Godina je bila 1978, a maloljetni Goran I. (7) reketom je nabijao lopticu o jedan nedužni splitski zid i legenda kaže da je tada prvi put popizdio: tada je, naime, slomio svoj prvi reket, a kad ga je otac kasnije upitao zašto je to učinio odgovorio mu je da su svoj reket slomili i drugi kojima tog dana nije išlo. Razlika između svih tih drugih i Gorana I. sastoji se u tome što nijedan od dječaka što su tog dana lomili rekete nikad nije dobio priliku slomiti reket, recimo, u Wimbledonu ili u Roland Garrosu. Taj prvi slomljeni reket, reket s guštom razbijen o nedužni zid na splitskim Firulama, bio je prvi od dvjesto reketa što ih je Goran Ivanišević do današnjega dana razbio po kojekakvim turnirima.

Reći ćeš sad – ne’š ti fore razbit dvjesto reketa: Je, nije fora, ali ajde probaj izgubiti meč zato što nemaš čime igrati. Bilo je to prije osam mjeseci – Ivanišević je već dvije godine apstinirao od bilo kakvog trofeja – igrao se turnir u Brightonu i tokom meča s Korejcem Leejem Goran je uspio razbiti tri reketa, pa je sudac prekinuo susret jer naš junak više nije imao rekvizita neophodnih za prebacivanje loptice preko mreže. Malo prije toga izjavljivao je da više nema "volje ni reket slomit". Bio je, dakle, u totalnom kurcu…

Dobro, je l’ ovo neka pornografija ili šta je ovo: Ma, nije pornografija, nego je Goran u javni jezik uveo i "kurac", i "pičku materinu", i "jebavanje boga oca"… Zanimljivo, nikad nitko od vjersko-nacionalnih fanatika i mediokriteta nije napisao kritički osvrt o tom fenomenu. Valjda je i toj moronskoj sorti doprlo do mozga da ti ne preostaje ništa drugo nego skidati bogove s nebesa kad u šest godina tri puta izgubiš finale Wimbledona. Ili istom tom bogu zahvaljivati kad osvojiš Wimbledon 2001, naime, one godine kad se na tebe klade samo oni što su se zajebali prilikom zaokruživanja listića ili oni što su u kladionicu došli ravno iz neke institucije zatvorenog tipa.

OK, ali može, valjda, zahvaliti i još ponekom osim tom bogu: Pa, može, ocu, majci, sestri, treneru i navijačima kojima evo već punih jedanaest godina marljivo uništava živce i krade im od ionako kratkoga života.

I nikome više?: E, da, mora zahvaliti i All England Clubu na pozivnici za ovogodišnji turnir, jer bi – da nije stigla pozivnica – morao igrati kvalifikacije, a to mu se sto posto ne bi dalo. Sreća što je i pozivnicu prihvatio, jer mu se u životu događalo da i odbije neke pozivnice koje se, po nekom nepisanom pravilu, jednostavno nisu smjele odbiti.

Recimo: Franjo Tuđman ga je učestalo pozivao da dođe u teniski centar Vinka Hotka na Cmroku, pa da se ogledaju on, ostarjeli diktator, i Goran, splitski mangup koji više od svega mrzi gubiti. "Kad bi s Tuđmanom zaigra meč, mora bi mu pustit, a to mi ne pada na pamet", kazao je jednom prilikom i preko noći postao najomiljeniji državni neprijatelj u zemlji. Uskoro je protiv njega pokrenuta moćna državotvorna medijska mašinerija, a Goran je odgovorio tako što je odbio nastupati za nacionalnu selekciju u Davis cupu. U međuvremenu nije prestajao sanjati o Wimbledonu…

Sad mu se, eto, san ostvario i šta: Šta šta? "Osvoija san ga i sad me boli kurac, mogu više nikad ne uzet reket u ruke…", kazao je poslije finalnog meča s Patrickom Rafterom.

Kazao i ušao u legendu: E, ušao u legendu i vratio se u Split, gdje ga je na Rivi dočekalo sto i pedeset hiljada duša. A toliki svijet u tom gradu kliče samo razbojnicima ili genijalcima.

Za Gorana znamo da nije razbojnik: Ako vam je dalje teško misliti i misli povezivati, a vi se onda vratite na vrh stranice i pročitajte što piše ispod imena i prezimena glavnog lika ove priče.