Popis stanovništva u Hrvatskoj
Fale Srbi, al’ fale i Hrvati
Neslužbeni podatak procurio iz (navodno) statističkih krugova da u Hrvatskoj danas živi tek četiri posto Srba, nasuprot 1991. godini kad ih je bilo dvanaestak posto, izazvao je pravu buru na političkoj sceni: od kuknjave srpskih predstavnika do euforičnog oduševljenja desničara, poput pravaša Ante Đapića koji je izjavio da je to "najbolja vest u proteklih deset godina"
Iako su podaci o popisu neslužbeni, već sad je, čini se, izvjesno da su Hrvatsku u desetljeću za nama napustili brojni Srbi, ali i Hrvati, pa se u tim činjenicama nalazi i smisao javnih nagađanja zbog čega vlasti nisu, i više od godinu dana od popisa (obavljenog u proljeće 2001. godine), u stanju izaći s konkretnim i službenim podacima o brojčanom stanju hrvatskog stanovništva, čime će se dokazati – ne samo etničko čišćenje Srba, kako to tvrde neki ovih dana u Hrvatskoj – već i prava i sveobuhvatna socijalna katastrofa.
SABORSKA PITANJA: Kad je o predstavnicima Srba riječ, Milanu Đukiću, predstavniku srpske manjine u hrvatskom saboru, i Miloradu Pupovcu, predsjedniku Srpskog nacionalnog vijeća, oni su već rekli svoje (doduše, i ta je prilika istakla njihovu međusobnu netrpeljivost). Đukić je u Saboru ustanovio da je riječ o "genocidu", kao i da je dovršeno ono što je prije šezdesetak godina započeo Pavelićev zločinački endehazijski režim, što je – dakako! – izazvalo gotovo unisono vrištanje ostatka zastupnika. Pupovac je uzdržaniji u epitetima, ali kaže da, ako se ispostavi da će i službeni podatak odgovarati ovom neslužbenom, "Srpsko nacionalno vijeće neće rezultate moći priznati, popis će smatrati neregularnim, jer ne samo da pretpostavljamo nego i znamo da broj pripadnika srpske zajednice nije manji od šest posto". On ne govori izravno o "genocidu", ali smanjenje broja Srba u Hrvatskoj vidi kao rezultat hrvatske politike u posljednjih 15 godina, "usmjeren na promjenu etničke slike i svođenje manjine na tri do pet posto" (izjava zagrebačkom "Jutarnjem listu"). Iznosi i konkretno neslaganje brojeva: prema objavljenom neslužbenom podatku popisa, u Hrvatskoj ima oko 180.000 građana srpske nacionalnosti, a 2000. godine ih je na biračkim spiskovima bilo 262.000. "Gdje su oni nestali u godinu dana?", Pupovčevo je pitanje.
Srpski predstavnici već neko vrijeme rogobore i na činjenicu da se iz popisa isključilo nekoliko desetaka hiljada popisanih izbjeglica, koje su – prihvaćanjem koncepta UN-a i Evropske unije – izlučene iz konačnog broja, dok su, recimo, gastarbajteri iz Hrvatske ušli u njega. Odnedavni direktor Državnog zavoda za statistiku Marijan Gredelj nedavno je "Feral Tribuneu" objasnio da je SNV, u suradnji sa Zavodom, organizirao prikupljanje podataka o izbjeglim hrvatskim građanima u Bosni i Hercegovini i Srbiji, te prikupio oko 48.000 popisnica, ali je u obradi zadržano njih oko 11.500. Ostali, kaže Gredelj, ne zadovoljavaju uvjete: "Ti su ispitanici boravili u drugoj državi duže od godinu dana. Šansu za obuhvaćenost popisom imali su samo oni izbjegli građani koji su prethodno bar povremeno dolazili u Hrvatsku ili ih je netko prijavio kao osobe koje u njoj žive".
UTICAJ CRKVE: Dio problema srpski predstavnici vide i u činjenici da su vlasti, također sukladno evropskim standardima, građane upozoravale da se ne moraju izjasniti o svojoj nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti. S druge strane, katolička je crkva (jednako kao i pravoslavna u Srbiji godinu dana poslije), u strahu za brojnost svoje nacionalne pastve, od nje zatražila da ponosno upiše svoju nacionalnost i vjeru, ali to Srbima ostalima u Hrvatskoj baš nije mnogo značilo. Naprotiv, ratne rane su još nezacijeljene, nepodnošljivost prema Srbima žestoka (o čemu govore i povremena istraživanja o predrasudama i prihvaćanju "drugoga"), a jezik mržnje i dalje svakodnevan u javnosti i nesankcioniran sudski. Posljednji primjer (na koji je reagirala tek šačica novinara, Viktor Ivančić u prvom redu, i Đurđa Adlešić, gradonačelnica Bjelovara u kojem se sve to dogodilo) zasmrdio je iz usta saborskog zastupnika, bageriste i hadezeovca Ljube Ćesića Rojsa, koji je na bini izlupetao: "Pozdravljam Hrvatice i Hrvate! Namjerno izostavljam ono Bjelovarke i Bjelovarci jer se u tome kriju i Srbi i štakori i štošta drugo". Nažalost, takav govor u hrvatskoj javnosti i dalje je posve uobičajen i, sudeći po odsustvu javnih (i kaznenih) reakcija, u potpunosti društveno prihvatljiv.
Jasno da su se u toj situaciji mnogi građani srpske nacionalne zajednice u Hrvatskoj odlučili deklarirati kao Hrvati, eventualno upisavši "pravoslavnu vjeroispovijest". Mnogi niti to, jer u Hrvatskoj je na djelu – uz ostale nesnošljivosti prema drugom – i potpuni prezir prema drugim vjerama ili ateizmu, kao i to da je vjeronauk (prvenstveno katolički, naravno) ušao u škole, ali i u vrtiće.
Vlast koja sebe voli nazivati socijaldemokratskom reagirala je kao što su upućeni u prilike i lišeni optimizma i očekivali. Premijer Ivica Račan (SDP), odlazeći u posjet Švedskoj agenciji za međunarodni razvoj (SIDA), istoj onoj koja je dosad pomagala u povratku izbjeglica u Hrvatsku, izjavio je da "nema smisla kukati zbog rezultata popisa stanovništva, nego se treba suočiti sa stvarnom situacijom. To je rezultat povijesti, rata i agresije. Oni koji su skrivili agresiju odgovorni su za posljedice, uključujući i egzodus Srba. Popis stanovništva ne može se mijenjati", kazao je premijer. Nešto ranije, njegov stranački kolega, šef zastupničkog kluba SDP-a u Hrvatskom saboru također je cinično i mrtvo-hladno ustanovio da je "onaj tko je počeo rat morao računati na egzodus".
DESETI DEO: Jasno je: SDP je 1990. oprao ruke i vlast prepustio HDZ-u. Neki esdepeovci su uredno sjedili u vladi s hadezeovcima nekih godina i nisu reagirali ni na što što se zbivalo u područjima pod kontrolom hrvatskih vlasti, ne u područjima Krajine gdje su bili oni "koji su skrivili agresiju". Hrvatski socijaldemokrati, čini se, mogu se "podičiti" činjenicom da su se bar u toj jednoj stvari, statusu Srba u Hrvatskoj, kojih je u početku rata bilo više od deset posto, složili sa – kako neki tvrde – "zločinačkim hadezeovskim režimom". U suprotnom, valjda bi u proteklih 12 godina bar u vlastitoj stranci, ako već ne u javnosti, neko od svojih sastančenja posvetili i srpskom pitanju u Hrvatskoj, bar zbog onih koji su im bili ili čak još jesu članovi, o glasačima da ne govorimo.
Jednako tako, nova demokratska vlast, kako sebi tepa petoglava koalicija predvođena SDP-om, da misli drugačije, napokon bi donijela novi ili promijenila suspendirani Zakon o manjinama, a ne bi se prepucavala o tome da li će manjina imati neka prava ili ne, pod uvjetom da je zastupljena s pet ili osam posto u stanovništvu. Ovako, može se zaključiti da je i to razlog odgađanja objave rezultata popisa, bilo da je Srba u Hrvatskoj po nečijem ukusu previše ili premalo.
Teško da će se udovoljiti Pupovčevom eventualnom zahtjevu za nekakvom revizijom popisa kad su Srbi posrijedi, ali konačni i službeni podaci ipak će u javnosti pokrenuti neka pitanja: ne samo gdje su nestali Srbi nego i gdje su nestali Hrvati, s obzirom na to da je – unatoč etničkom inženjeringu kao što je plansko naseljavanje bosanskih ili janjevačkih Hrvata s Kosova (započeto daleko prije "konačnog rješenja" kosovskog pitanja) u područja gdje su vjekovima živjeli Srbi – ukupan broj stanovnika Hrvatske drastično smanjen, i to ne samo kad govorimo o Srbima.
Podatak koji će se morati protumačiti jest i onaj da je Hrvatska možda etnički najhomogenija država u današnjoj Evropi. Za razliku od 1991. godine kad je gotovo četvrtina hrvatskog stanovništva otpadala na manjine, danas, deset i kusur godina nakon, u Hrvatskoj živi 90 posto Hrvata i tek desetina populacije čini "druge". I u toj činjenici, ne samo u četiri posto Srba u Hrvatskoj, neki analitičari vide razlog za odgađanje objavljivanja službenih rezultata popisa jer za takav rezultat desetogodišnje vladavine ipak ne može biti kriv – tek netko drugi.
Prognani iz Hrvatske: Ako koza laže...
Evropski sud za ljudska prava u Strazburu doneo je presudu po kojoj država Hrvatska mora sa 10.000 eura da obešteti porodicu Kutić iz sela Martinci kod Bjelovara. Kazna je izrečena zato što je odlagano donošenje presude u sporu koji su Kutići poveli pred hrvatskim sudom zbog kuće dignute u vazduh. Ukoliko pravosudni sistem u Hrvatskoj i dalje bude odlagao donošenje presude, Hrvatsku može stići nova novčana globa u istom slučaju.
Pominjemo slučaj Kutić jer predstavlja prvi nagoveštaj da će međunarodna zajednica početi da sankcioniše Hrvatsku zato što grubo zapostavlja rešavanje srpskog pitanja. To pitanje se, pre svega ostalog, otvara u oblasti stanarskih i imovinskih prava i potencijalni povratak Srba direktno zavisi od regulisanja restrikcionih hrvatskih zakona koji se toga tiču.
Konačno, početkom ovog meseca hrvatska ministarka pravosuđa Ingrid Antičević-Marinović najavila je da će u Zakon o obligacionim odnosima biti vraćena odredba o nadoknadi štete onima kojima je imovina uništena terorističkim aktima, koju je Hrvatska ukinula 1996. godine.
A zaključno s tom godinom, ili još preciznije, od juna 1995. do juna 1996. u Srbiju je iz Hrvatske prognano 219.122 lica srpske nacionalnosti. To je godina najvećeg priliva izbeglica u Srbiju.
Na prvoj registraciji 1996. godine, iz Hrvatske su prognane 297.543 osobe, od ukupno registrovanih 566.275 izbeglih, prognanih i raseljenih.
Njihov broj se u međuvremenu nije mnogo smanjio (vidi okvir "Brojevi"). Iako je misija UNHCR-a u Hrvatskoj jedna od najdužih i najskupljih koje je ta organizacija u svojoj istoriji imala, nije se moglo mnogo učiniti ni za vreme predsednika Hrvatske i Srbije Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića, a ni od kada su na izborima pobedile nove demokratske vlasti. Negde u tom međuvremenu, tačnije 20. juna 2001. godine, Srbija, Bosna i Hercegovina i Hrvatska potpisale su trilateralni sporazum o regionalnom povratku izbeglica, o kojem se, uzgred, nije mnogo govorilo. Sporazum je otvorio pitanje imovinskih prava na nivou vlada, gotovo prvi put, ali se, nažalost, na godišnjicu njegovog potpisivanja može reći da se nije uradilo mnogo, ako se uopšte išta i učinilo. U tom smislu, pomenuti slučaj Kutić imao je mnogo veći efekat.
Na kraju, prošlogodišnja registracija (jun 2001), čiji rezultati još nisu objavljeni u celini pošto knjiga statistike mesecima kruži između srpskih autoriteta za oblast izbeglica koji treba da nađu vremena da je autorizuju, potvrdila je loše vesti koje stižu iz Hrvatske. Ne one koje su procureile s popisa o broju Srba, već one koje govore o Srbima u poseti svojoj nekadašnjoj domovini. Jedna od njih tiče se knjige Ratni zločini srpskih vojnih i paravojnih postrojbi u hrvatskom Podunavlju 1991–1995, koja je u celini objavljena i na internetu www.ljubija.hr. Knjiga sadrži imena više od hiljadu Srba koji su optuženi za ratni zločin i objavio ju je u Vinkovcima 1997. godine Centar za dokumentaciju o domovinskom ratu. No, kako je nedavno za IWPR pisao Drago Hedl, takav centar u Vinkovcima ne postoji, i niti se zna ko stoji iza ovog najnovijeg pozivanja na linč, niti su nadležni preduzeli bilo šta iako hrvatska policija ima čak i odeljenje zaduženo za kriminal na internetu.
J. Grujić
Brojevi
Od ukupno 451.980 registrovanih u Srbiji (bez Kosova) živi 284.334 Srba iz Hrvatske.
Većina hrvatskih Srba živi u Vojvodini (127.884), zatim u centralnoj i južnoj Srbiji (114.434) i na Kosovu (304).
Najveći deo, malo više od onih iz BiH, izjasnio se da želi integraciju – 60,6 odsto. Iako je samo 4,3 odsto njih reklo da želi povratak u Hrvatsku, ima ih 27,4 odsto neodlučnih, a smatra se da podatak o integraciji nije sasvim realan iz više razloga, kao i da će se broj onih koji žele repatrijaciju u Hrvatsku vremenom povećavati.
