Dušan Kecmanović je Sarajevo napustio pre deset godina. Od početka opsade grada 6. aprila 1992. pa do odlaska početkom avgusta, svakodnevno je dolazio na posao u Psihijatrijsku kliniku u Opštoj bolinici na Koševu: grad je više od tri meseca bio bez vode, bez struje, pod udarom snajperskih metaka i srpske artiljerije razmeštene na brdima oko grada. U Sarajevu su vladali glad i lokalne harambaše, mahom ljudi iz podzemlja. Bilo je to vreme kada je neobično postajalo krajnje obično, ali Kecmanović kaže: "Nisam mogao da se oslobodim uverenja da je Sarajevo moj grad i da je meni mesto u mom gradu". A onda je posle nekih jasno upućenih poruka spakovao kofere i otišao u Australiju.

Do 1992. Dušan Kecmanović (60) bio je profesor psihijatrije na Medicinskom fakultetu u Sarajevu. Dopisni je član Akademije nauka i umjetnosti BiH i profesor po pozivu Medicinskog fakulteta u Beogradu. Objavio je 14 knjiga iz psihijatrije i političke psihologije. U našoj uglednoj Biblioteci XX vek upravo je izašla Kecmanovićeva knjiga Etnička vremena. U izdanju Praegera objavljeno je i njeno američko izdanje. Za vreme nedavnog kratkog boravka profesora Kecmanovića u Sarajevu napravili smo ovaj elektronski intervju.

"VREME": Pre deset godina kolega Željko Vuković, dopisnik "Borbe", zabeležio je: "Sarajevo postaje velika psihijatrijska čekaonica…" Kako danas vidite taj grad, njegove stanovnike, koliko se promenio njegov duh?

DUŠAN KECMANOVIĆ: Demografska struktura Sarajeva dramatično je izmijenjena u posljednjih deset godina. To je osnovna činjenica o današnjem Sarajevu i određuje najveći broj ostalih promjena koje lako uočava neko ko je dugo živio u predratnom Sarajevu, pa u njega navrati danas, kao što je to sa mnom slucaj.

Kažu da je oko dvije trećine stanovnika predratnog Sarajeva otišlo iz grada ili je nastradalo u ratu ili u međuvremenu umrlo, što prirodnom smrću, što od bolesti. Na njihovo mjesto došli su ljudi iz unutrašnjosti, kojima je, očigledno, tuđa kultura urbanog življenja. Njihova nenaviknutost na život u gradu u obrnutoj je proporciji s njihovom željom da osvoje grad, da ga potčine sebi, da ga sebi saobraze. Nažalost, umjesto da došljacima uzor budu navike i ponašanje onih koji decenijama žive u gradu, došljaci u sve većoj mjeri služe kao model identifikacije onim žiteljima koji su bili na pola puta između grada i sela, a njihov broj je u predratnom Sarajevu bio znatan.

Promjena etnonacionalne strukture stanovništva druga je bitna činjenica o današnjem Sarajevu. Danas u Sarajevu ima više od 90 posto Muslimana ili, kako se danas nazivaju, Bošnjaka, što takođe neminovno određuje njegov današnji duh, tačnije, veličinu razlike između duha grada prije deset godina i danas.

Da li istrajavaju etnonacionalističke predrasude?

Pošto je broj nemuslimanskog stanovništva u gradu vrlo mali, moglo bi se očekivati da su međuetničke, međunacionalne tenzije popustile ili iščezle. To, međutim, nije slučaj. Istina, u sarajevskim medijima ima znatno manje otvorenih napada na bosanske i nebosanske Srbe i Hrvate nego prije nekoliko godina, ali je zato tema etnonacionalnog ostala sveprisutna – u svakodnevnoj konverzaciji, u politici zapošljavanja, u razmišljanju ljudi o njihovoj prošlosti i budućnosti. Jedna moja prijeteljica iz gimnazije priča mi da sva uzdrhti i naježi se kada čuje da neko govori ekavicu. Kaže, ona je podsjeća na Ratka Mladića koji je na ekavici izdavao naredbe koji će dio grada biti bombardovan. Jedna moja koleginica s Psihijatrijske klinike kaže mi da, dok je živa, neće kročiti na Pale, niti otići na Jahorinu zato što tamo žive oni koji su uništavali njen grad i njegove stanovnike. Još uvijek, dobar broj Bošnjaka Srbe bez razlike preferentno naziva četnicima. Kao rezultat takve percepcije Srba, oni se, bez obzira na to da li su cijelo vrijeme rata bili u Sarajevu ili ne, i dalje, prećutno, često u više prikrivenoj nego otvorenoj formi, terete krivicom i za stradanja Bošnjaka i za rat u Bosni i za to što Bosne više nema, kako kažu. Nema potrebe isticati koliko takav stav zagorčava život svakidašnji Srba, stanovnika grada, i čini da oni vjeruju da nemaju ista prava kao većinsko stanovništvo u Sarajevu. Jedan, istina dosta mali broj Srba u Sarajevu, kao vid prilagođavanja na date okolnosti, izabrao je mehanizam identifikacije s pogledima većinskog stanovništva. I kao što to obično biva, oni su od samih Bošnjaka glasniji u dosljednoj i sistematskoj osudi Srba za sve zlo što je snašlo Bosnu u posljednjem desetljeću.

Istina o strašnom iskustvu ratova na tlu Jugoslavije još uvek nigde nije predmet otvorene, kompetentne i široke rasprave.

Nažalost, između 1991. i 1995. godine ni u jednoj sredini bivše Jugoslavije nije bilo otvorene, jasno artikulisane opozicije vladajućem režimu i njegovoj politici. Jedni kažu da je to zato što su narodi bili u ratu, a u ratu je, najblaže rečeno, nepatriotski kritikovati vlastito političko i vojno rukovodstvo. Drugi kažu da je glasnija opozicija izostala zato što su u ratnom zanosu svi, hoću da kažem pripadnici svakog naroda, vjerovali da su u pravu, da su životno ugroženi, i da su samo i jedino žrtva zlih namjera i agresije druge strane, odnosno drugih strana.

Rat se, međutim, završio prije sedam godina, a u svakoj sredini se izuzetno sporo i teško shvata, ako se uopšte i prihvata jednostavna istina da su pripadnici svih naroda počinili zločine u nedavno okončanom ratu. Široke narodne mase veoma su daleko od prihvatanja činjenice da su njihovi sunarodnici činili nedjela. A ako je i prihvate, onda ističu da su to činili u samoodbrani, da su to činili jer su bili napadnuti, kratko rečeno, da su morali, da su zločinom morali da se brane od zločina. Naravno, svako ima pravo na svoju iluziju, ali svako će neminovno, prije ili kasnije, morati da skupo plati svaku svoju iluziju.

Karl Jaspers u Pitanju krivice raspravlja o nemačkoj krivici u Drugom svetskom ratu i eksplicitno zastupa tezu o kolektivnoj krivici Nemaca jer je u "duhovnim uslovima nemačkog života postao moguć jedan takav režim". Da li se i kod nas može govoriti o kolektivnoj krivici i kolektivnoj odgovornosti?

Ja sam u knjizi obrazložio zašto mislim da nema i ne može biti kolektivne krivice. Narod, etnonacionalni kolektiv nije kriv zato što su neki njegovi pripadnici počinili zločine. Ali je narod odgovoran zbog toga što je svojim glasom izabrao i podržao režim koji je u njegovo ime – podstakao i organizovao vršenje zločina. Narod mora biti apsolviran od krivice, ali ne može biti apsolviran od odgovornosti.

U sarajevskim medijima, tu i tamo, objavi se senzacionalistički obojena reportaža o pogrešnim postupcima pojedinih lidera u ratno i poratno vrijeme. Nema, međutim, ni traga onome što se naziva obračun s neposrednom prošlošću. Faktički, nijedan narod čiji su ogromni dijelovi, posredno ili neposredno, učestvovali u nedavnom krvavom sukobu nije izrazio ni najmanju spremnost da se kritički ili, ako hoćete, samokritički, osrvne na svoju ulogu u stvaranju i podržavanju zla. To jeste i psihološki i politički teško učiniti, ali je neophodno. Narod to neće sam spontano učiniti. Inicijativa za takvo kritičko suočavanje s neposrednom prošlošću mora da dođe odozgo, od političkih lidera toga naroda. Onaj, pak, politički lider koji se odluči za nju rizikuje da u kratkom roku izgubi podršku naroda. Najveća popularnost upravo onih lidera koji su najdalje od takvog čina ukazuje na stanje duha naroda ili u narodu, u svakom narodu, i na to koliko je faktički mala njegova spremnost da sebe pogleda u ogledalu, u ogledalu istorije koju nisu napisale njegove dojučerašnje vođe.

Koliko su u pravu oni koji tvrde da naši građani u suštini nisu dovoljno obavešteni o onome što se zaista događalo poslednjih desetak godina i tvrde da najširoj javnosti treba dati na uvid informacije?

Sistematsko i iscrpno obavještavanje javnosti o zlodjelima koja su počinili njihovi sunarodnici prvi je korak na putu suočavanja svakog naroda s njegovom neposrednom prošlošću. Tako će i oni koji tvrde da nisu znali, da nisu bili obaviješteni morati da se suoče s neprijatnom stvarnošću. Naravno, oni i tada mogu da okrenu glavu, da zatvore oči i uši, da proglase propagandom sve ono što se ne uklapa u njihovo viđenje svijeta. Osvješćivanje naroda (da upotrijebim upravo tu riječ) neće se dogoditi, ako se uopšte dogodi, brzo, preko noći, bez obzira na to koliko mu istinite informacije ponudite.

Valjalo bi djecu u školi početi vaspitavati tako da se suočavaju s onim što se zbilo u posljednjih deset krvavih godina. I od toga smo, nažalost, daleko. Pogledajte udžbenike iz istorije u svim postjugoslovenskim državicama pa ćete se uvjeriti koliko daleko – veoma, veoma daleko.

Protiv nekih ratnih zločinaca podižu se optužnice; s druge strane, neke vaše kolege spremne su da ove ljude proglase neuračunljivim pokušavajući tako da ih spasu zaslužene kazne.

Zanimljivo je da i ovoga puta, u vrijeme velike smutnje i nereda, a takva su etnička vremena, psihijatriju obilato zloupotrebljavaju i psihijatri i oni koji to nisu. Psihijatri su, za dobru novčanu nagradu, proglašavali ludim duševno zdrave ljude ne bi li ih oslobodili vojne obaveze ili im omogućili da odu na liječenje izvan Sarajeva. Danas kada se dižu optužnice protiv onih koji su počinili zločine u nedavnom ratu psihijatrija se opet zloupotrebljava. Jedan broj psihijatara, finansijski i(ili) politički motivisan, proglašava smanjeno, bitno smanjeno uračunljivim ili čak potpuno neuračunljivim zločince za djela koja su počinili. Ne znam kada će se – a krajnje je vrijeme da to učine – etički komiteti Svjetske i Evropske psihijatrijske asocijacije pozabaviti ovim istorijskim najsvježijim oblicima zloupotrebe psihijatrije. Do sada su rečeni komiteti najveći dio sredstava trošili na utvrđivanje i osudu zloupotrebe psihijatrije u političke svrhe najprije u Sovjetskom Savezu, a kasnije Rusiji, gdje su psihijatri političke disidente proglašavali s-uma-sišavšim, i tako diskreditovali i njih, i njihove ideje, i njihovu cjelokupnu političku aktivnost. Očigledno, bezbrojni su vidovi zloupotrebe psihijatrije.

Jedno poglavlje u Etničkim vremenima zove se Bolesni nismo, zdravi još manje: šta je s duševnim zdravljem ljudi poslednjih desetak godina na većem delu prostora ex–Jugoslavije? Za plimu netrpeljivosti, agresije, destrukcije na ovim prostorima neki su imali jednostavno objašnjenje: ljudi su poludeli.

Etnonacionalisti su psihički zdravi ili, ako hoćete, normalni. O tome sam iscrpno pisao u ovoj knjizi. Zapazio sam da se mnogi ne slažu s ovom mojom tvrdnjom. Naprosto, ne mogu da prihvate da su etnonacionalisti duševno zdravi. Žele da se etnonacionalisti razlikuju od duševno zdravih jer im se čini da su etnonacionalističke aktivnosti daleko od duševno zdravih. Meni je jasan ovaj stav neprihvatanja tvrdnje da etnonacionalisti nisu duševno poremećeni. Oni su zli, ali doista nisu ludi. Pri tome se držim stručnog, profesionalnog, a ne laičkog određenja duševne bolesti po kome je najvjerovatnije duševno poremećeno sve ono što se na prvi pogled (nekima) čini nerazumno i nerazumljivo.

Da li ste se sreli s kolegama na fakultetu, u Akademiji nauka, klinici?

O tome da su etnonacionalne tenzije u gradu na Miljacki još žive i zdrave govori i prijem na koji sam naišao kod kolega i ostalog osoblja na Psihijatrijskoj klinici u kojoj sam radio 25 godina. Srbi su me gotovo po pravilu dočekali vrlo srdačno, što za Bošnjake ne mogu reći. Za mene je to tužno, vrlo tužno ali istinito – gorko iskustvo, u svakom slučaju.

U eseju Dugo putovanje kroz noć opisali ste svoja dvoumljenja i nade ("Kada sam odlučio da odem, bio sam ubjeđen da ću se u grad brzo vratiti – za nekoliko sedmica, najviše za mjesec–dva." Mislili ste da je Sarajevo vaš grad.

Koliko to što već devet godina živim u Australiji, toliko i njena geografska udaljenost od Evrope, a bogami, i od Amerike (Australijanci to zovu: tiranija distance) učinili su da sam najvećim dijelom izgubio osjećanje pripadnosti. Ja kulturom svakako pripadam balkanskim prostorima, ali ako me pitate gdje se osjećam kao kod kuće, mogu da kažem da ne pripadam nigdje, a to znači: pripadam svugdje. Naravno, ovakvo osjećanje ima svoje lice i naličje. Dobro je to što mogu objektivnije da pratim zbivanja u ex-jugoslovenskim državicama. A pratim ih redovno.

Poslednjih nekoliko godina imate privatnu ordinaciju u Sidneju. Jedan deo vaših pacijenata potiče s prostora bivše Jugoslavije. Od čega boluju?

Boluju od svih onih duševnih bolesti od kojih bi bolovali da nisu došli u Australiju. Ali boluju, i to u znatnom broju, i od nesnalaženja u kulturno potpuno novoj sredini. Boluju i od nostalgije, od osjećanja prevarenosti, od osjećanja uzaludnosti žrtava koje su oni i njihovi najbliži podnijeli u ne tako davnom ratu. Boluju od toga što su svoju zemlju izgubili, a novu nisu stekli. Boluju od uspomena i snova koji im ne daju da vide svoju budućnost, sebe u budućnosti. Boluju od toga što im se čini da je sve moglo da bude drugačije, a ispalo je ovakvo – nikakvo. Za njih, i milione drugih.