Haška presuda protiv hercegbosanske šestorke
JEDAN OD SIMBOLA RATA U BIH: Srušeni most u Mostaru
Hulje zločina i ratnih napora
Oslobođeni Ante Gotovina i Mladen Markač, Momčilo Perišić, Jovica Stanišić i Frenki Simatović "pomagali su u ratnim naporima", dok je osuđena šestorka Hrvata iz Herceg-Bosne – sa Franjom Tuđmanom na čelu – bila deo "udruženog zločinačkog poduhvata". Za rešenje zagonetke drugačije ocene sličnih uloga treba čekati odluku žalbenog veća Haškog tribunala
Šok u Hrvatskoj kad je objavljena presuda protiv šestorice osuđenih hercegbosanskih ratnika otprilike je jednak onome u Srbiji kad su u Haškom tribunalu oslobođeni hrvatski generali Ante Gotovina i Mladen Markač. I u argumentaciji je bilo ravnoteže: kao što smo nedavno slušali da, eto, nitko od "hrvatskih Hrvata" nije i neće u Hagu odgovarati za zločine u "Bljesku" i "Oluji", tako sada nitko od "srpskih Srba" neće odgovarati za zločine počinjene u Hrvatskoj tokom rata… To baš i nije točno: eno ga Vojislava Šešelja više od deset godina u Sheveningenu, a – za razliku od Franje Tuđmana koji tamo nije pozvan iz razloga "opravdane odsutnosti" – Slobodan Milošević je Haškog tribunala ipak dopao, iako je umro u toku postupka.
Presudom osuđenoj šestorki, prema riječima suca Žan-Kloda Antonetija, ustanovljeno je da su Franjo Tuđman, bivši ministar obrane Hrvatske Gojko Šušak, bivši zapovjednik Glavnog stožera Hrvatske vojske Ivan Bobetko i prvi predsjednik Hrvatske Republike Herceg-Bosne i vrhovni zapovjednik Hrvatskog vijeća obrane (sva četvorica pokojni), ali i Dario Kordić, Mladen Naletilić Tuta (svi također osuđeni pred Tribunalom) i drugi, zajedno sa netom osuđenom šestorkom, bili u udruženom zločinačkom poduhvatu, kojem je cilj bio trajno otjerati muslimansko stanovništvo iz Bosne i Hercegovine. Na čelu tog poduhvata bio je Franjo Tuđman, silni zločini nisu bili nasumična djela pojedinaca, već su svi osuđeni svjesno sudjelovali u njemu i doprinijeli mu.
Jednoglasnom odlukom sudaca bivši premijer Herceg-Bosne Jadranko Prlić osuđen je na 25 godina zatvora, ministar obrane Bruno Stojić i zapovjednici Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Slobodan Praljak i Milivoj Petković na po 20, zapovjednik vojne policije Valentin Ćorić na 16, a predstojnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić na 10 godina zatvora.
AGRESIJA I OSPORAVANJA: Kao što se i očekivalo, kuka i motika se digla na presudu, od toga da – eto – sudac Antoneti je izdvojio svoje mišljenje kad je o zločinačkom poduhvatu riječ (ne i u odluci o kazni, ili sudskom utvrđivanju zločina), a on je jedini "pravi sudac", ostalo dvoje su tek u Hagu postali suci, do toga da "nije valjda Hrvatska bila agresor u susjednoj BiH"…
Advokat Anto Nobilo, koji je i sam zastupao u Haškom tribunalu, međutim, podsjeća da nepravomoćna presuda Prliću i ostalima nije prva haška presuda Hrvatima iz BiH koja sadrži kvalifikaciju o međunarodnom karakteru ratnog sukoba u toj državi, jer je to već dokazano u nizu ranijih pravomoćnih haških presuda. Ova je presuda pak prva, kaže on – kad su posrijedi Hrvati iz BiH – koja potvrđuje kvalifikaciju o udruženom zločinačkom poduhvatu, te navodi da postoji sijaset dokaza da je Hrvatska financijski i vojno pomagala rat na prostoru Herceg-Bosne s koje je protjerano ili likvidirano 140.000 Bošnjaka, uključujući i dokaze da su pripadnici HVO-a plaću primali iz hrvatskog budžeta, iz kojega danas primaju i penzije.
Vidjet ćemo kako će proći žalbeni postupak i kakva će biti drugostepena presuda, ali nekako najspornije djeluje obrazloženje oko rušenja čuvenog mosta u Mostaru 8. novembra 1993. da je on bio legitimni ratni cilj, zato što je korišten za prebacivanje oružja za Armiju BiH. Slobodan Praljak, optužen za taj vandalski ratni zločin, prošao je put od negiranja da su HVO i on lično odgovorni za to, uz opasku da "most nije simbol ničega", pa do toga da je "mali prst svakog njegovog vojnika vredniji od mostarskog mosta". U svakom slučaju, Praljakova ideologija (i ostalih iz "udruženog zločinačkog poduhvata") i danas je na djelu: Mostar je definitivno podijeljeni grad na "istočni" i "zapadni", na – po njemu – jače i bolje i slabije i nekvalitetnije ljude, što valja čitati kao Hrvate i Bošnjake, sa sve onim golemim kamenim krstom na zapadnoj obali, da se zna što se valja znati o dometima jednog rata, koji u Mostaru ni do danas nije završen.
IĆI, MIĆI I RUŽNI SNOVI: Dragan Markovina, rođeni Mostarac, danas profesor povijesti na splitskom Filozofskom fakultetu, u svom tekstu "Puni krug zločina" piše da njegovoga grada više nema, da su "ostale samo kulise, neki dragi ljudi i dvije podijeljene utvrde koje glume tranziciju". I na dan haške odluke piše: "I sada, nakon današnjih presuda, kad su možda mnoge ranjene duše pronašle svoj mir, Mostar će dočekati noć kao poražen i uništen grad u kojem samo hulje mirno spavaju. Probudit će se tako neki dragi čovjek u središtu grada pa krenuti u standardnu šetnju ulicama Mile Budaka, Vokića i Lorkovića te ostalih znanih i neznanih velikana i ‘velikana’ iz nacionalnih mitologija. Na tom putu neće naići više na ulicu Vladimira Nazora ili Ante Zuanića, no šetat će sve do remek-djela ‘ukletog neimara’ Bogdana Bogdanovića i njegovog Partizanskog groblja, prekrivenog ustaškim znakovljem i tonama smeća, baciti posljednji pogled na rodni grad, zatvoriti oči i poželjeti da sve je bio samo ružan san."
Ići, mići, Ahmići
(Ići, mići, Ahmići/Malo selo kao u priči/Iz hiljadu i jedne noći/pa će HVO doći/Hiljadu i druge neće ni bit’…, Ići, mići, Ahmići…/Ja ću zbog njih i u Haag stići/Pa ću reć’ žaj mi nije/Bilo pobit balije/Ni za dvi vake robije)
Da sve nije bio ružan san i da ni haška pravda ne donosi ni mir, niti međusobno pomirenje, niti suočavanje s činjenicom da su i Hrvatska i Srbija kasapile Bosnu i Hercegovinu, govore i silni nedavni napadi na novinara i književnika (i tako rijetkog satiričara u nas) Predraga Lucića, zbog njegove pjesme "Ići, mići, Ahmići". Silnu je dreku digao, uz razna udruženja iz BiH, ali i hrvatske glasove, Slobodan Prosperov Novak – predsjednik PEN-a iz Tuđmanova vremena, kad nije primjećivao zločine ni u neposrednom svom susjedstvu – na Lucića, te da je pjesma "glupa i imbecilna", te da je ona "vulgarno veličanje zločina", te da Lucić mora "snositi posljedice", valjda da bi se zaboravilo na Darija Kordića 2001. godine osuđenoga u Tribunalu na 25 godina zatvora zbog pokolja 116 civila u Ahmićima 1993. godine.
PARALELIZMI I OBRASCI: Još tad je već citirani advokat Anto Nobilo, koji je zastupao Kordića pred Tribunalom, izjavio: "Projekt ‘Herceg-Bosne’ bio je marionetski projekt u rukama vrha HDZ-a i Tuđmana. Cijela ‘Herceg-Bosna’ djelovala je kao agent u ime Hrvatske, jednako kao što su SAO Krajina i pobunjeni Srbi u Hrvatskoj djelovali u ime i za račun Srbije. To vam je isti paralelizam."
Stvari su se, u međuvremenu, prilično pobrkale, o čemu govori advokatica Jadranka Sloković. Haški tribunal je, kaže ona, u posljednjih godinu dana promijenio kriterije za dokazivanje zločinačkog poduhvata. Vidljivo je to iz presuda Gotovini i Markaču, Momčilu Perišiću, te Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću. "Bilo bi dobro da branitelji prouče kriterije koje je žalbeno sudsko vijeće primijenilo u ta tri slučaja", kaže ona, naglašavajući da je i Perišiću i Simatoviću na sudu dokazano da su dostavljali oružje, i to Perišić bosanskim Srbima koji su granatirali Sarajevo, a Simatović srpskim snagama koje su opkolile Vukovar. U oba je slučaja sudsko vijeće to ocijenilo kao "pomaganje u ratnim naporima", dok je u slučaju šestorice Hrvata iz BiH isti obrazac ponašanja ocijenjen kao udruženi zločinački pothvat.
Dok Haški sud ne donese drugostepene presude, nećemo znati pravnu istinu. Onu drugu, na primjer o Mostaru, već imamo: to je taj Markovinin "pun krug zločina", koji mnogima i ne samo u tom gradu nije bio samo ružan san. Osim onim huljama koje spominje…
Neki od zločina
HVO je 23. oktobra 1992. napao Prozor, opljačkao i spalio muslimanske kuće u gradu, zatočio muškarce u logoru, zapalio okolna sela. Krajem avgusta su ih kamionima odvezli na liniju fronta i natjerali da pješače prema linijama Armije BiH. Isto je HVO napravio i u aprilu 1993. godine, napavši Soviće i Doljane kod Jablanice, neke muslimane su zatočili, neke ubili. Spalili su im kuće, a žene, djecu i starce prevezli prema Gornjem Vakufu i pješice ih poslali do linije Armije BiH.
Tri mjeseca ranije, Armiji BiH je HVO dao ultimatum da se u roku od 24 sata povuče iz Gornjeg Vakufa. Nakon odbijanja ultimatuma, napadnuti su muslimanski dijelovi toga grada i okolna sela, koja su paljena i opljačkana.
Napad na Mostar počeo je 9. maja 1993. godine, na Vranice u zapadnom Mostaru, gdje je bio štab Armije BiH; 12 zarobljenih vode se kao nestali. Muslimane iz zapadnog dijela grada protjerivali su u istočni dio, ili ih odvodili na Heliodrom, gdje je desetak dana bilo zatočeno oko 1800 ljudi. Pušteni su pod uvjetom da sa porodicama odu u treće zemlje. Istočni Mostar neprestano je granatiran i bio bez struje, vode i hrane. U istočnom Mostaru ubijeno je najmanje 135 civila.
Kroz mostarski logor Heliodrom, južno od Mostara, prosječno je bilo zatočeno nekoliko hiljada ljudi, a zarobljenici su tjerani da kopaju rovove ili su korišteni kao živi štit; tako ih je najmanje 56 poginulo. U Vojnom, najsurovijem logoru HVO-a sjeverno od Mostara, zatočenici su redovno bili mučeni i zlostavljani, a žene i djevojke – njih oko 150 – bile su silovane. Najmanje 38 muškaraca poginulo je pri kopanju rovova.
Slijede Ljubuški i Stolac: u Ljubuškom je bio vojnoistražni zatvor u koji su dovođeni, zatvarani i zlostavljani muslimani uhapšeni u Hrvatskoj, da bi zatim muslimansko stanovništvo bilo protjerano. Iste godine su hapšeni i protjerivani muslimani iz Stoca, njihova sela i džamije razoreni, a početkom augusta 1993. godine HVO je razorio povijesni centar grada, kompleks Begovine i tri gradske džamije.
I u Čapljini je bilo slično: Čapljinski muslimani su bili hapšeni, te protjerani na područja pod kontrolom Armije BiH, ili preko Hrvatske u druge zemlje. Za Čapljinu su vezana dva logora, Dretelj i Gabela.
U pet hangara i dva tunela za skladištenje municije pokraj Čapljine HVO je 1992. zatvarao Srbe, a od aprila 1993. muslimane. Najviše je zarobljenika bilo u julu, njih 2270, a nakon toga prosječno oko 1700. Broj zatočenika smanjen je u septembru 1993, ali su neki ostali zatočeni sve do proljeća 1994. i potpisivanja Vašingtonskog sporazuma.
U bivšoj kasarni JNA u Gabeli kraj Čapljine zatvorenici su držani u četiri limena hangara. Od jula do novembra 1993. u tom logoru, u užasnim uvjetima, prosječno je bilo oko 1200 zatočenih muslimana. Najmanje šest ih je umrlo od posljedica zlostavljanja, a nakon novembra 1993. godine Gabela je službeno postala tranzitni centar za oslobođene zatočenike.
Ko je bio ko
Jadranko Prlić (53) od augusta 1992. godine bio je predsjednik Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, a od augusta 1993. premijer Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Po haškoj optužnici, bio je ključna ličnost u rukovodstvu Herceg-Bosne i Hrvatskog vijeća obrane (HVO), te je imao ovlasti zatvoriti logore i zatvore.
Bruno Stojić (58) je bio načelnik odjela obrane Hrvatske Republike Herceg-Bosne, bio je nadređen HVO-u i imao kontrolu nad vojnom policijom, Sigurnosno-izvještajnom službom (SIS – vojna protuobavještajna služba) te nad logorima i zatvorima HVO-a.
Slobodan Praljak (68), na slici, bio je načelnik Glavnog stožera HVO-a od 24. jula do 9. novembra 1993. Zapovijedao je jedinicama postrojbama HVO-a u njihovim operacijama, bio odgovoran za disciplinu i operacije HVO-a.
Milivoj Petković (63) bio je načelnik Glavnog stožera HVO-a od imenovanja u aprilu 1992. sve do jula 1993. godine. Imao je ista ovlaštenja kao Praljak nad HVO.
Valentin Ćorić (56) bio je zapovjednik vojne policije HVO od aprila 1992. do novembra 1993, a potom ministar unutarnjih poslova Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Vojna policija upravljala je logorima i zatvorima HVO-a.
Berislav Pušić (60) bio je načelnik službe za razmjenu zarobljenika, predsjednik komisije za upravljanje zatvorima i logorima. Imao je utjecaja kao funkcionar Herceg-Bosne na zatočenje, puštanje i razmjenu Bošnjaka i njihovo preseljenje u treće zemlje.
