom principu zvali na septembarsku sednicu, rekao sam sekretaru da više na takav način neću učestvovati u radu Saveta."

Sindikalni lideri uglavnom se slažu u oceni da se u startu krenulo bez osnovnih pretpostavki u socijalni dijalog i da zato on ne može da uspe.

Milenko Smiljanić kaže da je, nažalost, jedini legitiman sagovornik u srpskom tripartizmu Vlada koja ima političku legitimaciju sa izbora i da ona u tome uživa. Što se tiče sindikata – nemaju svi reprezentativnost. "Mi i UGS imamo", kaže Smiljanić, "ali problem je ASNS, koji to tek treba da dokaže koristeći zakonske parametre. To što se mi unutarsindikalistički ‘koljemo’ koristi Vlada da kaže kako eto nema socijalnog dijaloga zato što imamo u Srbiji rogobatne i neujedinjene sindikate koji se ni o čemu ne mogu dogovoriti. A pošto sindikati ne mogu da se dogovore, a reforme ne mogu da čekaju, onda Vlada mora da ide dalje u tranziciju bez sindikata."

I Smiljanić i Čanak tvrde da kod trećeg socijalnog partnera, poslodavaca, takođe postoji problem reprezentativnosti. "Unija poslodavaca predstavlja manje od 30 odsto privatnog kapitala i zapošljava oko četiri odsto radnika. Tako posmatrano, poslodavci nisu u stanju da obezbede socijalni mir", kaže Čanak i dodaje da se 70 odsto privrede zasniva na društvenom kapitalu.

"Nama je praktično poslodavac, koliko god to bilo nekome smešno, Privredna komora. Pa zato treba uključiti Komoru jer će društveno vlasništvo postojati još četiri godine", kaže Smiljanić.

Krajem ove nedelje premijer Đinđić sastaće se "u četiri oka" sa svakim od sindikalnih prvaka. Nema sumnje da će tema biti oživljavanje zamrlog socijalnog dijaloga. Prema najnovijim, još neobjavljenim podacima iz istraživanja Instituta G17 Plus, "indeks subjektivne ekonomske situacije" (merač individualnog zadovoljstva/nezadovoljstva građana) ove godine jeste nešto viši nego prošle – sa 2,27 porastao je na 2,41 indeksna poena. To skromno prosečno pobošljanje života građana ne bi smelo nikoga posebno da uljuljka. Ni jednom od socijalnih partnera ne bi trebalo da odgovara žabokrečina u koju se Srbija zaglibila.

Ima li rešenja za "dijalog gluvih" socijalnih partnera

Milenko Smiljanić<br>Ministar za rad mora da ima poverenje dva najveća sindikata i to je uslov svih uslova. Ako nema poverenje, onda premijer mora da ga smeni. Nisam optimista kad je u pitanju sudbina socijalnog dijaloga. Čini mi se da bi sada izlazak na ulice praktično značio obaranje Vlade. To je težak posao, pitanje je da li postoji energija za to. Mi istražujemo da li ima te energije i izgleda da je ona u velikoj meri ipak istrošena. Mislim da je mala nada da će socijalni dijalog biti kvalitetan i doveden na onaj stepen koji će pomagati procesima tranzicije. Što se nas tiče, sve ćemo učiniti da taj dijalog održimo. Socijalno-ekonomski savet je institucija socijalnog mira. Ulica je institucija socijalnog rata. I ne postoji treće. Kroz socijalni rat mogu se ubrzati procesi u političkoj sferi. Ali, posle toga dolazi socijalni mir koji je moguć samo kroz dijalog u Savetu.

Branislav Čanak
U startu je propušteno da koristimo iskustva zemalja koja su nam primerena. Sada, na primer, više ne možemo da koristimo iskustvo Irske jer ono podrazumeva veliku političku podršku Evropske unije.

Ali, pošto je ceo proces zapao u ćorsokak, moraćemo da pozovemo Evropsku uniju da arbitrira i eto nama opet Solane. U narednih desetak dana podnećemo Ekonomsko-socijalnom savetu sve naše zamerke i ako ne prihvate, tražićemo međunarodnu arbitražu.

Nije isključeno da se socijalni dijalog u skoroj budućnosti ponovo vodi na ulici. Vlada je užasno mnogo samouverena i misli da će takav ulični dijalog moći da preživi. Zato i ne želi ništa da ulaže u institucionalni socijalni dijalog jer misli da će sve dobiti za džabe. Ona igra na kartu da su sindikati razjedinjeni, a tome služi i njen sindikat.

Ranka Savić
U jednom momentu kad se "zaglavio" rad u Savetu, bili smo prinuđeni da zatražimo pomoć predstavnika Međunarodne organizacije rada. Održan je okrugli sto o unapređenju socijalnog dijaloga i rada Saveta. Doneli smo, po meni, veoma dobre zaključke, ali ni to nam nije pomoglo.

Pre mesec dana predstavnici sve tri sindikalne centrale imali su susret sa Svetskom bankom i njeni eksperti su nama, ali i Vladi Srbije, ultimativno saopštili da će Banka ubuduće tražiti socijalni pakt kao uslov za finansiranje novih projekata. Predstavnici Svetske banke insistiraju da se pakt potpiše na duži period koji neće obavezivati samo ovu vladu nego i neku buduću i zato predlažu pakt na pet godina.

Zato sam optimista.


Zoran Đinđić, srpski premijer:

"Mislim da socijalni dijalog de facto postoji, iako ne i de jure. Dokaz da postoji jeste to da većina zaposlenih nije poslušala pozive da iskaže svoj protest na uličnim demonstracijama. Bila su, koliko se sećam, bar dva takva poziva, za 1. maj i u vezi sa Zakonom o radu, ali su se odazvale dvetri hiljade ljudi od milion i po zaposlenih", kaže Đinđić za "Vreme"

"VREME": Postoje brojne primedbe sindikalnih centrala na dosadašnji tok socijalnog dijaloga. Kako ga vi vidite?

ĐINĐIĆ: Srbija je u fazi izgradnje tržišne ekonomije gde svaki zastoj može mnogo da nas košta. A sindikati su u posebno specifičnom položaju. Oni moraju patriotski da razmišljaju, a ne kao interesne grupe, jer oni zaista nemaju svog poslodavca s kojim bi mogli realno da pregovaraju o svojim pravima. Da podsetim, klasična sindikalna prava su borba za što veći procenat učešća u dobiti firme. Između poslodavaca i sindikata uvek se vodi rasprava o tome kolika će dobit procentualno biti investirana, da li će dobit možda biti izvučena i potrošena ili će i koliki deo biti plaćen radnicima. U Srbiji su, međutim, sindikati najaktivniji tamo gde nema nikakve dobiti. Paradoks srpske situacije je da su sindikati najslabiji tamo gde ima šta da se deli, pogledajte Hemofarm, Sintelon, Merimu, Tigar, Beočin… A najjači su u društvenim preduzećima koja u suštini nemaju šta da dele. Zato sindikati kao svog partnera vide državu, a ne privatnog poslodavca.

Čim neka firma postane privatna, tamo se sindikati uspavaju i više se bave posledicama privatizacije. Socijalni program kako ga sada vide sindikati odgovor je na pitanje šta će biti sa onima koji ne rade. A trebalo bi da bude – kako učestvovati u uspešnom poslovanju sa što većim procentom.

Šta je tu uloga Vlade?

Naš poziv sindikatima je da učestvuju u konceptu stvaranja tržišne ekonomije u kome će imati svoju ulogu. Trenutno sindikati nemaju klasičnu ulogu jer se ne bore za učešće u dobiti firme. Pošto nema dobiti u većini preduzeća gde su sindikati aktivni, nudimo im dogovor o konceptu privrede u kojoj će biti dobiti.

Mislim da smo postigli nacionalni konsenzus 5. oktobra 2000. godine i prilikom osnivanja ove vlade da sprovodimo koncept ekonomije na tržišnim principima i ne vidim mnogo potrebe za čestim konsultacijama oko tog koncepta.

Sindikati bi želeli da mi svaki dan s njima raspravljamo da li priznajemo silu zemljine teže. Kad jednom kažemo da priznajemo silu zemljine teže, onda smo definisali čitav niz budućih koraka o kojima onda nema mnogo diskusije. Ali, mi ne možemo svaki dan da sedimo i da razgovaramo o tome da li priznajemo silu zemljine teže ili ne. To bi bili simpatični razgovori koji bi se uvek završili istim zaključkom da priznajemo tu silu. Zadovoljan sam što se svaki moj razgovor sa sindikatima završio slaganjem da je Srbiji potrebna tržišna ekonomija.

Nije li Vlada dosadašnjim delovanjem razmazila jedan deo radnika?

Ideja da bi država bila poslodavac koji garantuje plate nezavisno od rezultata poslovanja nije zdrava ideja. Na tu temu mi ne možemo da razgovaramo sa sindikatima. Mi ne možemo kao država da preuzmemo ulogu poslodavca u svim društvenim preduzećima sa idejom nekih ljudi da ta uloga znači obavezu države da umesto tih preduzeća plaća doprinose za penziono osiguranje, da im daje pare za obrtni kapital, da uzima kredite koje ne mogu da vrate, a da onda oni proizvode bez dobiti i da stalno gomilaju svoja potraživanja. To je model koji funkcioniše samo na štampanju novca bez pokrića, odnosno na inflaciji. Ali, mi u budžetu imamo novca koji je sakupljen samo od realnog poslovanja, a pošto takvog poslovanja nema mnogo, mi ne možemo taj novac da dajemo onima koji posluju sa gubicima. To znači da je stanje limitirano i sindikati to prihvataju kad razgovaramo, ali posle deset dana oni se ponovo vrate u tu svoju staru socijalističku priču "ajde da se dogovaramo o ekonomiji". Ne možemo da se o tome dogovaramo jer ekonomija funkcioniše prema tržišnim pravilima i možemo samo da se dogovaramo o tome da li ćemo da se uključimo u svetsko tržište ili nećemo. Ako nećemo, cena je za sve nas tako velika da na kraju vodi nacionalnom bankrotu, što se desilo 2000. godine kao posledica netržišne ekonomije iz svih prethodnih godina.

Ali, to ne znači da nije potreban i socijalni dijalog?

Zato što realno nema pravu temu, raspodelu dobiti, socijalni dijalog kod nas i nije moguć. I zato ponekad ima ritualan karakter. On je definitivno pozitivno cementiran onog trenutka kada su naši sindikati rekli da su i oni za tržišnu privredu i privatnu svojinu. Ali, posle tog načelnog dogovora ima malo dnevnih tema o kojima možemo da diskutujemo.

Jako mnogo posla bilo bi sada oko svakog pojedinačnog društvenog preduzeća, kojih ima nekoliko hiljada, da nađemo najbolji model privatizacije koji će izvući maksimum iz postojećih kapaciteta. Ali, tu ima veoma malo lokalne inicijative. Na globalnom nivou rešili smo sve naše koncepcijske sporove i vrlo sam zadovoljan time. Ali, sa tog nivoa nije se spustila priča na nivo preduzeća gde jedino i može da se odvija. Uzmimo kao primer Jumko: to je privatizovano preduzeće sa 8000 zaposlenih, a može uspešno da posluje ako ih ima i 5000. Oni ne mogu da smognu snage i smanje troškove tako što bi otpustili 3000 ljudi kako bi firma postala profitabilna i onda bi dividende dobijali i oni otpušteni koji su suvlasnici. Sindikat tamo treba da se uključi i kaže da je projekat spasavanja Jumka u tome da 3000 ljudi mora da siđe sa broda jer on ne može da krene sa 8000 putnika. Umesto toga oni svaka tri meseca smenjuju rukovodstvo jer je donelo plan sanacije.

Ako preduzeće može da ostvaruje dobit, pa zašto onda radnici i menadžment ne uzmu kredit i kupe ga. Evo, sindikati tvrde da je šećerana u Crvenki prodata ispod cene i da vredi mnogo više, pa zašto onda direktori i radnici ne uzmu kredit od deset miliona eura na sedam godina i postanu vlasnici jer su uvereni da će preduzeće vraćati kredit i ostvarivati dobit. Takav dogovor može da bude postignut za jedan sekund sa Vladom.

Da li je definitivno prošlo vreme za socijalni pakt?

On sada nije moguć, mada bi sa stanovišta Vlade to bilo idealno. Sa stanovišta radnika to nije moguće jer oni imaju različite interese i svako od njih, sindikat zdravstva, školstva, pravosuđa… pokušava da izbori svoje interese u dogovoru sa Vladom. To pokazuje odsustvo jedinstvene sindikalne svesti.

Vlada jeste jedinstven pregovarač, ali nedostaju druga dva jedinstvena pregovarača, poslodavci i sindikati.

Mislim da socijalni dijalog de facto postoji, iako ne i de jure. Dokaz da postoji jeste to da većina zaposlenih nije poslušala pozive da iskaže svoj protest na uličnim demonstracijama. Bila su, koliko se sećam, bar dva takva poziva, za 1. maj i u vezi sa Zakonom o radu, ali se odazvalo dve–tri hiljade ljudi od 1,5 milion zaposlenih.

To za mene znači da većina ljudi prihvata prećutni socijalni ugovor po kome Vlada restrukturiše društvo i privredu, ali građani shvataju da su to neizbežne operacije koje bi svaka normalna, patriotska vlada morala da sprovede ako želi dobro ovoj zemlji u budućnosti. Većina ljudi shvata da to nije politički program neke vlade koja sada sprovodi liberalnu ekonomsku politiku pa ko preživi, nego da je to jedan razuman program koji nema alternativu.

Deo javnosti vaš ministarski kabinet doživljava kao osinje gnezdo liberalnih reformatora koji malo brinu o tranzicionim patnjama naroda?

Mogu da potpišem da smo mi najsocijalnija vlada od svih zemalja u tranziciji. Evo, saopštiću vam i jednu ekskluzivu. Od budžeta od 250 milijardi dinara koji je predviđen za narednu godinu – 60 milijardi ide za dodatak penzijama, 35 milijardi ide za socijalnu politiku, 65 milijardi za plate u zdravstvu, školstvu, sudstvu, policiji… 30 milijardi ide za materijalne troškove države. Od 250 milijardi planiranog budžeta, 200 milijardi je unapred definisano na osnovu prava građana. I sve to ide njima.

To znači da je Vlada sebi dala kao obavezu da maksimalno ublaži posledice tranzicije, tako što nismo zasekli nijedno nasleđeno pravo iz socijalističke ekonomije. Smatramo da su građani posle deset godina pljačke isuviše iscrpljeni da bismo mi sada mogli da vodimo čistu liberalno-ekonomsku politiku. Mi vodimo socijalno-ekonomsku politiku koja smanjuje naše potencijale za javne investicije koje bi mnogo brže pokrenule privredu, ali bi mnogo više koštale građane. Za dve godine tako bismo imali uspešnu privredu, ali bi zato penzije bile kao u Bugarskoj 50 eura, socijalna davanja bi bila svedena na minimum i socijalna prava bi bila mnogo manja nego sada. Mi jesmo zemlja maksimalne socijalne solidarnosti. Osim Nemačke, ne znam nijednu takvu zemlju.

Mislite li da obični građani to prepoznaju?

Prepoznaju instinktivno i zato u Srbiji nema masovnih uličnih demonstracija radnika. Ljudi osećaju šta je realnost.

Iz istog broja

Slavkovica kod Ljiga

Ljubav prema kugli

Dragan Todorović

Olimpizam u Srbiji

Povratak Svetomira Đukića

Aleksandar Ćirić

Atelje 212

Pozorišna lustracija

Tamara Skrozza

Priča s naslovne strane

Javnost i svedoci

Miloš Vasić

Karla del Ponte ponovo u Beogradu

Namgrođena tužiteljka

Nenad Lj. Stefanović

Mandati

Paragraf u magli

Milan Milošević

Afere

Iračka veza

R.V

Crna Gora

Milo, i dalje

Vera Didanović

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu