Policija i građani – Smrt Đorđa Zarića

Interventna tragedija

Tragični incident od prošle nedelje kada je u susretu s policijom izgubio život Đorđe Zarić mogao se izbeći. Sada je kasno, jedan je život izgubljen, a desetine života su upropašćeni. Nije, međutim, kasno da se iz te tragedije izvuku pouke – i u policiji i u građanstvu

Incident je započeo kao banalna intervencija policijske patrole u novobeogradskoj noći, oko dva ujutru: vozilo je prošlo kroz crveno svetlo, policajci su krenuli za njim, s plavim svetlom i sirenom. Ubrzo, incident postaje ozbiljniji: po policijskoj verziji, vozilo je projurilo kroz još neka crvena svetla i jedva su ga stigli i zaustavili. Incident više nije rutinski, jer je vozilo istog tipa, "pežo 307 kupe", nekoliko dana ranije bilo povezano s nekom pljačkom banke; bilo je dva ujutro u novobeogradskoj pustoši; vozač je bežao od policije. Policajci iz interventne jedinice, njih četvorica, izlaze iz svog terenskog vozila i opkoljavaju zaustavljeni automobil; zahtevaju od vozača i suvozača da izađu. Oni odbijaju; stakla su zatamnjena; situacija postaje adrenalinska, a – kao što će se videti – i kritično važna. U skladu s obukom i uobičajenom taktikom, policajci kreću u izvlačenje putnika: otvaraju vrata oprezno, dok ih kolege pokrivaju uperenim oružjem. Policajac Miljan Raičević potegao je svoj službeni pištolj CZ-99 čim je izašao iz vozila – kao i ostala trojica kolega – i repetirao ga je; ubacio metak u cev, to jest. Do tog trenutka sve je bilo u okviru zakona, pravilnika MUP-a o primeni sredstava prinude i uobičajene propisane i uvežbavane taktike.

Policajac Raičević – koliko se do sada zna – otvorio je desna vrata zaustavljenog vozila i uz upereno oružje izvukao suvozača Đorđa Zarića napolje – ili je ovaj izašao sam; to još nije jasno. Dolazi do fizičkog kontakta – postoje dve verzije o tome – i Raičevićev službeni pištolj je opalio. Metak je pogodio Zarića u glavu i usmrtio ga na mestu. Pištolj je ispao i nađen je na pokojniku.

NEPRIJATNOST I NESTRPLJENJE: MUP Srbije, prirodno veoma neprijatno iznenađen (samo im je još ovo trebalo), ujutro izdaje saopštenje koje izgleda više kao brzopleto pravdanje; bilo bi – vidimo sada – bolje da su strpljivo odoleli navali novinara i sačekali da im se stvar u glavi razbistri kako treba, posle hladne analize. Nije to, istini za volju, svojstveno samo MUP-u; svi naši državni organi ne mogu da odole iracionalnoj potrebi da odmah nešto saopšte, pa to nešto obično ispadne bilo šta i onda se posle kaju. Ta prva verzija kaže, otprilike, da je Đorđe Zarić vratima od auta udario Miljana Raičevića po ruci, pa je pištolj opalio; skoro, eto, nesrećni slučaj. Nije pomoglo: ljudi koji se u to razumeju malo bolje od običnih civila počeli su da se pitaju. Naime, sila potiska na okidač koja dovodi do opaljenja tog tipa pištolja treba da bude oko pet kg kada je oroz spušten ili oko 2,5 kg sa već zapetim orozom; udarac vratima od automobila teorijski može da dovede do opaljenja ako je oroz bio zapet, ali je verovatnoća mala. Osim toga, položaj ruke koja drži pištolj teško da je bio takav da metak pogodi čoveka u glavu – ako je ruka udarena pri otvaranju vrata. Policajac sigurno nije stajao ispred vrata: procedura i navika zahtevaju da bude unazad u odnosu na vrata i da ima pregled unutrašnjosti vozila kad se vrata otvore; sasvim logično i prirodno. Ako je silom izvlačio putnika, činio je to levom rukom, jer je pištolj bio u desnoj; udarac vratima kao uzrok opaljenja ne čini se verovatnim ako je pištolj bio uperen u suvozača. Ako je pištolj bio u desnoj ruci sa spoljne strane vrata, mogao bi da od udarca opali, ali bi u tom slučaju metak otišao u vazduh (nadamo se da ne bi završio u nečijem prozoru ili još gore; događalo se).

…protest

Dok se čekalo na prve rezultate uviđaja, došlo je u subotu uveče do prekršaja javnog reda i mira sa materijalnom štetom i dvadesetak privedenih, a sve pod izgovorom "protesta" zbog ovog događaja. Protestovali su oni isti koji uvek razbijaju po gradu, a primećeno je i da je uniformisana policija narednih dana smanjila vidljivo prisustvo na ulici. To nije dobar znak, kaže za "Vreme" Veljko Mijailović, predsednik najvećeg sindikata policije, Policijskog sindikata Srbije (PSS; 10.000 članova): "U ovakvim stvarima najbolje je reći istinu; istina može da boli, ali je tako ipak najbolje." Ministar Dačić najavio je kadrovske promene, ali nije precizirao kakve. "Nije to toliko bitno, mada mi imamo ideju koga bi trebalo ukloniti", kaže Mijailović. "Bitne su neke druge stvari: bolji pravilnici o upotrebi sredstava prinude, bolja obuka ljudstva i podizanje nivoa svesti i kod policajaca i kod građana." Sindikat je odmah izdao saopštenje u kome izražava saučešće porodici Đorđa Zarića, ali i upozorava Vladu Srbije na "neophodnost kadrovskih i proceduralnih promena" da se ovako nešto ne bi događalo i dalje; PSS očekuje ostavku gen. Mladena Kuribaka, načelnika uprave uniformisane policije (kadar DSS-a i Dragana Jočića), kao "moralni čin". Mijailović kaže i da neiskrene i brzoplete reakcije vlasti na ovakve događaje samo produbljuju nepoverenje između građanstva i policije; policija se onda pasivizira, što opet vodi povećanju broja prekršaja i krivičnih dela. S druge strane, ing. Branko Bogdanović, istoričar policije i jedan od najboljih stručnjaka za oružje i taktiku, kaže za "Vreme" da je kvalitet obuke policajaca presudan i da nije siguran da su ovi sadašnji šestomesečni kursevi dovoljni: "Možda nije trebalo ukidati Srednju školu unutrašnjih poslova u Sremskoj Kamenici."

ZA REVIZIJU PRAVILA: Veljko Mijailović

PRAVILO SLUŽBE: U vezi sa celom ovom pričom pojavilo se i pitanje svrhe interventne policije. Različite države to rešavaju na svoj način: tamo gde ima para za dovoljan broj uličnih patrola koje se lako okupe na poziv radio-vezom, takva formacija je nepotrebna. Ako je veoma ozbiljan slučaj u pitanju, pozove se specijalna jedinica sa odgovarajućim naoružanjem i opremom; pretpostavka je da redovne patrole mogu da izađu na kraj sa velikom većinom mogućih problema. Demonstracije su drugo i tu svako ima svoje rešenje: Francuzi imaju CRS (Compagnies republicaines de securite) čiji je jedini posao upravo to; u slobodnom vremenu uče decu da plivaju i bave se drugim korisnim poslovima. Italijani se oslanjaju na brze vodove (squadre celeri); Austrijanci na svoju žandarmeriju itd. Naše interventne jedinice prolaze poseban kurs; jedan policajac koji ga je prošao pre desetak godina u Petrovom Selu kaže da su im instruktori bili iz JSO-a, što je već dovoljan razlog za razmišljanje da se s tom obukom nešto učini.

Tu dolazimo do daljeg razvoja ovog tragičnog incidenta. Pojavila se veoma uskoro i druga verzija događaja, kad su se saznanja iz uviđaja složila u neku logičnu sliku. Prvo je MUP saopštio da je službeni pištolj Miljana Raičevića poslan na forenzičku analizu i da je u toku analiza parafinske rukavice (ispostavilo se, dve: uzete od Zarića i od Raičevića). Ne zna se da li su trojica kolega policajaca i vozač "pežoa", očevici događaja, bili na vreme razdvojeni i posebno saslušani što pre, ali treba verovati da je tako bilo, jer to zahteva elementarna procedura. Tek u analizi tako dobavljenog dokaznog materijala, dakle forenzičkih, balističkih, sudskomedicinskih i kriminalističkih nalaza i iskaza svedoka očevidaca može se doći do krivično-pravnog zaključka, ali ćemo, kažu u MUP-u, na to sačekati do kraja ove nedelje. Miljan Raičević predat je istražnom sudiji i određen mu je pritvor od trideset dana.

"Vreme" je došlo do saznanja o nekim aspektima policijske istrage, na osnovu kojih se sa određenom izvesnošću može napraviti nešto drugačija verzija događaja – sa razumnom rezervom, jer se zvanični rezultati tek očekuju. Naime, kako saznajemo, forenzička analiza pokazala je da na službenom pištolju Miljana Raičevića ima više raznih otisaka prstiju, uključujući i otiske pokojnog Đorđa Zarića. Parafinski test na barutne čestice i tragove inicijalnog eksploziva iz kapsle, pokazao je tragove tih čestica na rukama obojice – Zarića i Raičevića. Ulazna rana na Zarićevoj glavi je iza levog uha, a izlazna na desnoj slepoočnici, što ukazuje da je hitac bio horizontalan u odnosu na glavu žrtve. Sve zajedno ukazuje da je otvorena mogućnost da je do opaljenja pištolja došlo prilikom fizičkog kontakta, to jest otimanja oko pištolja, verovatno u stojećem stavu. U toj verziji, pištolj je opalio prilikom otimanja, ispao iz ruku obojice i završio na telu pokojnika. Ponavljamo: to je samo jedna od mogućih verzija, zasnovana na nezvaničnim fragmentarnim podacima iz inače pouzdanih izvora. Treba sačekati zvanične rezultate koji će biti dostavljeni istražnom sudiji.

LAKOĆA NA CRVENO I NA OBARAČU: Bez obzira na sve to, može se lako zamisliti šta je istražni sudija pitao Miljana Raičevića. Između ostalog: da opiše šta se događalo od trenutka kada je izašao iz patrolnog vozila, pa do opaljenja kobnog metka. Dva pitanja su u toj sekvenci događaja ključna: odakle metak u cevi i zapet oroz; i – odakle prst na okidaču? Odgovor, verovatno, glasi: po izlasku iz vozila, potegao sam pištolj iz futrole i repetirao ga; odatle metak u cevi i zapet oroz. Odgovor na pitanje odakle kažiprst na okidaču kad procedura i obuka to izričito zabranjuju – ne znamo i to bi mogao da bude veliki problem za Raičevića, jer je teško verovatno da je sa samog okidača skinut otisak prsta koji bi ga oslobodio sumnje. Da je Raičević imao metak u cevi i spušten oroz, sila potiska na okidač potrebna za opaljenje bila bi tih pet, umesto 2,5 kg; možda sva moguća razlika, ako je reč bila o otimanju oko pištolja (videti okvir "Službeni pištolj", jer je reč o obuci i dogmama). U svakom slučaju, obuka, procedura i zdrav razum kažu da se kažiprst drži pored branika okidača sve do poslednjeg trenutka i odluke da se puca. Istraga će, verujemo to čvrsto, pokazati šta se zapravo desilo, iz sekunde u sekundu, a na osnovu svih dokaza pribavljivih u razumnim okvirima; takvih dokaza nije malo.

Od svega toga i od ishoda suđenja teško da će rodbini i prijateljima Đorđa Zarića biti lakše. Neće biti lakše ni Miljanu Raičeviću, pa sve i da bude oslobođen, a neće biti lakše ni policiji u Srbiji. Ovakve tragedije unazađuju ono malo uzajamnog poverenja koje se naporima savesnih pojedinaca gradi između policije i građanstva. Pouke su tu, samo da ih neko shvati: ne ide se kroz crveno svetlo na semaforu, pogotovo ne na Novom Beogradu i naročito ne u dva izjutra; kad vas policija pojuri, vi stanete i slušate uputstva policajaca; to se, uostalom događa nekoliko puta dnevno, pa sve završi kako treba; a najviše od svega, ne otimate se za pištolj s policajcem – ako je tako bilo.

S druge strane, policajac ne poteže pištolj ako zaista ne mora, čak i u ovakvoj situaciji koja potpada pod pravilnike i uputstva; pogotovo ne pištolj s metkom u cevi i zapetim orozom; naročito ne s prstom na okidaču, kad treba samo puka 2,5 kilograma pritiska na okidač za tragediju. Veljko Mijailović s pravom upozorava na potrebu za revizijom postojećih pravila i procedura: sada se pucanje u životinju i pucanje u vazduh, kao i potezanje i repetiranje, ne smatraju upotrebom vatrenog oružja u smislu važećih pravila. Od pucanja u vazduh već je bilo povređenih, jer moderna jaka municija ume da preleti skoro dva kilometra i povredi nekog; o propucavanju prozora i da ne govorimo. Pucanj u životinju (a zašto? nema objašnjenja) sa istom tom "vrućom" municijom može da dovede do rikošeta i povrede; itd.

Vatreno oružje opasna je stvar, jer služi jedino i isključivo za ubijanje. Jedan od prvih zadataka policije jeste da primeni najmanju potrebnu meru nasilja i prinude u izvršavanju zadataka, jer jedino tako stiče poverenje građanstva. A kada se desi nešto ovako kao te noći na Novom Beogradu, treba sačekati nalaz istrage i sudskog postupka.

Službeni pištolj

Lako je bilo Englezima dok je pozornik zvani Bobi (po Robertu Pilu, osnivaču londonske policije polovinom XIX veka) išao okolo naoružan samo kratkom drvenom motkom i lisicama. Danas sve više londonskih pozornika ide okolo sa skrivenim pištoljem; u principu svaki deseti, ako ne i više. Problem službenog pištolja u policijskoj doktrini složen je i mučan. Krenimo od ključnog preloma, barem u Evropi, sedamdesetih godina, kada je politički terorizam podigao napetosti i izazvao odgovarajući resantiman. Do tada je većina evropskih policijskih agencija – na zapadu i na istoku – dužila (fasovala) relativno umereno opasne pištolje kalibra 7,65mm, 9mm K (kratka devetka) ili 9X18mm Makarov (SSSR). U Jugoslaviji je standard bio češka zbrojovka M-50, 7,65mm. Tada, posle 1975, otprilike, zapadna Evropa prelazi, predvođena SR Nemačkom, na vojni metak 9X19mm (duga devetka, parabelum); uskoro se pojavljuju i vojnički pištolji sa velikim magazinima od 13 do15 metaka i revolveri kalibra .357 magnum (Francuska). Pametni ljudi upozoravali su tada da ta eskalacija vatrene moći vodi većem broju civilnih žrtava od slučajnih rikošeta itd. Cilj je policije da primenom najmanjeg nasilja odbije napad od sebe, od drugog i da uhvati počinioca živog – ako može.

U SFR Jugoslaviji taj trend uspostavio je Franjo Herljević, general JNA, koji je postao savezni sekretar za unutrašnje poslove sredinom sedamdesetih. On je miliciji uvalio oklopna vozila, automatske puške, mitraljeze i – pištolj M-57 (tetejac, TT: od Tokarev Tula), kal. 7,62X25 mm, što je opasno brz metak velike probojne, ali male zaustavne moći (zbog čega su ga Rusi izbacili iz upotrebe; nastao je još 1896).

Današnji službeni pištolj vojske i policije u Srbiji je Zastavin CZ-99, kal. 9X19mm sa petnaest metaka, inteligentno dizajniran i lak za rukovanje (userfriendly, rekli bi kompjuteraši): nema mehaničku kočnicu jer funkcioniše dvostrukim dejstvom (povlačenjem okidača oroz se napinje do zadnjeg položaja i pada na udarnu iglu), a udarna igla je osigurana do samog kraja puta okidača, tako da pištolj ne može da opali dok okidač ne bude stisnut do kraja. Tu dolazimo do problema bitnog za ovaj tragični incident na Novom Beogradu: razilaženja između tehnike i taktičke dogme u obuci policije. Naime, pištolji dvostrukog dejstva kakav je CZ-99 (prvi je bio valter PP iz 1929) upravo su zato smišljeni da bi se mogli nositi bezbedno s metkom u cevi; taktički (u upotrebi) uporedivi su s revolverom koji je uvek spreman za upotrebu, ali ima manje metaka i sporije se puni. Naša taktička dogma zahteva da metak ne bude u cevi (što u slučaju policije nije baš najjasnije: i TT i stara zbrojovka mogli su se nositi s metkom u cevi sasvim bezbedno, ako je oroz spušten; zapeti oroz lako je pri potezanju oružja; samo malo vežbe). S tačke gledišta rutiniranih stručnjaka iz te oblasti, pištolj dvostrukog dejstva bio je "elegantno rešenje nepostojećeg problema" (Džef Kuper, najveći ekspert dosad, izmislio je metak .44 magnum). Oni nikada nisu razumeli zašto revolver ne bi radio posao: statistike FBI-ja kažu da je prosečan broj metaka ispaljenih u okršajima policije sa kriminalcima u SAD 3,8, ali to je druga priča. Dakle, ako ljudi fasuju pištolj dvostrukog dejstva, a uvežbani su da ne nose metak u cevi, nego da ga repetiraju po potezanju, nisu ništa svršili; mogli su da imaju i običan tetejac, jer im oroz ostaje napet po repetiranju, pa im treba samo 2,5 kilograma potiska da oružje opali.

Ta sila potiska na okidač bila je nešto na šta su pametni ljudi u ozbiljnim policijskim agencijama mislili mnogo pre nas ovde. Da bi izbegli slučajna opaljenja u kritičnim situacijama, kada više kajanja nema, policije Njujorka i Los Anđelesa decenijama su dužile svoje pozornike revolverima .38 special (S&W i Colt) na kojima oroz nije mogao da se zapne palcem i da ostane zapet, već su zahtevali svih oko četiri kg potiska za opaljenje. Dan-danas firma “Petro Bereta” po zahtevu evropskih i američkih policija proizvodi svoj glavni model 92 i u verziji DS: po opaljenju oroz ne ostaje zapet, nego se vraća u spušteni položaj, pa je za sledeće opaljenje potreban potisak od oko četiri kg iznova; upravo da bi se smanjila mogućnost nehotičnog ili nepromišljenog opaljenja u kritičnim i nervoznim situacijama. Takva je situacija, podsetimo se, postojala te noći na Novom Beogradu.

Iz istog broja

Portret savremenika – Angela Merkel

Kolova devojčica

Andrej Ivanji

Kultura sećanja – NATO bombardovanje Srbije (1999–2009) VIII

Žrtve – kolateralna šteta

Tamara Skrozza

Na licu mesta – Kuršumlija

Hleb naš nasušni

Momir Turudić

Vreme uspeha

Bizins

Sanader u Beogradu

Koliko košta šlajfna prevoda

Vera Didanović

Slučaj Infostan

Velika pljačka Beograđana

Tatjana Tagirov

Osobe sa invaliditetom

Priče o neprimetnim životima

Marija Vidić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu