Građanska opozicija pred izbore

NA SVIM NIVOIMA: Jedinstvena lista “Srbija protiv nasilja”

foto: milica vučković / fonet

Jedna kolona, nego šta

Pregovori oko zajedničkog nastupa su turbulentni, neki problemi su dospeli i u medije, neki pregovarači su bili nezadovoljni, besni, neki su napuštali sastanak, bilo je galame i svađe, frtutme, ali kako saznajemo – sve se ipak dobro završilo, odnosno u trenutku pisanja teksta na samom je pragu da se dobro završi: “Srbija protiv nasilja” će kanda nastupiti na svim izborima koji će biti održani u decembru na zajedničkoj listi

Zvuči čudno, ali podele u Narodnoj stranci i potonje reosnivanje Narodnog pokreta Srbije Miroslava Aleksića pojednostavili su političku scenu. Sada se sa manje otklona korpus partija i organizacija okupljenih oko protesta “Srbija protiv nasilja” može nazvati građanskim ili proevropskim. I da se naslutiti njihova potencijalna zajednička politička platforma bez obzira na širok ideološki spektar čimbenika. Stranka Vuka Jeremića je slala konfuzne poruke, pre svega zahvaljujući predsedniku partije i nekim njegovim saradnicima koji su prirodno konvergirali delu političke scene desno od Vučića, a koje se može nazvati epsko-rusofilsko-nemanjićko-svetosavsko-guslarskim blokom. Aleksićeva stranka će se, bar kako sada stvari stoje, profilisati kao proevropska partija umerene desnice i pokušati da privuče glasače koji drže do tzv. tradicije, a nisu ni za rat i “ravnozemljaške priče”, ni za režim koji je državu Srbiju i njeno društvo sistematski pretvorio u froncle, izvlačeći na površinu sve ono što bi trebalo da završi u otpadnim vodama. I ona se, kao takva, nalazi na desnom kraju ovog bloka, što se čini da je i za onaj najgrađanskiji deo birača – prihvatljivo.

Podela je učinila realnijim zajednički izborni nastup protestnih stranaka, odnosno stvaranje famozne jedne kolone koja bi imala još famozniji sinergetski efekat. Razna istraživanja to i pokazuju: ove stranke zajedno imale bi mnogo više procentnih poena kod glasača nego što je to zbir njihovih pojedinačnih rejtinga. Sa ispitivanjima javnog mnjenja treba biti oprezan, ovim se u Srbiji bavi i kuso i repato, ali neki pokazatelji kažu da bi objedinjena građanska opozicija na izborima mogla zadati, po prvi put posle 2012. godine, ozbiljan udarac Vučićevom režimu, bez obzira na katastrofalne izborne uslove. Ostaje samo da se ove stranke, koje su pokazale u skupštini i na protestima da znaju sarađivati – dogovore i da krenu u akciju, i to što pre. Jer, izbori će biti – kažu svi – već 17. decembra, a to je koliko sutra ili juče. Ozbiljni političari ne bi smeli sebi da dozvole da se međusobno posvađaju oko toga kome su jače mišice ili, ne daj bože, zbog raspodele mandata kada imaju priliku nešto ozbiljno da učine.

Prosečan antivučićevski birač u Srbiji počesto se ponaša kao tipičan balkanski radnik, koji frustracije u životu i na poslu rešava tako što po povratku sa posla – zagalami na ženu i decu zbog mlake supe ili loših ocena. Kada vidi da ne može ništa Vučiću, koji je ovladao i zemljom i nebom, on bes iskali na opoziciji. Nekad je vala i te kako u pravu, a nekad to čini onako – po navici. Kako bilo, birači opozicije su zahtevniji od vučićevaca, i nikako im ne bi godila vest da se oporba međusobno, po ko zna koji put, pokarambasila, šaljući poruku da su joj pojedinačni dobici važniji od borbe protiv režima. Apatija birača bi se povećala, a vlast bi je pritom dobro pogurala. Pored toga, ni najprilježniji analitičari političke scene ne mogu da razlikuju ko je ko u opozicionom okeanu, i ko tu koga i zašto, pa bi bilo glupo očekivati da to može običan građanin. On želi pojednostavljenu sliku, onakvu kakvu je imao prilikom pada Miloševićevog režima. Unutaropozicioni dogovor i zajednički nastup doživeo bi i kao znak da su u pitanju odgovorni političari koji znaju pregovarati razlike i različite interese, što je jedna od definicija politike.

SETITE SE DOSA

Pregovori oko zajedničkog nastupa su turbulentni, neki problemi su dospeli i u medije, neki pregovarači su bili nezadovoljni, besni, neki su napuštali sastanak, bilo je galame i svađe, frtutme, ali kako saznajemo – sve se ipak dobro završilo, odnosno u trenutku pisanja teksta na samom je pragu da se dobro završi: “Srbija protiv nasilja” će kanda nastupiti na svim izborima koji će biti održani u decembru na zajedničkoj listi.

Da bi lakše pregovarali, mnogobrojne stranke su se podelile u tri bloka: jedan su činili Đilasova Stranka slobode i pravde, Pokret slobodnih građana i Zeleno-levi front, drugu Aleksićeva stranka i Ćuta-himself, a treći korpus su bile partije tzv. Novosadskog dogovora – Demokratska stranka, Zajedno i Ponoševo SRCE. Kao jedini kriterijum za raspodelu mandata uzeta su istraživanja javnog mnjenja, što je pomalo neobično s obzirom na ono na šta smo već ukazali, a što se toliko puta pokazalo tačnim – ona iz različitih razloga nisu pouzdana. Bilo je tu prepirki i unutar blokova, ali sve je to život. Oni koji se sećaju kako je onomad sastavljan DOS i šta se tu sve dešavalo, ne bi trebalo da budu iznenađeni i uvređeni. Stvorena je srećom takva atmosfera da bi svako onaj ko bi izašao iz dogovora bio prokazan, te možda završio kao 2000. godine Draškovićev SPO, ako se to može uopšte porediti. Doduše, možda bi u ovom slučaju naneo štetu i ostatku ekipe, što je dodatno povećalo šansu za dogovor. Nekad tako jednostavno padnu karte. Moraš zajedno. Nećemo se baviti ko će koliko mandata prihodovati, jer smatramo da to nije informacija od javnog interesa.

Uglavnom, valjda će do izlaska ovog broja “Vremena” stvar biti i zvanično okončana u sreći i zdravlju, i da niko neće biti ponižen, te da će posle međusobnog pozicioniranja doći vreme da se blok pozabavi ozbiljnijim stvarima, kao što su kampanja, politička platforma, animiranje građana, kontrola izbornog procesa i tako dalje. Stvarno nema vremena za zezanje, vlast je već krenula u kampanju, mešavinu funkcionerske i nasilničke, kako to ona već zna. Udari na opoziciju su pojačani na desetku, a ona to možda još nije stigla ni da primeti. Osim toga, ima tu još i drugog posla: ova lista treba u sebe da inkorporira i neke druga partije i organizacije, kako bi se sprečilo odlivanje glasova, a to će posebno biti važno na lokalnom nivou, gde u pojedinim sredinama postoje snažni i profilisani građanski pokreti koje nije loše imati uza se. Uzgred, bivši predsednik Srbije Boris Tadić je izrazio volju da se priključi antinasilnom bloku i rekao da, s tim u vezi, pregovara sa Mikijem Aleksićem.

Lista će se, kako sada stvari stoje, zvati “Srbija protiv nasilja”, a još se ne zna se da li će taj naziv važiti i za niže nivoe ili će recimo u Kragujevcu građani na listiću imati nešto što se zove “Kragujevac protiv nasilja”. U nazivu liste će se pronaći imena Miroslava Aleksića i Marinike Tepić. Iskreno, ovo je malo neobično rešenje bez obzira na to što Aleksić beleži značajan rast rejtinga u poslednjem periodu. Naime, njih dvoje su bili glavna lica liste Ujedinjeni za pobedu Srbije na prethodnim izborima, a ta lista nije doživela baš istorijski uspeh. Možda se opozicija odlučila da insistira na istim licima po metodu Tome Nikolića, koji je, na kraju, zahvaljujući upornosti i pobedio na predsedničkim izborima. Onomad.

Tek ćemo saznati koje su glavne poruke koje će koalicija slati biračima. Nema sumnje da će se, kao i pre godinu i po, koncentrisati na kriminal i korupciju, te naravno – borbu protiv nasilja. Zdravko Ponoš smatra da Vučića treba rušiti i na slučaju “Banjska”, odnosno debaklu predsednikove kosovske politike, a videćemo koliko će to ostalima biti interesantno. Naprednjaci osvajaju izbore zahvaljujući medijskoj blokadi, izbornom “inženjeringu”, ali i tzv. ekonomskim uspesima. Da li će opozicija uspeti da odgovori valjano na ovu poslednju temu, sada kada ima dobre karte u rukama, s obzirom na poskupljenja i veliko nezadovoljstvo građana ekonomskim prilikama? Valjalo bi raskrinkati i prethodne ekonomske “uzlete”, koji zemlju vode u dužničko ropstvo, a Srbiju su u tom pogledu pretvorili u noćnu frajlu sa usnama ko zgaženim trešnjama koja na beogradskim splavovima pruža usluge belosvetskim hohštaplerima sa svih strana sveta. Kako to već biva u zemljama Trećeg sveta. Radi rodne senzitivnosti, samo da se istakne da te noćne frajle mogu biti i muškog roda.

NAPREDNJAČKA KOROZIJA

Ostaje, naravno, da vidimo šta će biti sa onim strankama koje neće ući u ovaj blok a koje ne pripadaju otadžbinsko-nacionalističko-srednjovekovnom korpusu. Da li će oni izaći na izbore i uneti zamešateljstvo, oduzeti deo glasova “Srbiji protiv nasilja”? Gledajući njihovu političku moć, teško će to ići bez podrške režima. Neke nekada relevantne stranke, kao što su recimo LDP i LSV, platile su danak dugogodišnjoj saradnji sa Vučićevim režimom i praktično su se dematerijalizovale, pogotovo Čedina partija. Ovi potonji će možda pokušati u skupštinu da uđu kao manjinska lista, kao što su to učinili na prethodnim izborima. Možda, kao prošli put, lista dobije i ministarsko mesto. Neke druge, među njima i one koje su nedavno nastale ili su u nastajanju, ni uz pomoć vlaške magije ne mogu da ispune uslove za izlazak na izbore osim ako im Vučić ne uskoči sa ponečim. Čak i ako i one naprasno postanu nacionalne manjine. Dakle, odliva glasova u ovom slučaju ne bi trebalo odveć da bude, kao što je bilo na nekim ranijim izborima, kada je reč o proevropskom bloku.

Za kraj, još nešto. Dok se opozicija bavila međusobnim pregovorima, a civilno društvo projektnim zadacima, niko nije primetio da je u Zakonu o elektronskim medijima, koji bi trebalo da se ovih dana usvoji, ostala odredba po kojoj se zabranjuje tzv. funkcionerska kampanja tek deset dana uoči izbora. Relevantne međunarodne i domaće organizacije tražile da se to promeni, odnosno da se taj period značajno poveća. Dakle, tamo do pred same izbore Vučić će otvarati mostove, aerodrome, helidrome, svemirske stanice, auto-puteve, železničke stanice, fabrike, javne toalete, nezavršene ili završene, među kojima će dominirati projekti kojima je već više puta prerezao pupčanu vrpcu. Sve njih su građani Srbije platili višestruko preko tajnih ugovora i još tajnijih dogovora.

O jedinstvenoj listi demokratske opozicije

Bojan Pajtić:
Željni smo ozbiljnosti i odgovornosti

Nekadašnji vojvođanski premijer Bojan Pajtić kaže da opozicija mora učiniti sve da ne propadnu glasovi nezadovoljnih birača koji bi mogli, u slučaju da ne bude dogovorena zajednička šira lista, propasti, jer gotovo nijedna opoziciona stranka ne može biti potpuno sigurna da na izborima sama može preći cenzus.

“Zbog toga je ukrupnjavanje parlamentarnih opozicionih stranaka od vitalnog nacionalnog interesa. Pritom, veliki broj građana (uključujući i mene), ne bi sa stopostotnom sigurnošću znao da poveže imena nekih novonastalih partija i organizacija sa njihovim istaknutim eksponentima. Često se pojedini političari, opozicioni poslanici, lakše i bolje prepoznaju nego stranke u čije ime nastupaju. To neminovno dovodi birače u nedoumicu za koga da glasaju. Toj zbunjenosti doprinosi i okolnost da više organizacija levog centra ima veoma slične programe, pa se postavlja pitanje koga zaokružiti? Zbog toga bi jedinstveni nastup građanske opozicije razvejao nedoumice. Ne treba zanemariti ni sinergetski efekat. Veliki broj ljudi kaže da je za opoziciju, ali nisu rešeni za koga bi se opredelili. Jedna kolona i njima daje vetar u leđa da izađu na birališta. U svakom slučaju, jedna ili maksimalno dve kolone građanske opozicije bi nam garantovale da D’Ontov sistem neće glasove opozicionih birača preliti u krilo vladajuće stranke. Uostalom, ukrupnjavanje bi pokazalo ozbiljnost i odgovornost opozicionih partija. Posle 11 godina ove i ovakve vlasti, željni smo da svedočimo bar nečijoj ozbiljnosti i odgovornosti na javnoj sceni”, kaže Pajtić za “Vreme”.

Vesna RakićVodinelić:
Građani očekuju jednu kolonu

Profesorica prava Vesna Rakić-Vodinelić kaže da građani koji su sudelovali na protestima očekuju da građanska opozicija nastupi u jednoj koloni.

“Građanska opozicija je preuzela tehničku organizaciju protesta – pa građani očekuju da ove stranke na izborima nastupe u jednoj koloni. Oni predstavljaju većinu njihovih birača. Pored toga, na izborima koji su prelomni, a za ove se bar intuitivno može osetiti da su takvi, udruživanje na zajedničkoj evropskoj platformi imaće bolji izborni efekat. Osim toga, što je grupacija šira i koherentnija, lakše je organizovati građane za učešće u biračkim odborima”, kaže Vesna Rakić-Vodinelić za “Vreme”.

Aleksandra ĐurićBosnić:
Izbori imaju referendumski karakter

Kulturološkinja Aleksandra Đurić-Bosnić kaže da nastupajući izbori imaju gotovo referendumski karakter koji se manifestuje u pitanju – da li su građani Srbije za ili protiv autokratskog režima i njegove, u svim aspektima društvenog života, nasilničke politike.

“U tom smislu, sinergija opozicionog potencijala je od presudne važnosti, a ona ujedno svedoči i o odgovornosti proevropskih opozicionih stranaka prema građanima, koji su jasan signal poslali upravo svojim masovnim učešćem, tokom maja i juna, na protestima Srbija protiv nasilja. Izbori, dakle, nisu vreme za političke kalkulacije i sujetna nadigravanja, već za solidarnu borbu za slobodnu proevropsku Srbiju, na koju imaju jednako pravo svi oni koji su se poslednjih dvanaest godina beskompromisno borili za nju”, kaže Bosnić-Đurić.

Vera Šoti:
Građani su željni pravde i promena

Novinarka Vera Šoti podseća da u poslednje tri decenije građanske stranke pokušavaju da imaju zajedničku listu, i da u tom poslu nemaju preteranog uspeha.

“Uspelo je to samo DOS u. Pobedu je doneo Zoran Đinđić. Takav nedostaje i sada. Građanska opozicija, sadašnja, ima ideje i sjajne pojedince. Nedostaje joj hrabrost. Moraju preskočiti svoju senku i krenuti da govore šta će biti posle izbora. Prvog dana, prvog meseca… Samo nekoliko koraka i hrabrih odluka. Građani su željni pravde i da se ljudi i ideje promene. I da se jasno vidi da idu zajedno, bez obzira na to koliko ih napadaju vučićevci i desnica koja radi za vlast. Ako to ne žele, čekaćemo i metro i razne puteve i Kinu i Rusiju, i odosmo u srednji vek”, kaže Šoti za “Vreme”.

Božo Prelević:
Diktatoru se može suprotstaviti samo jedan jak subjekt

Advokat Božo Prelević kaže da su poslednjih decenija rađena mnoga istraživanja koja neumoljivo dovode do istog zaključka: “jednom diktatoru se mora suprotstaviti jedan jak subjekt, a ne petnaest džez umetnika”.

“Jednoj koncepciji razaranja države mora se suprotstaviti koncepcija jačanja države iza koje stoje partije različitih pogleda, ali kojima je značajno očuvanje države i institucija. Jednom su se okupili i pobedili, 2000. godine, a zatim su godinama posle 2012. ‘filozofirali’ i svaki put izgubili. Priča da Srbi vole vođu čini Srbe neobičnim, ali ako pogledate Rusiju, Kinu, Indiju, ali i Nemačku ili Hrvatsku – zar je tamo drugačije? U sudaru dve koncepcije, rušilačke i konstruktivne, za mene nije pitanje da li jedna lista, nego da li neki na toj opozicionoj listi namerno pomažu rušiteljima za prljave pare otete od građana. Relativno ih je lako prepoznati. Bez poštenih medija vi ne vidite ko je demokratiju i patriotizam omastio parama verujućih, kome je pohlepni vlastodržac platio bakšiš da peva poznatu rolu o uslovima koje niko ne može da prihvati, što odgovara jedino partiji pogrebnika”, kaže on.

Gojko Božović:
Kako pobediti spindiktaturu

Pisac i izdavač Gojko Božović ukazuje da bi na slobodnim izborima, u stabilnom društvu, uz postojane institucije i otvorene medije, bilo prirodno da većina stranaka na izborima nastupa samostalno.

“Mi, međutim, nemamo ni slobodne izbore, ni stabilno društvo, ni postojane institucije, ni otvorene medije. Mi imamo spin-diktaturu. U takvim okolnostima neophodno je ponuditi platformu obnove demokratskog poretka i uspostave smenjive vlasti. Jedna kolona će podstaći nadu nezadovoljnih građana i oblikovati suprotstavljanje režimu koji širi konfuziju, strah i osećanje beznadežnosti. Ta nada bi bila sigurno snažnija ako građani prepoznaju da se stranke iz jedne kolone ne nadgornjavaju oko pojedinačnih mandata i ako potpišu zajednički dokument da posle izbora neće sarađivati sa sadašnjom vladajućom strankom”, kaže Božović za “Vreme”.

Danica Popović:
Kako Vučić odluči

Ekonomistkinja Danica Popović smatra da je broj izbornih kolona manje bitan od od dobijanja nacionalne frekvencije za TV programe nezavisnih medija, za N1 ili Novu.

“Koliko vidim, čak ni moji prijatelji koji nemaju ove programe jednostavno ne znaju ni za proteste, ni za bedu u ovoj zemlji, niti za bilo kakvu političku alternativu ovoj vlasti. Kako onda da se odluče za koga da glasaju? Jedina šansa da pod tim uslovima dobijemo izbore bila bi da Vučić sam odluči da ih izgubi, kako ne bi morao da preda Kosovo i ostane zapisan u istoriji kao gori i prljaviji izdajnik od Vuka Brankovića. Uz to, sam prljavi posao predaje Kosova Vučić bi tada prepustio današnjim opozicionarima. Ako se to zaista desi, pa sam reši da ih izgubi – opet neće imati značaj broj izbornih kolona za koji se opozicija odluči”, kaže ona.

Naim Leo Beširi:
Mnogo argumenata za jednu listu

Direktor Instituta za evropske poslove Naim Leo Beširi kaže da nekoliko argumenata ide u prilog jednoj koloni građanske opozicije. Prvo, udruživanjem u jednu kolonu, građanska opozicija može efikasnije koncentrisati svoju podršku i resurse, što bi im moglo pomoći da postignu bolji izborni rezultat i eventualno osvoje više mandata.

“Preduslov ovome je poverenje među liderima stranaka i pokreta. Ukoliko uspeju da prevaziđu lične aspiracije i u fokus stave javno dobro i smenu vlasti, velika je šansa da će Vučićevu većinu dovesti u opasnost. Drugi argument je smanjenje fragmentacije glasova. Ako se opozicione stranke takmiče odvojeno, to može dovesti do fragmentacije i gubitka vrednih glasova, što bi moglo koristiti vladajućoj stranci. Jasna poruka biračima bi bio treći argument. Građani često smatraju da su opozicione stranke nesložne i podeljene. Izaći na izbore u jednoj koloni bi poslalo jasnu poruku biračima da su spremne sarađivati i da im je zajednički cilj promena Vučića koji je sada uveliko na vlasti duže od Miloševića. Četvrti argument za jednu kolonu je povećan legitimitet izbora. Nekoliko opozicionih stranaka u Srbiji često izražava zabrinutost zbog regularnosti izbora.

Udruživanjem i zajedničkim izlaskom na izbore, opozicija bi mogla povećati pritisak na vlast da osigura fer i slobodne izbore, a zajedničke resurse bi koristila za proveru izbornih rezultata, regularnosti izbornog procesa i na pokretanje sudskih sporova kako bi se svaki glas zaštitio. Poboljšanje šansi za reforme, peti je argument. Ukoliko opozicija uspe da osvoji veći broj mandata, to bi moglo povećati njihov uticaj u parlamentu i olakšati sprovođenje reformi koje se smatraju neophodnim. Na kraju, povećanje međunarodnog pritiska igra ključnu ulogu u obuzdavanju osionosti vlasti, ali i šalje poruku da alternativa postoji. Jedinstveni nastup opozicije može privući veću pažnju međunarodne zajednice, što bi moglo dovesti do povećanog pritiska na vlast u Srbiji da poštuje demokratske norme. Istovremeno, jedinstvena kolona građanske opozicije postaje jasan partner međunarodnoj zajednici u kredibilnim izveštajima o stanju demokratije u Srbiji”, kaže Beširi u razgovoru za “Vreme”.

Iz istog broja

Carine na ugljen-dioksid

Dekarbonizacija i šta ona donosi

Damjan Martić

Klima

Za kim zvoni septembar

Slobodan Bubnjević

Izbori 2023.

Vratio se Toma

Jovana Gligorijević

Lični stav

Srpski populizam

Ljubomir Madžar

Mediji u SNS izbornim kampanjama

Devet godina zagađivanja, satanizacije i autoritarizma

Aleksandra Krstić

Biljana Stojković, profesorka Biološkog fakulteta, kopredsednica stranke Zajedno

Režim je skinuo rukavice

I. M. H

Izaslanici vlasti na Univerzitetu

Ukazivanje Bokana na Filološkom i ostalih

Ivana Milanović Hrašovec

Intervju: Milan St. Protić

Gubimo se u svakodnevici koja nikuda ne vodi

Ingrid Gerkama

Intervju: Mila Tomanović

Simboli profesionalnog i ličnog integriteta

Jelena Zorić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu