Intervju: Miodrag Majić, sudija, književnik i jedan od inicijatora “ProGlasa”

fotografije: marija janković

Krik za buđenje nacije

Ne bežim od suočavanja sa eventualnim disciplinskim postupkom jer smatram da bi njegov produkt bio značajniji od moje sudske karijere. Mi u pravosuđu moramo da saznamo kakvo je javno istupanje dozvoljeno, a kakvo nije – u situaciji kada je država oteta (…) Ja sam potpuno miran jer sam uvek pažljivo odmeravao šta ću reći i nikada nisam činio ono što sudija ne sme da radi – a to je da zagovara određenu političku stranku i ideju. Radio sam samo ono što bi, po mom mišljenju, svaki sudija morao: zalagao sam se za povraćaj ustavnosti i zakonitosti u društvu

Miodrag Majić, sudija Apelacionog suda u Beogradu i prominentni pisac, jedan je od inicijatora akcije “ProGlas”. Ovih dana je bilo teško pronaći termin za razgovor sa njim pošto je neprestano na putu po Srbiji gde učestvuje na tribinama na kojima govori o stanju u pravosuđu i društvu i poziva građane da se “probude” i uzmu svoj život u svoje ruke. Dragan Bjelogrlić i on su “proglasovci” koji u najvećoj meri prolaze režimskog “toplog zeca”, napade i osporavanja. Udarce primaju dostojanstveno.

VREME”: Evo nas na samo nekoliko dana do izbora. Jedan ste od inicijatoraProGlasa”, akcije koja se verovatno može tretirati kao glavna vest kampanje. Možete li da procenite odakle ste krenuli i dokle ste došli, kakvi su dosadašnji efektiProGlasa”?

MIODRAG MAJIĆ: Teško je u ovom trenutku realno proceniti domete i efekte, mogu govoriti samo o utiscima. Pre nego što smo krenuli u akciju, bili smo svesni da će ona imati odjeka. Međutim, sada mogu da kažem, bez zadrške, da su očekivanja prevaziđena. I kada je reč o broju ljudi koji su nam se formalno priključili stavljajući potpis na peticiju, i kada je reč o onima koji dolaze na naše tribine, a pogotovo po atmosferi na njima, ali i kada je reč o medijskoj pažnji. Pokazalo se da je ljudima bio potreban jedan ovakav, da ga tako nazovem, iskreni krik koji želi da doprinese buđenju nacije, koja je predugo u usnulosti, što su neki iskoristili da nam otmu državu. Građani su očigledno jedva čekali da neko napravi prvi korak i pokrene ovakvu inicijativu da bi joj se zdušno pridružili. Naravno, nemoguće je znati u kojoj meri će “ProGlas” uticati na izlaznost građana i njihove potonje, postizborne aktivnosti.

A šta će biti posle izbora? Okupili ste zaista fascinantan broj ljudi. Da li ćete u ovom formatu nastaviti da radite ili će se ispostaviti da je u pitanju samo predizborna ad hoc akcija, kako neki tvrde?

Kada smo kreirali “ProGlas”, nepodeljeno mišljenje je bilo da nema smisla pokretati akciju ukoliko će ona biti jednokratna i odnositi se samo na ove izbore. Sve ovo što se dešava sa našom državom otišlo je predaleko. Kako god bude izgledala buduća vlast, naša ideja je da nastavimo da delujemo kao vid njene građanske kontrole. I kada dođe do promene vlasti i započnu željene promene u društvu, moraćemo svi zajedno da se preispitamo kako smo došli ovde gde smo sada i šta treba da uradimo da sprečimo svaku mogućnost da nam se ovo što preživljavamo – otetu državu – ponovo dogodi.

A zašto smo, po vašem mišljenju, došli tu gde smo došli? Podrazumeva se da vlast snosi najveću krivicu, ali ko je još na spisku odgovornih?



Nikada u istoriji samo jedan činilac nije dovodio do političkih i društvenih devijacija. Uvek je u pitanju sadejstvo različitih okolnosti i faktora. Naravno, pod broj jedan, uzrok je karakter vlasti. Oni, međutim, ne bi uspeli sve ovo da urade u proteklih 11 i kusur godina da nisu imali saučesnike. Saučestvovati se može na različite načine: činjenjem onoga što čini glavni akter, ali kod nas je dominantan vid saučestvovanja – nečinjenje. Odnosno, nepoduzimanje postupaka na koje vas obavezuju struka, zakon i etika. Akcenat stavljam na pravosuđe, ne samo zbog toga što sam deo tog sistema već i stoga što je ono jedan od najaktivnijih saizvršilaca naše propasti, što je za mene posebno bolno. Pravosuđe po definiciji treba da bude prva brana kojom se zaustavljaju istorijski ekscesi. Ono postoji da zaštiti društvo od svakoga ko smatra da mu je iz bilo koga razloga dozvoljeno da van snage stavi ustav i zakone. Međutim, ono se – što iz straha iz odmazde, što zbog konformizma, što radi izvesnih privilegija kojih nije manjkalo – sklanjalo i nije radilo svoj posao. Do ovoga nas, dakle, nije dovela samo nečija samovolja, ona je bila tek početni uslov: ništa manje nisu odgovorni oni koji su izdali profesiju i građane. Transformacija društva moraće da podrazumeva i traženje odgovornosti. Ako se opet desi da se političke promene okončaju tako da niko na kraju ni za šta ne bude kriv, ponovo ćemo propustiti priliku da izvršimo suštinske promene društva. I opet ćemo biti skloni da nam neko otme državu.

Realno govoreći, saučesnika, tako definisanih, ima baš mnogo.

Kao društvo, predugo propadamo. Smatram da ne treba davati nerealna obećanja: ne možemo se mi iz ovog iščupati od petka do ponedeljka, za mesec ili tri. Oporavak će trajati minimalno onoliko koliko je i propadanje trajalo. Neke stvari se mogu uraditi brže od drugih, a za neke je potreban dug period. Najvažniji zadatak je da promenimo ključnu društvenu paradigmu: vrhunski patriotizam treba da bude poštovanje zakona, a ne busanje u grudi i dizanje tri prsta, dok sa tri prsta na drugoj ruci uzimaš koverat. Moramo da odrastemo, da izađemo iz špilhozni ako želimo da izađemo iz začaranog kruga. A za to je potrebno da odgovaraju oni koji su nam oteli državu i oni koji su im u tome pomogli.



Svakoga dana imamo novu aferu. Recimo, ovu sa mogućim ozbiljnim malverzacijama pri izgradnji puta Ruma–Šabac, a juče smo opet razgovarali o kupovini glasova, prekjuče o državnom novcu koji je uplaćivan fantomskim firmama… Hiperinflacija je afera, javnih dokaza i indicija za najozbiljnija krivična dela, a tužilaštvo se nalazi na konstantnom godišnjem odmoru. Ono je ćutalo i kada su se najviši funkcioneri međusobno optuživali da su saradnici kriminalnih klanova. Da je tužilaštvo u ovim, bezbrojnim situacijama bar nešto preduzelo, sve ovo ne bi danas izgledalo tako beznadežno. Za to neko mora da odgovara.

Ali, da li ovo društvo ima kapaciteta da se suštinski promeni? Recimo, da li u pravosuđu postoji dovoljno ljudi na koje građani Srbije mogu da računaju, da ćeukoliko se okolnosti promeneraditi svoj posao onako kako zakoni i profesija nalažu, da li ima dovoljno ljudi koji će vratiti poverenje u pravosudni sistem?

Naravno da ima, kao uostalom i u drugim sistemima. Ali, parafrazirajmo ponovo onu izreku o rđavoj upravi. Ona, ukoliko dugo traje, počinje da kvari i najbolje. U pravosuđu je više časnih i poštenih ljudi od onih drugih: u drugačijim okolnostima oni bi zasigurno profesionalno i pristojno radili svoj posao. Prvo što je potrebno promeniti jeste način izbora rukovodilaca. Oni se, kao što je poznato, sada ne biraju po kriterijumima stručnosti, poznavanja zakona, posebnosti, erudicije i etike, već na osnovu procene da je reč o “našem čoveku”. Neće se preko noći promeniti zapušteno pravosuđe, ali velika stvar može biti učinjena ukoliko na čelo pravosudnih institucija dođu najbolji i kažu: od sutra je sve drugačije, ne osluškujte šta izveštavaju mediji i šta govore političari, već radite po zakonu. U suprotnom, snosićete odgovornost. Već samim imenovanjem najboljih na čelne pozicije, vi šaljete signal celoj branši kakav je način ponašanja i rada – poželjan. Potom se i celi sistem počinje menjati.

Razgovor je malo hipotetičan, ali smatram da je svejedno važan. Govorili smo o ogromnom broju afera, govorili smo i o velikom broju saučesnika. Ako se dese željene političke i društvene promene, hoće li i pravosuđe uopšte moći sa svim tim da izađe na kraj? Ili će se morati primeniti i neke druge metode koje podrazumeva tzv. tranziciona pravda?

Postavili ste važno pitanje. Često se lako kupuju tvrdnje političara koji kažu da će, kada oni dođu na vlast, sudski biti procesuirani svi oni koji su kršili zakon. To je nerealno. I da imamo najzdravije pravosuđe na svetu, a ono je – kako rekosmo – veoma bolesno, i da smo ekonomski mnogo potentnije društvo nego što jesmo – ne bismo mogli sve slučajeve da propustimo kroz pravosudni kanal. Svakako da se jedan broj najvažnijih slučajeva, koji se odnose na nosioce politika i “poduhvata”, moraju sudski procesuirati. Naravno, na fer način, strogo po zakonu, kroz javna suđenja, po mogućstvu prenošena na nacionalnim televizijama. Tu su, naravno, i druge istrage i procesi koji možda neće biti preterano interesantni javnosti. Ali, sve to neće biti dovoljno. Odista će se morati primeniti neke metode tranzicione pravde, kao što su, recimo, komisije za istinu i javna svedočenja. Ovi mehanizmi, na moju žalost, nisu primenjeni u neposrednom postratnom periodu. Šta to zapravo znači? Paralelno sa suđenjima onima za koje postoji opravdana sumnja da su se najteže ogrešili o zakone, trebalo bi organizovati i procese u kojima bi ljudi koji su, uslovno govoreći, činili sitnija nepočinstva – javno svedočili o nezakonitim radnjama. Ukoliko se proceni da je njihovo svedočenje od javnog značaja, odustalo bi se od krivičnog gonjenja. Sve to bi za društvo bilo od velikog značaja kako bi razumelo razmere svega onoga što se dešava, te iz toga izvuklo pouke i sazrelo. Potpuno sam uveren da ćemo se i mi koji verujemo da dobro poznajemo stanje u našem društvu zapanjiti kada saznamo šta je sve rađeno pod zastavom naše države.

Nakon iskustva koje imam u suđenjima za ratne zločine, sasvim mi je jasno da nam je ovakav mehanizam i ranije nedostajao. I kada su najbogatiji i najefikasniji, sudovi po prirodi stvari mogu da osvetle samo delove masovnog kršenja prava. Daleko veći deo ostane prikriven.

U nekoliko navrata ste govorili da vama kao sudiji, u normalnom društvenom okruženju, ne bi bilo mesto niti među inicijatorimaProGlasaniti među učesnicima tribina. Ali da bi, istovremeno, u ovoj situaciji sve vaše kolege trebalo da podignu glas. Šta treba učiniti da se oni u tom pogledu ohrabre?

Ne treba očekivati čuda. Pravosuđe je svuda, pa i ovde, konzervativan mehanizam, a često je i dobro što je tako. Ipak, u nekakvim prelomnim momentima za društvo, kao što je ovaj u kojem se prema mom uverenju nalazimo – sve dobija drugu dimenziju. Stvar možemo uporediti sa sekvencom iz filma Titanik: dok brod tone, muzičari sviraju, voda prodire, ali oni i dalje sviraju, jer su, pobogu, muzičari. Ovde se otišlo korak dalje. Moje kolege ne samo da sviraju dok brod tone i prave se da ne primećuju šta se dešava, već moraju da uveravaju putnike da je sve u redu, a one koji žele da napuste brod – da vraćaju nazad. Ako ste tužilac ili sudija, vaš svakodnevni posao je da održavate urednost sistema tako što ćete sprečavati i kažnjavati nezakonito ponašanje. Ako se sistem počne nenormalno ponašati, a vi se pravite da je sve u redu, onda vi samo doprinosite nenormalnosti. Pravosuđe tako postaje pogrešan lek koji doprinosi razvoju bolesti. Ono što važi u redovnim okolnostima ne važi u ovima u kojima mi danas živimo. Pre svega, u pitanju je etika. Ja ne mogu da verujem sudiji koji se pretvara da ga se sve ovo što nam se dešava – ne tiče. Ne mogu da mu verujem ni u sudnici, ma kako u tom pogledu tehnički bio ispravan.

Sada se, međutim, dešava nešto što se nikada ranije nije desilo. Ne znam kako sada stvari stoje, ali u jednom od nedavnih brojanja konstatovali smo da je čak 77 sudija potpisalo “ProGlas”. To je veliki napredak. Sve više je onih koji ne žele da sviraju valcere dok Titanik tone.

Rekli ste takođe kako očekujete da ćete imati konkretne konsekvence zbog svog javnog angažmana, u smislu moguće suspenzije. Da li postoje konkretni pokazatelji da će se to i desiti?

Dosta dobro poznajem mehanizme kako vlast utiče na pravosuđe. Nemam nikakve sumnje da će odmazda ići preko mojih kolega. Podsetiću vas na javno istupanje počasne predsednice Društva sudija Srbije Dragane Boljević. Ona je rekla kako je većina sudija u Srbiji stava da su moji istupi – politički. Kada sam reagovao i pitao koja je to većina, usledilo je tviter-saopštenje udruženja u kojem se utvrdilo da je ona govorila u ime organizacije. Ne poznajem dovoljno mehanizme njihovog odlučivanja, niti želim da ulazim u to. Međutim, ovim je učinjena, da tako kažem, veoma ozbiljna proceduralna pogreška. Naime, ukoliko se povede disciplinski postupak protiv mene, pitanje je ko će sedeti u disciplinskim komisijama. Ako je tačno da se celo Društvo sudija Srbije već unapred odredilo, onda njegovi članovi po automatizmu moraju da budu izuzeti. Naime, ako se neko unapred izjašnjava o pojedinom slučaju, to je obavezni razlog za izuzeće.

Ne bežim od suočavanja sa eventualnim disciplinskim postupkom jer smatram da bi njegov produkt bio značajniji od moje sudske karijere. Mi u pravosuđu moramo da saznamo kakvo je javno istupanje dozvoljeno, a kakvo nije – u situaciji kada je država oteta. Osim toga, moramo saznati i šta se podrazumeva pod terminom “političkog delovanja”. Venecijanska komisija je bila protiv ovog termina upravo predviđajući da se tako formulisana zabrana javnog istupanja za nosioce pravosudnih funkcija može zloupotrebiti. Šta su ako ne političko delovanje – javna zalaganja za ustavne promene u oblasti pravosuđa u kojima je počasna predsednica aktivno učestvovala? Ili kako drugačije karakterisati njenu tvrdnju da je svako ko je protiv ovih promena protivnik evropskih integracija? Šta je ako ne političko delovanje – zagovaranje za povećanje plata zaposlenih u pravosuđu? Dakle, ukoliko do postupka dođe, biće interesantno videti koje je političko delovanje zabranjeno, a koje nije. Ja sam potpuno miran jer sam uvek pažljivo odmeravao šta ću reći i nikada nisam činio ono što sudija ne sme da radi – a to je da zagovara određenu političku stranku i ideju. Radio sam samo ono što bi, po mom mišljenju, svaki sudija morao: zalagao sam se za povraćaj ustavnosti i zakonitosti u društvu.

Vratimo se naProGlas”. Jedan od indikatora da je akcija dobro zamišljena i da je već na početku ostvarila značajan uticajjeste reakcija vlasti. Mnogi incijatori su žrtve režijmskih hajki. Dragan Bjelogrlić i vi ste najviše napadani i osporavani. Šta vlast ovim jezivim napadima i osporavanjima želi da postigne?

Na početku, kada “ProGlas” nije obuhvatio najrazličitije segmente stanovništva, poruka je bila uobičajena. Nije, naravno, usmerena niti nama, niti onima koji nas podržavaju, već onima koji žive u svojevrsnom režimskom “bablu”. Njima, koji nikada nisu čuli za nas ili nas samo površno poznaju, važno je bilo saopštiti da ne gledaju preko plota, da im se – ne daj bože – nešto od toga što mi govorimo ne dopadne. Kao kada vrač objašnjava saplemenicima da ne idu na drugu stranu šume jer tamo vrebaju bauci i karakondžule. Dakle, cilj je da se tvrdnjama da smo mi nekakvi izaslanici sotone unapred dezavuiše naša akcija.

Potom se desilo da smo, uprkos propagandi, postali neka vrsta svenarodnog pokreta u koji su počeli da se uključuju ljudi iz različitih delova političkog spektra, kao i najrazličitiji društveni slojevi. A to nam je i bio cilj, jer nas ne interesuje ko će za koga glasati, da li je za levicu ili desnicu i odakle dolazi – već da li se slaže sa onim za šta se zalažemo. A mi se zalažemo za minimum onoga što jedno društvo čini pristojnim i dostojanstvenim: za vladavinu prava, nezavisne i efikasne institucije, smirenje jezivih društvenih tenzija i tako dalje. Kada smo prerasli u svenarodni pokret, tada se i pristup vlasti promenio. Započela je hajka po principu “držite ih, hvatajte ih gde god stignete”. Ranije su nam prilepljivali etiketu da smo “drugosrbijanci”, da smo delovi privilegovanih društvenih slojeva, da nemamo pojma šta se dešava u malim sredinama, a onda su nas i u tim malim sredinama dočekivali brojni ljudi sa radošću i nadom. Nazrela se opasnost da možemo da prodremo i do malog dela njihovog “babla”, koliko god on bio hermetički zatvoren. Tada je retorika dodatno pooštrena. No, sigurno nas neće pokolebati. Osim toga, oni i ne znaju šta da rade sa ljudima koje ne mogu uceniti, uplašiti i kupiti. Oni su za njih potpuna enigma.

Verovatno misle da takvi i ne postoje?

U njihovom svetu verovatno i ne postoje. Svakoga dana nam se podastiru dokazi da njihov sistem funkcioniše isključivo na klijentizmu i ucenama.

Spomenuli ste da su vam se potpisom naProGlaspridružile ličnosti širokog političkog spektra. Među njima i neke amblematske ličnosti sa desnice. Jedan deo levo orijentisanih potpisnika negativno je reagovao na to, čak su pojedinci hteli i da seispišu”.

I to je legitimna opcija. Nikoga nismo terali da potpiše peticiju, niti ga možemo naterati da ostane sa nama. Ipak, podsetio bih šta je bila naša namera. Nismo želeli da budemo glas elite koja će čvrsto stajati na ovom ili onom političkom stajalištu. Hteli smo da budemo glas građana koji smatraju da im se oteta država mora vratiti, da su nam institucije važne, da moramo imati vladavinu prava, da se mora stati na put korupciji i kriminalu… Između ostalog, protiv smo dramatičnih podela o kojima govorite, koje su obuhvatile celo društvo, pa i onaj kritički deo javnosti. Mislim da ovako rascepkano društvo jeste smišljen projekat koji otežava njegovu transformaciju. Ono govori i o nezrelosti. Ukoliko neko od nas, figurativno govoreći, navija za Partizan, a drugi za Zvezdu, ako je neko od nas ljubitelj AVNOJ-a, a drugi monarhije – mi ne možemo ni oko čega da se složimo, pa čak ni oko toga da su nam potrebni čist vazduh i zdrava voda. Svuda u svetu postoje podele po raznim preferencijama, ali se one kod nas doživljavaju fatalistički. Kao takve, odgovaraju samo onima koji ne žele dobro ovom društvu. Ako kažeš nešto što se nekom drugome ne svidi, bivaš isključen i odbačen. Lično sam napadan i sa leve i sa desne strane, nazivan raznim imenima, i to samo zato što sam govorio ono što mislim i što se nije dopadalo jednom ili drugom političkom polu. Stoga se ponekad našalim i za sebe kažem da sam možda prvi “četnik drugosrbijanac”.

Upravo je interesantnoi to je specifikum Vučićeve vlastida se protivnici napadaju i sa leve i sa desne strane. Primera je bezbroj. Recimo, nekadašnji predsednički kandidat Saša Janković istovremeno je proglašavan zapadnim plaćenikom koji radi protiv srpskih interesa, ali se tvrdilo i da jeultranacionalista”, maltene ratni zločinac.

Bilo bi dobro da samo vlast stoji iza toga. Mislim da je u pitanju dublji problem. Čak i oni koji veruju da su im demokratija, ljudska prava i uređena država bliski, često pokleknu na prvoj raskrsnici kada im se stavovi ne poklope sa stavovima drugoga, čak i onoga sa kojima dele bazična uverenja. Odmah postajete “komunista”, “levičar”, “četnik” – već znate termine kojima se međusobno častimo. Krhka je kod nas privrženost demokratskim principima. Voleo bih da kada kažemo da su nam važna ljudska prava, da nam je važno pravo na pravično suđenje, pravo na slobodu mišljenja i govora – to zaista iskreno mislimo, bez obzira ko je u pitanju, politički i ideološki prijatelj ili neprijatelj. Nemamo mi veliku tradiciju demokratije. O njoj moramo još mnogo učiti, između ostalog i naučiti da poštujemo onoga ko drugačije od nas razmišlja i u druge bogove veruje.

Dolazimo do važnog pitanja. Koliko su uopšte građanima, pogotovo onima u režimskombablu”, važne vrednosti za koje seProGlaszalaže: demokratija, vladavina prava, medijske slobode, nezavisne institucije i tako dalje?

Da biste znali da li vam je nešto potrebno, vi morate nešto o tome da znate. Recimo, možda postoji lek za vašu bolest, a vi zbog toga što ste neinformisani nikada za njega niste ni čuli. Ne samo kod nas nego se i globalno nivo površnosti podigao do neslućenih razmera. Slobodno se upuštamo u debate, čak i o temama o kojima praktično ništa ne znamo. Sve možete da kažete, jedino ne smete da nemate stav o svemu, i to odmah. Da bismo znali zašto su demokratski mehanizmi važni, moramo nešto znati o njima, uključujući i to na koji način su oni povezani sa našim svakodnevnim životom. Ogromna energija se zato i ulaže da se ljudi drže u izolaciji od informacija, da ne shvate da postoji direktna veza između stanja u institucijama, slobode medija, vladavine prava i korupcije – i kvaliteta njihovog života. Recimo, ako donosite odluke na osnovu pogrešnih informacija, ako neinformisano glasate, vi zapravo podržavate korupciju koja je opet u direktnoj proporciji sa tim kolika vam je plata ili koliko će novca biti u fondu za lečenje bolesne dece. To se građanima mora objasniti, odnosno svakodnevno pojašnjavati. Ako ne poznaje demokratske mehanizme, građanin će ih doživljavati samo kao apstraktne pojmove. Sudija Majić priča o nekakvoj vladavini zakona, a to meni ama baš ništa ne znači. Mislim da “ProGlas” može imati ulogu i u ovom edukativnom procesu, da ljudima poveže asptraktne pojmove sa stvarnošću. Recimo, da im predočimo da bi brza istraga neke od brojnih afera mogla da utiče na sprečavanje buduće koruptivne radnje i da bi tako više novca ostalo za lečenje, vrtiće i obdanište, i neke projekte za kojima odavno vapimo.

Vlast je za vas utvrdila da steoslobađali ratne zločince”, da stevlasnik zgrade”, da stedunster”, da stedrugosrbijanac”, ali i neprijatelj radničke klase. Indikativan je napad na vas povodom vašeg romana Deca zla, tačnije TV serijala koji je po njemu snimljen. Govorili su da vam je cilj dasrpske herojeprikažete kao zločince. Predsednik SNSa Miloš Vučević je rekao i da ste šovinistai prema Srbima i prema Bošnjacima!? Čovek koji je čitao knjigu i gledao seriju zapravo ne zna o čemu oni pričaju.

Drago mi je što ste rekli ovo poslednje. Verujem da se isto to pitaju i svi oni koji su pročitali roman ili pogledali seriju. Kada su me napadali kao jednog od članova sudskog veća koje je donelo odluku u slučaju “gnjilanske grupe”, pomislio sam da je taj napad besmislen i promašen. Niti sam sam doneo odluku, niti se zna kako sam glasao. Na kraju, zar sud ne sme da donese oslobađajuću presudu iz bilo kog razloga, zar treba da se bavimo samo pečatiranjem osuđujućih presuda? A onda su mi ljudi koji se bave marketingom rekli da nisam u pravu, da su u pitanju pojednostavljene i precizno poslate poruke, te da je potpuno nebitno da li su istinite i logične. Princip je to po kojima laž koja bude izgovorena mnogo puta postaje – istina! Ako neko za vas dovoljno puta ponovi da ste “lopov”, onda će građani u razgovoru da vas tako i percipiraju i kažu: znaš, to je onaj lopov! Nedavno sam se ponovo iznenadio kada se u javnosti pojavila glupost da u vlasništvu imam zgradu u Beogradu. Ali, ne bih se čudio da neki ljudi, kada se moje ime spomene, kažu sebi: e, to je onaj što ima zgradu! Tako je i sa knjigom i serijom. Sreća je, međutim, što ipak dovoljno veliki broj ljudi ne veruje propagandi, što, recimo, uzme i pogleda seriju ili pročita knjigu.

Da li mislite da propagandna mašinerija vlasti gubi uticaj, da postaje ograničenog dometa, pa čak i da proizvodi kontraefekte? Vidimo da Vučić traga za novim kanalima komunikacije.

Laži i propaganda ograničenog su dometa. Njihovi efekti vremenom počinju da se gube, pa se moraju neprestano tražiti novi mehanizmi. Jednog trenutka se potpuno iscrpe. Kod nas se to još nije desilo, ali je sve više ljudi koji osluškuju šta se to dešava sa druge strane šume i pita se da li tamo odista žive samo bauci i karakondžule. A to je prvi korak ka promenama.

Iz istog broja

Obrazovanje i tehnologija

Budućnost koja je došla

Damjan Martić

Državljanstvo

A od predsednika – ono što vam ne treba

Milica Srejić

Nadzor mobilnih telefona (drugi deo)

Zloupotreba bez ograničenja

Damjan Martić

Intervju: Branislav Halasev, zapovednik KPZ Pančevo

Terete me za ono što nisam mogao da uradim

Filip Švarm

Najveći sudsko-politički skandal u novijoj istoriji

Nesalomivi stubovi slučaja “Jovanjica”

Jelena Zorić

Beogradski izbori

Nedostojan kandidat

Andrej Ivanji

Studenti novinarstva Fakulteta političkih nauka o politici i izborima

Kad će više ta demokratija

Aleksandra Krstić

Lični stav

Krećemo u normalan život

Nebojša Zelenović

Lični stav

Dnevnik jedne kampanje

Vladan Slavković

Intervju: Vladimir Obradović i Dobrica Veselinović, Srbija protiv nasilja

Pobedićemo!

Filip Švarm

Miting “Srbije protiv nasilja”

Duh promena na Trgu republike

A. Ivanji

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu