Pregovori o vladi

Igra istine

Prema nekim verovanjima, tvrdnja o razmišljanju lidera DSS-a o tome da li da prihvati premijersku funkciju mogla bi da predstavlja samo njegov argument u trgovini oko, prema brojnim izvorima, jedina dva neusaglašena problema – raspodeli "ministarstava sile" (sa naglaskom na funkciji Dragana Jočića) i sudbini Ministarstva za kapitalne investicije, kome, na nezadovoljstvo Velimira Ilića, preti podela

Ako se na osnovu događaja iz prošlosti mogu povući nekakve paralele, možda bi se, nakon dvomesečnog postizbornog natezanja, moglo prognozirati da je nova vlada napokon na pomolu. Jer, nakon raznih ucenjivačkih ("šesti princip", "nulti princip"), tragikomičnih (rat saopštenjima kabineta predsednika i premijera o tome da li su se dotična dvojica sreli ili ne) i zabrinjavajućih ("radikali u vladi!") oglašavanja pregovarača, napokon su se pojavili i – perverzni momenti. A baš tako – perverzno – u prvi mah je onomad delovala i najava da će Vojislav Koštunica, čiji su poštovaoci uvereni da je upravo on imao najveću ulogu u rušenju Slobodana Miloševića, formirati vladu uz pomoć Miloševićevih socijalista. I baš ta, na prvi pogled perverzna najava onomad se i ostvarila.

Upravo tako, perverzno, danas deluje činjenica da je, od svih ljudi, baš Božidaru Đeliću, kandidatu Demokratske stranke za premijera, pripala dužnost da obelodani spremnost lidera te stranke i predsednika Srbije Borisa Tadića, da premijerski mandat ponudi njegovom rivalu – Koštunici. Jer, pre nego što je saopštio vest o mogućem novom Koštuničinom mandatu, isti taj Đelić je sa najviše žara i upornosti branio stranačku čast, demantujući rasprostranjene tvrdnje da se Tadić odrekao sopstvenog obećanja da će nekadašnji ministar finansija u vladi Zorana Đinđića sada biti premijer, što su, čak, pojedini dobri poznavaoci Tadićevog lika i dela najavljivali i pre izbora, tvrdeći da će Đelić biti "žrtvovan" i da će, bez obzira na odnos snaga u novoj koaliciji, Koštunica, u skladu sa dogovorom postignutim pre usvajanja Ustava, biti premijer.

Ništa manje perverzno deluje i potonji "odgovor" portparola Demokratske stranke Srbije da će Koštunica "razmisliti" o ponovnom prihvatanju funkcije – nakon što je cela predizborna kampanja DSS-a bila obeležena upravo mantrom "Koštunicu za premijera". Pa bi, tako, moglo da se ispostavi da je "ustupak" DSS-a – koji je, prema rečima Mlađana Dinkića, ta stranka dužna da načini nakon što je DS odustao od premijerske, a G17 plus od funkcije ministra finansija – Koštuničino, valjda nevoljno, ponovno prihvatanje funkcije koja mu nije bila neprijatna ni kad je Dragan Maršićanin svojim dramatičnim izbornim porazom na predsedničkim izborima dovodio u pitanje legitimitet njegove vlade, ni kad su se ređale afere u kojima su učestvovali njegovi ministri, ni kad se raspala državna zajednica u koju se zaklinjao, ni kad su prekinuti pregovori sa Evropskom unijom…

POUKE IZ PROŠLOSTI: Ima u prošlosti i drugih razloga za uverenje kako su medijske tvrdnje da je na pomolu nova vlada sa Koštunicom kao premijerom (koje su, nakon vikend-testiranja nekoliko drugih opcija, ponovo plasirane u utorak, u danu pripreme ovog broja "Vremena") zasnovane na informacijama koje nisu samo plod želje njegovih saradnika, savetnika i poslušnika. Jer, lider DSS-a, uprkos tome što ga neprijatelji i dalje smatraju nesposobnim i "tunjavim", već godinama delima dokazuje da je – briljantan trgovac. Tako je, recimo, još u jesen 1996. godine, sve mršteći se na sastav već formirane koalicije "Zajedno", pristao da, na poziv bivšeg guvernera Dragoslava Avramovića, pristupi tom savezu tek kad mu je Zoran Đinđić, iz već dogovorene kvote, ustupio toliki procenat mesta na izbornoj listi da je na kraju DSS u saveznoj skupštini imao više mandata nego, po svim anketama i ranijim izbornim rezultatima popularniji, Đinđićev DS. Tada demonstriranu trgovačku veštinu svakodnevno je, u ovom veku, tokom isteklog premijerskog mandata, usavršavao podmirujući interese svojih (sve brojnijih) koalicionih partnera, pa se desilo da je vlada, kojoj je u momentu formiranja prognoziran vrlo kratak život, uspela da izgura skoro ceo mandat.

Zato bi tvrdnja o "Koštuničinom razmišljanju" o tome da li da prihvati premijersku funkciju mogla da predstavlja samo njegov argument u trgovini oko, prema brojnim izvorima, jedina dva neusaglašena problema – raspodeli "ministarstava sile" (sa naglaskom na funkciji Dragana Jočića) i sudbini aktuelnog gigantskog Ministarstva za kapitalne investicije, kome, na nezadovoljstvo Velimira Ilića, preti podela. Pri čemu, prema istim tim izvorima, zahtev DS-a da toj, najvećoj stranci u budućoj vladajućoj koaliciji pripadne više od polovine ministarskih mandata, a time i kontrola delovanja vlade, za Koštunicu više nije sporan.

LOŠE OPCIJE: Ima, međutim, i onih, poput Rasima Ljajića, lidera Sandžačke demokratske partije i pretendenta na ministarsku funkciju iz kvote DS-a, koji, sve na osnovu prošlih iskustava, upozoravaju da "na Balkanu uvek lošije opcije prevladaju", pri čemu kao "lošiju opciju" Ljajić vidi neuspeh poodmaklih pregovora o formiranju vlade i izlazak na nove izbore. Osim zakucanih stavova DS-a i DSS-a oko nekoliko važnih ministarstava, razlog za izostajanje dogovora mogao bi biti očigledno nezadovoljstvo dobrog dela birača DS-a najavom da će premijer ponovo biti mrski im Koštunica. Otkad je vest o mogućem kompromisu obznanjena, ona trećina glasača DS-a, koja, prema istraživanju Stratedžik marketinga, nikako ne pristaje na "ustupanje" premijerske funkcije Koštunici, koristi svaku priliku da, na internet sajtovima i u emisijama uživo, "pripreti" Tadiću da će na predstojećim predsedničkim izborima za takvu odluku biti i te kako kažnjen. Čak je i saopštenje DS-a, prema kome DSS pregovara o vladi sa radikalima, mnogo pre nego što su radikali odbacili tu verziju, na internet sajtovima čitano pretežno u ključu Tadićeve marketinške potrebe da, pred svojim biračima, opravda odluku o "popuštanju" pred Koštunicom (mada je radikal Aleksandar Vučić govorio o "podizanju" ucenjivačkog kapaciteta stranaka koje pregovaraju o vladi, što bi govorilo o potrebi DSS-a, a nikako DS-a, da u priču uvede i radikale).

Jasno je da Tadićevu odluku, zasnovanu na proceni da li bi vlada sa Koštunicom kao premijerom i većinom ministara iz redova DS-a uspela do predsedničkih izbora da napravi neki očigledan pozitivan pomak, nimalo ne olakšavaju različite vrste pritisaka kojima je izložen – jer, dok protivnici davanja mandata Koštunici upozoravaju na ozbiljnost svojih "pretnji", nije sasvim miran ni deo stranke koji želi da se što pre instalira na pozicije vlasti. Istraživači javnog mnjenja, s druge strane, upozoravaju na opasnost od velike apstinencije, s jedne, i rasta popularnosti radikala, s druge strane, na potencijalnim ponovljenim izborima. A ni pritisak međunarodne zajednice da se što pre formira prodemokratska vlada nikako nije zanemariv.

TREĆI PUT: U takvim okolnostima, neko treće rešenje moglo bi biti dobrodošlo za Tadića (ni Koštunica na mestu premijera, ni izbori), ali za sada nema jasnih naznaka da bi ono moglo biti i realno izvodivo. Naravno, nije reč o tokom vikenda medijski promovisanoj verziji o vladi radikala i DSS-a, koja u javnosti nije preterano ozbiljno shvaćena, već o manjinskoj vladi, koja je takođe najavljena iz tabora DS-a. Analitičari koji su se oglasili u dnevnoj štampi nisu bili spremni da u potpunosti odbace neku takvu opciju, ali je ipak ostalo nejasno ko bi tu vladu činio, a ko je podržavao. U sklopu demantija svih nagađanja koji ih dovode u vezu sa formiranjem vlade, radikalski zvaničnici odbacili su i verziju o učešću u manjinskoj vladi koju bi podržao DSS. U nekim medijima obnovljena je ideja o formiranju manjinske vlade koju bi činili DS, G17 plus, LDP i manjinske stranke. Ipak, iz redova DSS-a nije bilo naznaka da bi dovoljni argumenti za pružanje parlamentarne podrške takvom timu bili šansa da se izbegne odgovornost vladanja u momentu donošenja odluke o Kosovu i gazdovanje sudbinom te vlade, oličeno u mogućnosti njenog obaranja i izazivanja izbora u momentu koji upravo Koštuničinoj stranci najviše odgovara.

Zato je, uprkos otvorenosti raznih opcija, opšte uverenje vlasnika pouzdanih informacija i raznih analitičara, da vlada DS-DSS-NS-G17 plus sa Koštunicom kao premijerom i većinom ministara iz redova DS-a, ipak predstavlja najverovatnije, mada još uvek ne i sasvim sigurno rešenje. Teško da se ima šta dodati i prognozama da dopola ugovorena vlada ipak neće biti formirana u narednih mesec dana – problem sa finansiranjem države, koji, po Ustavu, na snagu stupa 31. marta, prema najavama koje su postojale u utorak, do kraja sedmice biće, zakonito ili ne, na neki način "prelomljen preko kolena". Logično deluje i najava da će očekivani sastanak stranačkih lidera biti održan tek posle sednice Saveta bezbednosti na kojoj će Marti Ahtisari i zvanično podneti Predlog za budući status Kosova, planirane za 3. april – što sve znači da bi realizaciju dogovora o vladi trebalo očekivati tek krajem aprila, možda čak i na samom kraju zakonskog roka za formiranje vlade, koji ističe 14. maja. A do tad bi valjalo nekako zabavljati javnost, što znači da bi moglo biti još najava propasti pregovora, ponavljanja izbora, radikalske najezde u Nemanjinu 11, novih principa od kojih se principijelno ne odustaje, razmišljanja, vaganja i raznih prenemaganja.

Premijeri i kabineti

Nova vlada biće 113. od Karađorđa, a deveta od obnavljanja parlamentarne demokratije.

januar 1991. – decembar 1991.
premijer Dragutin Zelenović
potpredsednika 5
ministarstava 21

decembar 1991 – februar 1993.
premijer Radoman Božović
potpredsednika 5
ministarstava 22

februar 1993 – mart 1994.
premijer Nikola Šainović
potpredsednika 5
ministarstava 22
bez portfelja 1

mart 1994 – mart 1999.
premijer Mirko Marjanović
potpredsednika 5
ministarstava 21
bez portfelja 4

mart 1999 – oktobar 2000.
premijer Mirko Marjanović
potpredsednika 5
ministarstava 23
bez portfelja 7

oktobar 2000 – januar 2001.
v.d. premijera Milomir Minić
Oktobra 2000, posle pobede DOS-a i Koštunice na septembarskim izborima, Marjanović podnosi ostavku, a predstavnici SPS-a, DOS-a i SPO-a formiraju prelaznu vladu Srbije. Tri ministarstva – policije, finansija i pravde – imala su po tri koministra. Ova vlada kolektivno je upravljala Republikom do decembarskih parlamentarnih izbora.

januar 2001 – mart 2003.
premijer Zoran Đinđić
potpredsednika 7
ministarstava 18

mart 2003 – mart 2004.
premijer Zoran Živković
potpredsednika 6
ministarstava 18

mart 2004 –
premijer Vojislav Koštunica
potpredsednika 1
ministarstava 17

Dokumentacioni centar "Vreme"



Komentari: Mirjana Marković

Iz istog broja

Portret savremenika – Dragan Stojković Piksi

Finta, volej, Francuska…

Slobodan Georgijev

Reč o delu – knjige

Prolegomena za modernizaciju

Dimitrije Boarov

Ministarstvo ekologije

Zelena tabla na vratima

Slobodan Bubnjević

Kvalitet života u Beogradu

Promene i posledice

Jovana Gligorijević

Gde je general Veljko Kadijević

Park Franje Josipa

Tatjana Tagirov

Kraj dokaznog postupka za atentat na Zorana Đinđića

Pravosuđe, politika i kompromisi

Miloš Vasić

Kosovski pregovori

Ahtisari na Ist Riveru

Milan Milošević

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu