Intervju: Miroslav Aleksić

fotografije: marija janković

Kasno je za dijalog

“U ovom trenutku jedina stvar koja se očekuje i koju može Vlada da uradi jeste ispunjenje zahteva. Na taj način bi pokazali da poštuju građane Srbije, da ih ne omalovažavaju, ne ponižavaju i da znaju šta znači odgovornost koju nosi vlast. Posle ispunjenih zahteva može da se razgovara s njima o izbornim uslovima i načinima na koje će se organizovati sledeći izbori”

Intervju sa Miroslavom Aleksićem, narodnim poslanikom iz redova Narodne stranke, radili smo u ponedeljak uveče, nakon što je bio završen sastanak parlamentarne opozicije o daljim koracima u vezi sa protestima.

“Mi apsolutno ne odustajemo od zahteva iza kojih su stali građani Srbije. Ti zahtevi su jedina stvar koja je sada u fokusu protesta, i ove nedelje ćemo na protestu insistirati na njihovom ispunjenju”, kaže Aleksić u razgovoru za “Vreme”. “Sve ovo o čemu govori predsednik države je bežanje od teme – bilo da su to priče o izborima, o prelaznim vladama, o njegovoj ostavci, o tome da će se oni mrtvi boriti protiv nekih nevidljivih neprijatelja – to je sve skretanje teme sa suštine, a suština su zahtevi i mi ne odustajemo od zahteva. Na protestu će ponovo govoriti žrtve režima – kojih imamo u velikom broju širom Srbije – kao i sve veći broj javnih i uglednih ličnosti iz svih sfera, koji podržavaju proteste i iznete zahteve protesta. Vlast mora da preduzme korake i da ih realizuje. Oni su mnogo više pitanje stanja u društvu nego što su politički zahtevi.”

VREME”: U utorak treba da se nastavi sednica Skupštine na kojoj se govori o ovoj temi. Sednica je počela još sredinom maja, dokle je stigla?

MIROSLAV ALEKSIĆ: Još uvek traje zasedanje, a posle pretresa tačaka dnevnog reda sledi glasanje. Tada ćemo videti da li je vlast spremna da posluša glas građana i da li je spremna da eliminiše nasilje i mržnju iz javnog prostora, ali i da li je spremna da pokaže odgovornost u odnosu na one koji ne vrše svoj posao u skladu sa zakonom, kao što su REM ili predstavnici Vlade koji snose objektivnu odgovornost.

Ovo je prvi put da imamo četiri tačke dnevnog reda, a zasedanje će trajati duže od četiri nedelje. To rade kako bi odugovlačili sa idejom da će energija protesta opasti i da se ljudi neće boriti za zahteve do kraja sednice. Dešava se suprotno – iz nedelje u nedelju sve je veći broj ljudi na ulicama i očekujem da će se to tako i nastaviti.

Koliko dugo protesti mogu da potraju? Bilo je više protesta prethodne decenije, pa se svaki na kraju sam postepeno ugasio.

Ovi protesti su drugačiji od svih ranijih protesta. Prvo, drugačija je tema, a drugačija je i energija protesta. Ne postoji važnija i bitnija stvar za svakog ko ovde živi od pitanja bezbednosti naše dece, od pitanja vrednosnog sistema i društvenih vrednosti u kojima će odrastati deca. Ta tragedija je samo otvorila bolna pitanja koja svi osećamo, a nismo ih otvorili u prethodnoj deceniji. Svi snosimo odgovornost, ali najveću snose oni koji kreiraju takav ambijent u društvu. To je ovaj režim.

Za 11 godina potpuno su izokrenuli vrednosni sistem u Srbiji, počev od njih samih, ako govorimo o kompetentnosti i sistemu vrednosti onih koji upravljaju danas Srbijom, pa sve do medija, tabloida i nasilja, gde se kriminalci brane i veličaju, imaju prostora u medijima. Imam primer koji savršeno govori o tome i gde se vidi sva odgovornost vlasti, a to je da smo doživeli da predsednik države, premijerka i cela vlada stanu u odbranu Predraga Koluvije, nauštrb policajaca koji su ga uhapsili i sproveli akciju “Jovanjica”. Te policajce četiri puta već pokušavaju da smene, umesto da ih odlikuju i kažu – to je vrednost našeg društva. Ne, oni proganjaju policajce, a veličaju i staju u odbranu Predraga Koluvije.

Dakle, to je samo jedan u moru primera sa kojima smo se suočili. Pukao je balon nezadovoljstva, eksplodirao je i ljudi više nisu spremni da ćute. Tiha većina, koja vidi šta se dešava, koja je ćutala, sada se podigla i neće da dozvoli da tragedija koja nas je udarila direktno u lice prođe samo na onom “pa eto, desilo se”. Ne, nije se desilo, mora da se snosi odgovornost za ovo što se dogodilo.

Tačno je da je veliki broj ljudi na ulicama, ali šta dalje? Kako tu energiju kanalisati u promenu u političkoj sferi i u društvu?

U ovom trenutku ta energija treba da dovede do ispunjenja zahteva protesta, to je najvažnija stvar. Verujem da u građanima Srbije postoji velika odlučnost da istrajemo do kraja i da ovaj tihi pritisak i tišinu koja je glasnija od svake priče iskoristimo tako da vlast uradi nešto u interesu građana, a protiv njihovog partijskog i političkog interesa. Ovde se radi o tome da se građani bore za opštu stvar, a vlast se brani, zato što će ta opšta stvar direktno uticati na njihov rejting.

Za sad izgleda da vlast neće ispuniti zahteve.

Što se mene i mojih kolega tiče, mi ćemo ostati do kraja, dok bude poslednji građanin na ulici mi ćemo se boriti. Mislim da ne postoji druga tema koja će da stvori veću odlučnost kod građana. Ako vlast ne želi da ispuni zahteve, to ćemo videti u Skupštini. Verujem da će dan glasanja u Skupštini biti ključni momenat.

Kad je dan glasanja?

To još ne znamo, pretpostavljam da bi mogao da bude krajem sledeće nedelje, kad će se završiti rasprava o opozivu ministra Bratislava Gašića. To je momenat kad ćemo shvatiti da li je vlast spremna da ispuni zahteve stotina hiljada građana za smenu ministra Gašića, za neusvajanje izveštaja Vlade i izveštaja REM-a i za smenu članova Saveta REM-a. To je nadležnost Skupštine. Ako se to dogodi, onda će neki od zahteva biti ispunjeni. Ako se ne dogodi, onda se vlada oglušila o zahteve i moramo sa građanima da napravimo novi dogovor, jer onda ulazimo u potpuno novu fazu borbe za realizaciju zahteva. Politička kriza i stanje u društvu rešavaće se na izborima, ali u ovom trenutku mislim da nisu tema izbori, tema su samo zahtevi, a izbori će doći kao razrešenje situacije u kojoj se nalazimo.

Kako vidite pozive za razgovor koje upućuje vlast? S jedne strane predsednik kažeovo možemo da se dogovorimo, ovo ne može nikako”, a poslanici stranke na vlasti vređaju one koje predsednik poziva na dijalog.

To je licemeran i neiskren poziv. Predsednik države u ovim trenucima pokazuje jako veliki strah od građana Srbije koji su ustali protiv njegove politike koja je dovela do ove tragedije. S obzirom da ne sme da se obrati građanima, za koje verujem da misli isto kao i za nas, opozicione političare, on šalje poruku nama da nas mrzi, da smo ološ, hijene, izdajnici, a evo od juče i ustaše. Pošto smo i mi građani ove zemlje, pošto smo i mi roditelji koji šetamo zajedno sa građanima, on preko nas šalje poruku i građanima, ali to ne sme jasno da kaže. Sve što govori o nama, on, verujem, misli o svakom građaninu koji je bio na protestu.

Kad političke protivnike nazivate najpogrdnijim imenima, tvrdite da ni mrtvi nećete da im predate vlast i da će se, kako on to kaže, grobovi njega i njegove porodice boriti protiv nas, kao da smo mi ne znam šta, a onda kažete pozivamo na dogovor i dijalog. To je zapravo samo pokušaj skretanja s teme. Sve su to pokušaji da se pronađe bilo kakva pukotina, koju bi njegova medijska mašinerija mogla da zloupotrebi i pošalje negativnu poruku prema građanima. Vučić sada ima samo jedan zadatak – kako ugušiti proteste, kako smanjiti broj građana koji izlazi. Svaka poruka koju emituje, svaki poziv je samo sa tom svrhom. Njega plaši broj ljudi na ulici i on zna da je to energija koja može da dovede do promene stanja u društvu.

Da li vi isključujete bilo kakav dijalog s njim? Da li će do tog dijaloga nekad doći? I šta biste rekli ako do toga dođe?

Mislim da je kasno za bilo kakav dijalog sa Aleksandrom Vučićem. Bilo je prilika za to mnogo puta u prošlosti, bilo je i pokušaja; on je pokazao da nije čovek sa kojim se može voditi bilo kakav dijalog. To pokazuju njegovi predstavnici u parlamentu. U ovom trenutku jedina stvar koja se očekuje i koju može Vlada da uradi jeste ispunjenje zahteva. Na taj način bi pokazali da poštuju građane Srbije, da ih ne omalovažavaju, ne ponižavaju i da znaju šta znači odgovornost koju nosi vlast.

Posle ispunjenih zahteva može da se razgovara s njima o izbornim uslovima i načinima na koje će se organizovati sledeći izbori – parlamentarni, lokalni, pokrajinski izbori i izbori za grad Beograd koje on pominje, a možda će i on podneti ostavku, pa da bude kao što je u jednom trenutku rekao: izbori na svim nivoima. Dakle, to može da bude tema o kojoj će se razgovarati javno i transparentno, ali posle ispunjenja zahteva.

Da li će biti tih vanrednih parlamentarnih i beogradskih izbora i kada?

Verujem da će biti parlamentarnih izbora, jer jesmo u krizi. Što se tiče beogradskih izbora, Aleksandar Vučić će ih sigurno izgubiti kad god da se oni budu desili. Međutim, u ovom trenutku – sve dok postoji većina u Gradskoj skupštini koja podržava gradonačelnika i tu vlast – nema razloga za te izbore, pogotovo u situaciji kada se ruši carstvo Srpske napredne stranke.

No, to u dobroj meri zavisi od nas, od građana Srbije i pritiska koji ćemo vršiti na njih. Ukoliko pritisak bude bio jak, ukoliko budemo bili dovoljno uporni, ne isključujem mogućnost izbora na svim nivoima, uključujući i predsedničke izbore, jer čini mi se da je danas situacija mnogo drugačija u odnosu na pre mesec dana i da se sada dešava veleobrt u biračkom telu i među građanima Srbije.

Srpska napredna stranka iz dana u dan gubi podršku, moral kod njihovih vojnika pada iz dana u dan, osipaju se, odlaze ljudi i to je nešto što se ne može sakriti. Svima postaje jasno da se nazire kraj režima Aleksandra Vučića i verujem da će pritisak Srbije koja se bori za drugačije društvo od ovoga koje su oni stvorili biti sve veći i sve jači.

Šta se tačno promenilo? Formalno gledano, i dalje postoji potpuna kontrola nad medijima, nad finansijama, nad privredom i informacijama. O kakvim izbornim uslovima ili o kakvoj pobedi na izborima može da se priča ako vlast uspe da usred radnog dana izvuče na hiljade ljudi iz institucija i javnih preduzeća i da ih da dovuče na miting u Beograd?

Promenila se energija u društvu. Pet nedelja desetine, a ako hoćete i stotine hiljada ljudi izlaze na ulice, sami, dolaze iz cele Srbije, ne samo iz Beograda, sipaju svoje gorivo, troše svoje vreme, dolaze da iskažu svoj bunt protiv vlasti, protiv nasilja, protiv režima i stanja u društvu. Sa druge strane, imate vlast koja sve to što ste nabrojali koristi kao resurse da stvori privid da su oni i dalje jaki. To je bila ideja kontramitinga – da Aleksandar Vučić pokuša da vrati moral svojoj političkoj vojsci.

Da li mu je to uspelo?

Ne, to se pretvorilo u njegovu političku komemoraciju, gde je objavio svoju ostavku, svoje povlačenje, a siroti ljudi koji su naterani iz institucija, gerontoloških centara, opština, javnih preduzeća, privatnih firmi u 3804 autobusa, koji su stigli iz svih krajeva Srbije, nisu bili dovoljni da nadjačaju skupove slobodne Srbije i građana koji su ustali i rekli: dosta je više, nećemo više da ćutimo. E, to se promenilo.

Nema više tih medija, nema više tih institucija i tog straha kojim on može da drži Srbiju. Srbija se probudila, Srbija se uspravila, građani Srbije su ustali. Ustaće svi, i ovi njegovi, koji su došli na taj protest. Mi se borimo i za njih i za birače Srpske napredne stranke, i za opozicione birače i za svačije dete. To danas postaje svima jasno i zato su ovi zahtevi vrlo jasni i važni da se ispune.

Postoji mogućnost da Vučić raspiše nove izbore bez ikakvih ispunjenja zahteva. Da li opozicija učestvuje na tim izborima, s obzirom na uslove?

Teoretski postoji ta mogućnost. On može da pokuša da to uradi kao izlaz iz situacije. Gotovo sam siguran da, ukoliko to uradi, građani to neće da mu oproste. Ne samo ovi na ulici, već i širom Srbije koji to prate, neće oprostiti taj pokušaj bekstva od ispunjavanja zahteva kroz izbore. Nastavićemo da se borimo za ove zahteve, bez obzira na to da li će Vučić izbore raspisati ili ne, te da li ćemo na njima učestvovati – a to ćemo videti sa građanima, daleko je to da danas o tome govorimo.

Deluje da je ovo sada najveći odziv ljudi na probleme koje osećaju u ovom društvu. Česte su bile primedbe opoziciji da su ranije proteste upropašćavali na razne načine, hteli to ili ne, slučajno ili namerno. Jeste li svesni odgovornosti koju opozicija sada ima u odnosu na ono što se događa u društvu?

Da, apsolutno smo svesni toga. Mislim da ovi ljudi koji su pozvali i organizovali proteste u ovom trenutku grade poverenje sa građanima. Građani su ponovo poklonili poverenje nekim ljudima iz opozicije koje mi ne smemo da prokockamo, i ja sam siguran da nećemo. Što se mene lično tiče, spreman sam da uradim sve što građani očekuju od mene, od toga da ću ostati sa poslednjim građaninom na ulici, do toga da sam spreman na bilo kakvu žrtvu, jer i mi moramo da pokažemo da smo pre svega građani ove zemlje, da smo roditelji, da o ovoj zemlji brinemo mnogo šire nego što je to možda naša politička ideologija, ili naše političko delovanje, ili naša politička funkcija.

Naša snaga je to što mi, pored toga što smo političari, imamo veću odgovornost, jer ti građani plaćaju za naše plate u Skupštini. Mi moramo biti njima na usluzi. Odgovornost je velika u tom smislu, ne sme se napraviti greška i prokockati poverenje. Sa druge strane, i mi smo izloženi strašno velikim pritiscima svih onih koji žele da ti protesti na bilo koji način prestanu da postoje. Mislim da ovog puta postoji dobra energija među svima nama, visoka svest o tome što se dešava na ulici i verujem da ćemo svi zajedno uspeti da dovedemo ovaj proces do kraja – najpre ispunjenje zahteva, a onda i do promene sveukupne situacije u zemlji.

Kako se vi osećate na tim protestnim šetnjama? Vlast priča da opozicija i ne sme da izađe da šeta jer će da dobije batine od naroda. Sa druge strane, postoji i razmišljanje da nije narod izašao zbog opozicije, nego zbog veličine problema, da su tu zajedno, paralelno sa opozicijom, a ne zato što ih je opozicija zvala.

Pod jedan, mi se ne krijemo. Pod dva, mi smo pozvali narod, mi opozicioni poslanici, predstavnici naših poslaničkih grupa. Protest je naša ideja, izašli smo pred građane sa zahtevima koje su građani prihvatili i stali čvrsto iza njih. Na svakom skupu osećam se veličanstveno zbog ljudi koji emituju tako pozitivnu energiju u ovim teškim momentima. Takvu energiju nisam osetio u poslednjih šest, sedam godina. Ljudi daju neverovatnu podršku i meni lično i mojim kolegama da istrajemo u celoj ovoj borbi. Srećan sam jer je moj utisak da se probudila Srbija, probudili su se svi građani Srbije i svi su puni energije i podrške za nas i ovo što radimo.

To govori da smo na pravom putu, a to što bi vlast želela da predstavi nas kao nekog ko se boji od naroda, mislim da greše i da će im se obiti o glavu svaka takva lažna reakcija i svi ti spinovi i zamene teza – od toga kako je mali broj ljudi na protestima, preko toga kako mi želimo smrt predsedniku, do toga da nas neko juri da nas bije. Sve to nije istina. Mi smo se sa građanima sjedinili i ovo je sada zajednička borba svih nas. To osećamo mi i osećaju građani Srbije.

Kako je vlast reagovala najpre na tragediju, a potom i na proteste, a kako mislite da će se stvari dalje odvijati?

To kako je vlast reagovala na tragediju treba njima da služi na čast. Velika je sramota da nisu našli za shodno da odu do škole “Vladislav Ribnikar” i upišu se u knjigu žalosti, ni premijerka, ni predsednik Srbije.

On kaže da je bio.

Je l’ neko u Srbiji veruje da on negde ode bez kamere? Ne verujem mu da je bio. Nek pokaže šta je napisao, ako je bio. Niko se nije tamo pojavio. Oni su krenuli sutradan da spinuju, umesto da kažu: da, odgovorni smo, imamo objektivnu odgovornost, kao što je Ružić podneo ostavku, podneće i neko drugi. Zašto Bratislav Gašić nije podneo ostavku? Njemu se dešava drugi put u njegovim resorima da ima mrtve duše – sedam iz helikoptera, sada u dva dana toliko dece. Bez obzira na to što on nije direktno uticao na to, čovek koji ima moral mora da kaže: to je moja odgovornost. Mora da bude svestan funkcije koju obavlja. Umesto toga, rekli su: evo, sad ćemo da obezbedimo sve, skupljamo oružje, uvodimo školske policajce… Dakle, njihov odgovor je bio ne da leče uzrok, nego – represija. Kad se ovako nešto dogodi, kasno je. Zašto nisu usvojili “Aleksin zakon”? Zašto nisu školski policajci već bili tamo, njih 1200, zašto za njih nije bilo para? Zašto nema para za obrazovanje, za prosvetu? Zašto oružje nije ranije regulisano? Ko u Srbiji danas nosi oružje, hoće li uzeti dozvolu za nošenje Zvonku Veselinoviću i sličnim osuđivanim kriminalcima, hoće li uzeti oružje navijačima? Ko je to uradio, čiji je to propust? Zašto nema direktora policije? To je sve propust sistema, koji je potpuno zakazao.

Kad zakaže sistem, oni koji ga vode moraju da odgovaraju. Ali, oni nijednog trenutka to nisu uradili, umesto toga su krenuli da napadaju nas, koji smo sa građanima krenuli da protestujemo. Rekli su da lešinarimo. To su bili njihovi odgovori. Sada oni reaguju panično, jer ne mogu da shvate da se Srbije probudila i da je ovoliki broj ljudi oko Predsedništva. Reakcije predsednika države pokazuju u kolikom je on strahu i panici od građana. On, koji se oglašava iz predsedništva posle protesta da kaže da je tu. Pa zašto nisi izašao pred građane? Evo, došli su, pozvao si na razgovor građane, građani su ti došli pod prozor, njih 100.000, doneli su i poruke i parole, mogao si da izađeš i da kažeš dajte, saslušaću. Nije smeo da izađe, sačekao je da svi odu i sad kreće da šalje poruke i najavljuje ponovo nešto novo. A nije spreman da prihvati odgovornost za fabrike zla, nasilja, podele, mržnje, a to su televizije Pink i Hepi, ne samo kroz rijaliti, nego kroz svakodnevni program, kojim se nekim ljudima crta meta na čelo i promovišu nasilje, razvrat, podela i targetiranje.

Vučić je mogao da ugasi školsku godinu za jedan dan, a ne može da prekine rijaliti Željka Mitrovića, ne mogu Pink i Hepi da izgube frekvencije, iako krše zakon svakog dana. Ne može da smeni REM, samo može da prekine školsku godinu, to ga ne košta ništa. A ovo ga košta, košta ga mogućnosti da nastavi da hipnotiše lažima i manipulacijama građane Srbije. Zato Vučić nije spreman čak i kad je osamnaestoro mrtve dece u pitanju, da se odrekne medijskog upravljanja građanima Srbije. Oni su pokazali da su im vlast i fotelje važniji od života dece.

Iz istog broja

Opozicija i građani

Vraćaju li se otpisani

Željko Bodrožić

Istraživanje BIRN-a

Svi kvadrati Dejana Stankovića

Aleksa Tešić

Kosovska hronika

Reanimacija Ohridskog sporazuma

Slobodan Georgijev

Skraćenje nastave u Srbiji

Predsednik zvoni za kraj škole

Nemanja Rujević

Organizovani kriminal

Narkodilerska šaputanja na telefonu

Filip Mirilović

Intervju: Gordan Matić, reditelj i doskorašnji direktor FCS-a

Lakše je kontrolisati jednog čoveka nego petoricu

Sonja Ćirić

Čudesni svet tendera

Ko čuva naše pruge

Petar A. Živković

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu