Intervju - Aleksandar Vlahović, srpski ministar za privatizaciju

Jalovi flert populista

Važno je reći da nisu svi privatnici lopovi što je česta levičarska populistička teza. Kritičan faktor ulaska privatnika u aukcijsku privatizaciju čvrsta je garancija države da kad kupe preduzeće niko ih neće pitati odakle im pare niti će zagledati kakvi su im tepisi i lusteri po kući. Ukoliko narednih deset godina nastavimo da lovimo veštice i da sravnjujemo račune sa istorijom, onih 4,5 milijardi eura koje naši građani drže po kućama poslužiće za ekonomski razvoj Mađarske, Rumunije ili Bugarske

Kad je na aukciji 4. aprila ponudio bolje uslove od dvojice konkurenata i za 66,6 miliona dinara kupio Poljoprivredni kombinat "Zlatibor" iz Čajetine, Radisava Aćimovića, novog vlasnika firme, novinari su pitali da li će sada otpuštati radnike. Bez trunke razmišljanja Aćimović je odgovorio: "Kakvo crno otpuštanje, nama su potrebni novi radnici jer hoćemo da širimo posao." Aćimović je tog dana bio jedan od 16 privatnika-pionira koji su otvorili proces srpske aukcijske privatizacije od kojih, inače, reformisti u republičkoj vladi očekuju da konačno odluče pravac tranzicije.

Četiri meseca kasnije na Beogradskoj berzi deo menadžmenta preduzeća Metalac iz Gornjeg Milanovca kupio je 4,6 odsto akcija tog preduzeća iz portfelja državnog Akcijskog fonda, tako da se u vlasništvu nekoliko menadžera sada nalazi oko deset odsto akcija. Dragoljub Vukadinović, direktor Metalca, kaže da je sve što je ponuđeno (ukupno 40.994 akcije) kupljeno za 6,8 miliona dinara, a novac je obezbeđen iz namenskog kredita za privatizaciju dobijenog od banke. Tog dana na aukcijskom trgovanju akcijama Metalca iz portfelja Akcijskog fonda prodate su sve akcije iz tog fonda i na sledećoj aukciji prodavaće se akcije privatnih akcionara. Inače, renomirani proizvođač posuđa Metalac ima 1500 akcionara među kojima je najviše radnika preduzeća i penzionera. Njih 1000 je prošle godine na račun dividende dobilo od 150 do 5000 eura, u zavisnosti od veličine paketa akcija. Ne treba sumnjati da će menadžment, uz pomoć bankarskih kredita, nastaviti da otkupljuje akcije od radnika kako bi jednog dana postao većinski vlasnik ove atraktivne firme.

Aleksandar Vlahović, ministar za privatizaciju, kaže da će Vlada Srbije nastaviti da ohrabruje privatni sektor da kupuje društvene firme, ali i poslovne banke da povoljnim kreditima podstiču preduzetnike i privatne biznismene da se odluče na taj korak.

Iz takvog Vladinog pristupa vidljivo je da se ona zapravo rukovodi starim reformskim načelom koje je formulisao legendarni kineski političar Deng Sjaoping – nije važno da li je mačka bela ili crna, važno je da lovi miševe.

Da bi ohrabrila "mačke", Vlada je prošle nedelje donela uredbu kojom se znatno pojednostavljuje, olakšava i ubrzava aukcijska privatizacija.

"VREME": Da li je možda Vlada ocenila da se privatizacija odvija sporo?

VLAHOVIĆ: Ne, naprotiv. Više puta do sada pročitao sam raznorazne kritike da čitava priča s privatizacijom ide sporo i da zbog toga Vlada mora da pravi zaokret. Neki od kritičara išli su toliko daleko da su zaključili kako je ovo zaokret ka insajderskoj privatizaciji. Ništa od toga nije tačno, niti da je privatizacija spora niti da ima zaokreta ka insajderskom modelu.

Tačno je da je ovo mera iz četvorogodišnjeg plana koji smo postavili prošle godine posle usvajanja Zakona o privatizaciji. U decembru 2001. godine rekli smo da je naš cilj za ovu godinu da imamo 250 aukcija, da promovišemo ideju razvoja domaćeg privatnog sektora, da što više domaćeg privatnog sektora učestvuje u aukcijskoj privatizaciji i da ohrabrimo preduzetnike kako bismo u 2003. godini ušli u ubrzanje aukcijske privatizacije i podigli broj na taj način privatizovanih preduzeća na više od hiljadu.

U junu je Vlada konstatovala da već ima oko 500 preduzeća u aukcijskoj privatizaciji i da je realno očekivati da će za sve njih čitav proces biti gotov do kraja godine. Tada smo shvatili da su se šest-sedam meseci ranije stekli uslovi da objavimo ulazak u drugu fazu projekta aukcijske privatizacije, koja je prvobitno bila planirana za januar-februar iduće godine.

Dakle, kada smo u decembru rekli da ćemo imati 250 preduzeća u aukcijskoj privatizaciji, bili smo zadovoljni da toliko stvarno i imamo. Ali, u ovoj godini imamo svih 500 preduzeća koja se na taj način privatizuju.

Sada imamo veoma interesantnu situaciju. Uprkos podizanju rizika ulaganja za domaće privatne ulagače, postoji njihovo sve veće i veće interesovanje. Ocenili smo da ubrzanjem aukcijske privatizacije možemo da postignemo dva efekta. Prvo, koristimo trenutak da povećamo broj privatizovanih firmi, i drugo, tom kampanjom šaljemo vrlo jasne poruke domaćim privatnicima. Te poruke su: da su dobrodošli da učestvuju u transparentnim i javnim procesima aukcijske privatizacije, da ne treba da se kriju i ne treba da prave sumnjive komercijalne aranžmane s društvenim preduzećima koji se neretko svode na čerupanje društvenog kapitala, niti pak da učestvuju u statusnim mahinacijama pripajanja društvenih preduzeća privatnim firmama, što je opet kažnjivo i netransparentno. I ono što hoćemo da im kažemo a veoma je važno to je da ih niko neće pitati da li su ’92. ili ’95. godine platili porez niti će im neko ispitivati poreklo imovine. Dakle, jedna jasna politička poruka. Nedvosmislena poruka Vlade Srbije u konkretnom slučaju je – aukcijska privatizacija jeste teren za izgradnju domaćeg privatnog sektora. Uostalom, nikada nismo računali na inostrane strateške investitore kod privatizacije malih i srednjih preduzeća.

Da li je ipak bilo očekivanja da će se pojaviti strani ulagači u ovom sektoru preko aukcijske privatizacije?

Više puta sam rekao da će se samo kod nekih srednjih preduzeća, kao što su šećerane ili, na primer, "Zorka-boje", pojaviti inostrani kapital. I to ne od nekih velikih multinacionalnih korporacija, već kapital koji je zainteresovan samo za usku oblast i određeno preduzeće. To su, međutim, izuzeci, a pravilo je da su mala i srednja preduzeća dobra šansa za postojeći privatni kapital u zemlji da učestvuje u privatizaciji.

Bilo bi veoma, veoma loše po čitav proces naše tranzicije da mi ne iskoristimo jednu prednost koju druge zemlje u tranziciji nisu imale. Ta prednost je što smo mi imali vrlo jak privatni sektor pre ulaska u tranziciju koji sada stvara više od 40 odsto našeg društvenog bruto proizvoda. Kada su Poljska i Češka krenule u tranziciju, uopšte nisu imale privatni sektor. Mi ga imamo i tu šansu treba iskoristiti. Mislim da je to najveća prednost koju imamo u odnosu na druge zemlje u tranziciji.

Skoro u svakom sektoru privrede postoji vrlo jasno profilisan privatni sektor. Ono što je veoma važno reći to je da nisu svi privatnici lopovi kao što se ponekad potura kroz jednu populističku tezu. Dakle, nije tačno da su svi koji su bogati sigurno nepošteni, odnosno lopovi.

Naravno, mi ne zatvaramo oči pred činjenicom da je u vreme Miloševićevog režima došlo do čerupanja društvenog kapitala, ali onaj ko je krao on je kriminalac i njime treba da se bave organi gonjenja, a ne da bude "tema" u procesu privatizacije. I naravno, one koji su učestvovali u mutnim poslovima i kriminalnim radnjama, a bili su bliski bivšem režimu, već jednom i konačno treba da "ošiša" taj Zakon o ekstraprofitu i na tu priču onda treba staviti tačku.

Koliki je interes domaćih privatnih investitora da kupuju male i srednje društvene firme i koliko na njih loše utiče nestabilna politička situacija?

Interes je veoma velik. A ključna stvar je da za domaće investitore nisu najvažniji politički rizici u smislu političkih sukoba. Kritičan faktor ulaska privatnika u aukcijsku privatizaciju je iskrenost u porukama države prema upućenim njima. Odnosno, čvrsta garancija države da ih kad kupe preduzeće niko neće pitati odakle im pare, proveravati da li su platili porez pre deset godina niti zagledati kakvog su im kvaliteta tepisi i lusteri po kući… Treba jednom za svagda raščistiti s tim da je svako od nas u vreme prethodnog sistema bar jednom ušao u neku ilegalnu transakciju. Setimo se samo menjanja deviza na ulici. Činjenica je da se tada najveći deo privrednih aktivnosti obavljao u sivoj zoni jer se nije moglo poslovati u legalnoj sferi zbog sankcija i suludo postavljene ekonomske politike.

Dakle, ako se neko ’92. ili ’95. godine bavio redovnim poslovima u sivoj zoni, a to ne znači ilegalnim poslovima, onda nije mogao ni da plaća porez. I mi sad njemu kažemo "izvini, ali ti si tad zaradio novac, daj da vidimo kakvi su ti tepisi ili lusteri". To nije dobro, jer kako možemo da očekujemo da će, ne oni koji su bili konektovani za režim, nego ljudi koji su imali "kliker i petlju" da devedesetih godina uđu u privatni biznis sada učestvovati u privatizaciji, ako sami ne znaju da ih kod prvih vrata neće sačekati neko i tražiti posle završene aukcije da plate 40 odsto poreza jer je negde ustanovljeno da od ’90. godine nisu platili porez.

Kritičari vam uglavnom zameraju da pozivate direktore koji imaju milione dinara da kupe firme, a radnicima nisu isplatili zarade po godinu dana. Zamera vam se i da kao nosioce reformi podržavate ljude koji su "do pre neki dan" bili prljavi deo Miloševićevog establišmenta.

Možemo mi da se ponašamo i kao kaluđeri u javnoj kući. Možemo i da kažemo da svako ko u proteklih deset godina nije izmirio porez ili nije dokazao odakle mu imovina ne može da učestvuje u privatizaciji. I šta ćemo onda imati? Imaćemo sektor malih i srednjih preduzeća čije ćemo akcije na kraju besplatno podeliti zaposlenima. I šta će se iza toga dogoditi? Da li će takva mala i srednja preduzeća sutra zaista biti jedan od motora razvoja naše ekonomije? Neće. A šta će se desiti s kapitalom, sa onih 4,5 milijardi eura koje naši građani drže po kućama? Naravno, biće uložen u nekoj drugoj zemlji i poslužiće za ekonomski razvoj Mađarske, Rumunije ili Bugarske ukoliko mi u narednih deset godina nastavimo da lovimo veštice i da sravnjujemo račune sa istorijom.

Ali, da se još jednom razumemo. Ne govorim o kriminalcima, ako je neko krao njime treba da se bavi policija i sudovi. Evo ga Zakon o jednokratnom oporezivanju, neka se već jednom "oderu" profiteri i dosta je te priče. Ja, međutim, stalno govorim o 95 odsto drugih, sposobnih ljudi, koji su zahvaljujući samo svom znanju stekli kapital.

Pogledajmo, uostalom, iskustva drugih zemalja u tranziciji. U Mađarskoj je svako na berzi mogao da kupuje akcije preduzeća i da niko ne pita odakle je novac. Bukvalno, do pre godinu-dve novac je mogao da se donese u plastičnoj kesi i da se na berzi kupi neka firma. U jednom trenutku Mađarska je bila optužena za pranje novca, ali to nije smetalo kreatorima ekonomske politike zemlje i zato je Mađarska danas spremna da uđe u Evropsku uniju.

Čini mi se da ta priča, kao uostalom i ona prethodna levičarska, predstavlja kratkoročni flert s političkim populizmom. Činjenica je da poruke koje ja kao ministar za privatizaciju šaljem idu ka manjini. Ušima velike većine građana, nažalost, još prijaju poruke da će neko u sledećih sto godina juriti veštice i da su svi koji imaju novac – lopovi.

I što je najgore, taj politički populizam neće sprečiti nekontrolisano čerupanje društvenog kapitala. Naprotiv. Ukoliko se ne bude pojavio privatni sektor, nastaviće se "komercijalna aktivnost" između privatnog i društvenog sektora, odnosno doći će do privatizacije na jedan brutalan način u komercijalnim transakcijama jer privatni kapital neće imati način da se drugačije pojavi na društvenoj sceni.

Čini se da je sada više populista nego u Miloševićevo vreme?

Zamislite, ima ih čak i među ekspertima. A ključna opstrukcija kojom se služe jeste demoralisanje potencijalne tražnje.

Prema vašoj proceni, kada će u Srbiji moći da se kaže da je nemoguć povratak na stari model ekonomije?

Do tog konačnog cilja postoje dva međucilja. Prvi je da svi jednoglasno prihvatimo činjenicu da je društvena svojina manje efikasna od privatne. Kada sam počinjao ovaj posao, čini mi se da je aklamacijom mogao da se dobije rezultat da društvena svojina treba da ostane. Pogotovo je sindikat na tome insistirao. Danas, čini mi se, ni najveći navijač društvene svojine više ne veruje da ona može da bude ravnopravna s privatnom. Dakle, svest o neminovnosti privatizacije definitivno je promenjena.

E sad, da li je moguće da neka druga politička snaga napravi zaokret, a privatizacija može da bude i besplatna podela, i zaustavi izgradnju efikasne privredne strukture – čini mi se da je to još uvek moguće i da zbog toga bilo kakva politička turbulencija ne bi bila poželjna. Mislim da će se završetkom ove godine, ulaskom u Srbiju najmanje 25 do 30 velikih multinacionalnih kompanija i investitora, završetkom projekta privatizacije hiljadu malih i srednjih preduzeća, ulaskom sva 44 velika sistema u restrukturiranje i početak restrukturiranja javnih preduzeća – podvući crta posle koje nema više povratka na socijalizam u ekonomiji.

Dakle, kraj ove i početak iduće godine?

Tako je.

Zastava, Beopetrol, DIN...

Dokle je stigla tenderska privatizacija?

Od 25 tendera koje smo objavili u maju i junu, biće privatizovano oko 17 preduzeća. Najverovatnije za osam firmi nećemo imati ponude potencijalnih kupaca i kod njih ćemo proglasiti da je tenderska privatizacija neuspela a ekipa koja je vodila privatizaciju mora da napravi analizu zašto je ona bila neuspešna.

To što sve firme neće biti prodate na tenderima nije ništa čudno, jer niko od nas nije očekivao da će se sve što se ponudi i prodati. Stopa uspešnosti prodaje u centralnoj Evropi bila je negde oko 30 odsto, a mi želimo da naša bude 60 odsto.

U septembru sledi objavljivanje investicionog tendera za još 25 do 30 preduzeća. Do kraja godine biće onako kako smo i planirali, oko 55 firmi završiće tendersku proceduru i naš je cilj da od tog broja 33 preduzeća budu uspešno prodata.

Za novembar je planirano objavljivanje tendera za preostalih 15 do 20 preduzeća. I time ćemo ispuniti plan za ovu godinu. Za iduću godinu već imamo jasno definisane planove: delovi velikih preduzeća ulaze u privatizaciju, u januaru/februaru završićemo privatizaciju Beopetrola, najkasnije do marta završićemo kompletan proces privatizacije Duvanske industrije Niš i Duvanske industrije Vranje i ući ćemo u delimičnu privatizaciju velikih javnih preduzeća. Iduće godine imaćemo i završenu priču o Zastavi. Do septembra ćemo završiti program restruktriranja i najkasnije do decembra objavićemo međunarodni tender kao osnov za trajno povezivaje Zastave sa strateškim partnerom.

U slučaju Zastave moguća su tri scenarija izlaza iz krize. Jedan je povezivanje s finansijskim partnerom koji će investirati potrebnu količinu novca za tehničko-tehnološko unapređenje i proizvodnju novog vlastitog modela i njegov plasman na tržište Amerike. Drugi scenario je povezivanje sa strateškim partnerom, ali on nije mnogo izvestan imajući u vidu veoma veliku krizu u svetskoj automobilskoj industriji. Treći je povezivanje Zastave sa strateškim partnerom na poslovno-kooperativnoj bazi, odnosno sklapanje nekog modela.


Tri pravila

Postoji i primedba da u srpskoj privatizaciji najviše profitiraju inostrane konsultantske kuće za koje, navodno, rade neki ljudi iz Vlade?

Ljudi koji rade u Ministarstvu za privatizaciju i u Agenciji za privatizaciju nemaju nijedan drugi posao niti rade za bilo koju konsultantsku kuću. Konflikt interesa je za nas kao sveto pismo. Pravilo broj jedan je da zaposleni u ove dve državne institucije ne rade ni za koga drugog. Pravilo broj dva – svako ko smatra da je oštećen može da se žale meni. Činjenica je da ja za godinu dana nisam dobio nijedno pismo ili zamerku na rad Agencije za privatizaciju. Pravilo broj tri – 90 odsto troškova konsultantskih kuća plaća Svetska banka a pošto ona veruje u naš koncept privatizacije, na početku je odvojila šest miliona dolara u fond za nadoknade konsultantskim kućama koji je kasnijim donacijama vlada Holandije, Japana… uvećan.

Iz istog broja

Politički ogled

Nacionalna država (ili o Srbiji i Građaniji)

Vladimir N. Cvetković, saradnik Instituta za filozofiju i društvenu teoriju

Strane banke

Prodor u Vojvodinu

Dimitrije Boarov

Univerzitet - Mlati pa naplati (2)

Profesionalci i nasleđe

Slobodanka Ast

Haški intermeco

Godine raspleta

Dejan Anastasijević

Intervju - Dragan Maršićanin

Šta DSS nudi umesto DOS-a

Vera Didanović

Lik i delo

Momčilo Grubač

Dragoslav Grujić

Skupština, sudnica...

Mrtve duše živih poslanika

Milan Milošević

Pucnjava u Zemun Polju

Buha u uhu javnosti

Jovan Dulović

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu