Novo ljuljanje deviznog kursa

SVAKODNEVNO SLABLJENJE DINARA: Menjačnice u Beogradu. foto: m. milenković

Januarska reka dinara

Možda je "zimsko plivanje" zdravo i za dinar, kao što je navodno zdravo i za ljude čeličnog zdravlja, ali se postavlja pitanje može li se naći neki manje traumatičan način za vežbanje preživljavanja u "ekstremnim uslovima" na svetskom tržištu za jednu onemoćalu privredu

U poslednjoj sedmici januara ponovo je došlo do psihološki značajnog opadanja vrednosti dinara prema evru, za jedan odsto, mada je ovoga puta intervencija Narodne banke Srbije, na strani ponude na deviznom tržištu, bila ažurna i veoma masivna i za nju je, u četiri navrata, iz deviznih rezervi ukupno odvojeno oko 225,5 miliona evra. Kada se tome pridodaju i prethodne tri intervencije NBS-a od početka godine, ispada da je cena evra poskočila u prvom mesecu 2010. godine za oko četiri dinara (oko četiri odsto), mada je iz deviznih rezervi za odbranu vrednosti dinara prodato ukupno 285,5 miliona evra.

Ako se dinar, na osnovu zahteva Upravnog odbora Privredne komore Srbije, ponovo postavljenog polovinom januara, "ne pusti niz hladnu vodu" i ako bi, teoretski gledano, tokom cele ove godine bio branjen istim ovim tempom ili čak sa još "nižim pragom za intervencije u slučaju kursnih oscilacija" (kako traže privrednici), morali bismo od MMF-a da zatražimo duplo veću podršku od ove koja nam je već odobrena. Srećom, iskustvo govori da je januar obično mesec za "uštimavanje kursa" na duži rok.

To što je dinar između 22. januara i 1. februara dodatno pao "samo" za spomenutih oko jedan odsto (pošto je evro sa oko 97,34 "poskupeo" na oko 98,47 dinara), na prvi pogled ne bi trebalo da izazove toliko nervoze koja, čini se, raste u privrednim krugovima. Jer, početkom svake godine pojačana je tražnja za devizama, pošto se nabavljaju energenti za pokrivanje cele grejne sezone i zaključuju drugi krupniji uvozni poslovi preko banaka, koje, opet, tu priliku koriste za pojačanu naplatu starih obaveza itd. Tu su, naravno, i uobičajene špekulativne operacije države i banaka. No, nervozu ovoga puta pojačava to što je ovde zapravo reč o mogućim signalima "nove devizne politike" u Srbiji, koja se može obrazlagati ili "novim okolnostima" ili "novim ciljevima" ili "novim iluzijama" – a izbor objašnjenja, naravno, u vezi je sa različitim interesima koji sve više razapinju i samu Vladu Srbije.

Oni koji govore o "novim okolnostima", najkraće, verovatno smatraju da su trenutak posle "opominjuće recesione krize" i vreme nakon prvog velikog razdoblja "bez inflacije" (guverner Jelašić kaže da je u proteklih osam meseci stopa inflacije na nuli, kada se saberu porasti i sniženja cena) zgodni za dodatnu, postepenu devalvaciju dinara, kako bi se dao doprinos snižavanju nerealnog nivoa javne i privatne potrošnje, koji, opet, posledično i zakonito stvara krupne budžetske i finansijske debalanse, naročito u domenu spoljnotrgovinske razmene (a u sporazumu sa MMF-om smo obećali da ćemo zaustaviti takve trendove).

Ova okolnost, da evro i svi troškovi vezani za njega stalno rastu, a ne mogu se prevaliti ni na publiku, kojoj su zamrznute zarade i penzije, ni na javnu potrošnju, koja se čak mora relativno smanjivati – verovatno najviše i muči privrednike, koji su listom zaduženi u evrima, a, većinom, veoma zavise od uvozne robe i repromaterijala. Mada valja razumeti njihove praktične teškoće, može se oceniti da su, ruku na srce, u svojim javnim zahtevima Vladi da im pomogne, iskazali previše bajkovitih želja i fasadne "socijalne odgovornosti". Naime, Upravni odbor PKS-a zahteva da Vlada Srbije obezbedi "makroekonomsku stabilnost, nastavak štednje u javnoj potrošnji i nastavak mera za prevazilaženje ekonomske krize i za saniranje privrede", te da "mora obezbediti uslove za privredni rast, povećanje likvidnosti, očuvanje zaposlenosti, kao i stimulisati izvozna preduzeća" (ako ih je NIN od 28. januara dobro razumeo). Naime, nema te vlade koja sve to može istovremeno obezbediti, a i Mirko Marjanović više nije među živima – pa je sve to preterano tražiti, a još gore obećavati, jer bi tada reči o ekonomskoj politici Srbije ponovo izgubile svako značenje.

Ako se vratimo osnovnoj temi, uprošćeno, u akademskim i ekspertskim krugovima sve je dominantnije mišljenje da je "precenjeni dinar" u proteklih osam godina išao naruku uvoznicima i sektoru finansijskih, trgovačkih, saobraćajnih i bankarskih usluga, te da sada treba ići na "blago potcenjeni dinar" kako bi se motivisale investicije u izvoznu proizvodnju, koja bez takvog "opadajućeg dinara", navodno, ne može da izvede ni kalkulus konkurentnosti na svetskom tržištu.

Dr Slobodan Komazec, poznat još iz vremena kada je bio savetnik Dafiment banke, čak je u "Politici" (od 28. januara) izračunao da bi, zbog navodne ranije stalne precenjenosti dinara, "realan ravnotežni kurs" krajem prošle godine trebao biti 158 dinara za evro. Takvi proračuni nas zapravo vraćaju u zonu anahrone "ekonomske mehanike", koja u računicu obično ne uvodi "realan društveni kontekst". To jest, uprošćavanje pitanja "ravnotežnog kursa" zapostavlja staro medicinsko pravilo da se kod teških bolesnika prvo mora seći ono što je najtrulije i da im se prvo moraju davati lekovi koji najbrže deluju, bez obzira na to što su oni na dugi rok štetni za vitalnost i samoodrživost. Najgrublje rečeno, da Srbija nije posle "preokreta 2000. godine" (da li ga je uopšte bilo) prvo dobro prodala banke i obezbedila bar razmah usluga i trgovine, što se najbrže može izvesti, već da je odmah krenula u težak i spor proces "rekonstrukcije industrije i izvozne privrede" motivisan kursnom politikom, ona bi i politički i ekonomski već "lipsala", a "zelena trava" bi i dalje bila daleko u "lepšoj budućnosti".

No, na drugoj strani, ima logike u tome što zagovara dr Đorđe Đukić, koji smatra da je "slobodno fluktuirajući kurs najmanje loše rešenje za nas", jer, kako kaže, "kurs razgolićuje žarišta naše ekonomske nestabilnosti i našu potrošnju dovodi u sklad s realnim materijalnim mogućnostima". Naravno, svako "razgolićavanje" je dobrodošlo, naročito ono automatsko, ali ne bi trebalo zaboraviti da je ekonomsko nasleđe Srbije preteško i da se ono jednostavno ne može odbaciti sa leđa. U metafori, možda je "zimsko plivanje" zdravo i za dinar, kao što je navodno zdravo i za ljude čeličnog zdravlja, ali se postavlja pitanje može li se naći neki manje traumatičan način za vežbanje preživljavanja u "ekstremnim uslovima" na svetskom tržištu za jednu onemoćalu privredu?

Tačnije rečeno, nema se mnogo toga prigovoriti razmišljanju da je sada za Srbiju i kod devizne politike najbitnije pronaći "novu formulu" reindustrijalizacije, ali je, bez stranih investitora, moguća samo međusektorska "seoba kapitala", koju kod nas obično prati uništavanje jednih, da bi tobože prosperirali neki novi. Valjda to niko ni nema na umu.

Iz istog broja

Industrijski otpad

Opasni otpaci na putu u budućnost

Zoran Kosanović

Eksproprijacija u Rudarskom basenu "Kolubara"

Ortofoto snimak šupa i ribnjaka

Dragan Todorović

Profesionalizacija vojske

Zbogom, gušteri

Aleksandar Ćirić

Preregistracija stranaka

Šta je ostalo od DOS-a

Vera Didanović

Podsećanje (broj 996)

Srebrenica za početnike

Dejan Anastasijević

Skupštinska rezolucija o genocidu

Slučaj Srebrenica, zločinac bez kazne

Aleksandar Ćirić i Dokumentacioni centar "Vremena"

Vojničke priče

Nikad više ili nikad gore

Zoran Majdin

Potera za Darkom Šarićem

Presecanje balkanskog lanca

Slobodan Georgijev

Od nauke do inovacija – BASF, Ludvigshafen, Nemačka

Industrija i univerzitet

Zoja Jovanov

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu