Eksluzivno - mafijaška unija

Legija i ortaci

Milorad Ulemek mnogo je putovao i svašta radio; sigurno nije živeo samo od plate u Jedinici za specijalne operacije Državne bezbednosti MUP-a Srbije; sigurno nije imao samo naše pasoše, onaj obični i onaj službeni na kome piše da je po zanimanju "ekspert". Putovanja i poslovi dovodili su ga u vezu sa nadasve zanimljivim licima: kako u Makedoniji tako i u Hrvatskoj, ali i drugim zemljama

PRED SPECIJALNIM SUDOM: Milorad Ulemek Legija i Zvezdan Jovanović Zmija

U prošlom broju "Vremena" videli smo da su Dušan Spasojević i Milorad Ulemek Legija imali osnove za sumnju da se Ljubiša Buha Čume krije u Hrvatskoj, pa su po toj liniji angažovali svoje prijatelje i poslovne partnere Hrvoja Petrača i kompaniju. Naime, prijatelj Čume je u leto 2002, pobegavši posle drugog pokušaja ubistva (u Zemun Potoku) dva i po meseca proveo u Bolu na Braču kod svog prijatelja Igora Štimca. Poznati fudbaler splitskog Hajduka Igor Štimac poznat je po nasilničkom ponašanju, bliskosti sa splitskom narkomafijom i drugim zločinačkim organizacijama, žučnoj odbrani hrvatskih branitelja od Haškog tribunala i po šovinističkim ispadima protiv Srba. To što Štimac iz principa mrzi Srbe nije nikakva smetnja: svaki dobar šovinista ima svog "poštenog Srbina" (Hrvata, Albanca, Jevrejina itd.). Ta potraga za Čumetom nije uspela, jer se on na vreme udaljio sa Brača u druge krajeve.

U međuvremenu se događaju razne stvari koje opet ukazuju na "večno kruženje" (Danilo Kiš), ovoga puta zločinaca i zločina. U to vreme bivši legionar, a hrvatski general i "vitez" Ante Gotovina beži od Karle del Ponte: prvo u Švajcarsku, a posle u Austriju, sve uz pomoć nove, balkanske, verzije organizacije ODESSA (kanal za izvlačenje SS-ovaca iz Evrope od 1945. na dalje, u koji je bila umešana i sveta matera Rimska katolička crkva); pomaže mu fra Šimun Šito Ćorić, hercegovački franjevac sa gitarom, inače brat Valentina Ćorića, komandanta vojne policije HVO (trenutno u Ševeningenu, Holandija). Gde se Gotovina krije u Austriji? U kući istog onog generala Vladimira Zagorca, čijeg sina je Hrvoje Petrač oteo proletos uz pomoć Ivice Ice Matekovića i još neke gospode (Ico je onaj gost "crvenih beretki" od 11. marta 2003, čiji je dolazak i odlazak otkrio načelnik Centra BIA za Sremsku Mitrovicu Trbojević). Svoj čuveni intervju sa Gotovinom vlasnik zagrebačkog "Nacionala" Ivo Pukanić napravio je navodno u toj kući u Austriji. Ko je spojio Pukanića i Gotovinu? Hrvoje Petrač, Pukanićev omiljeni "žestoki momak sa vrelog zagrebačkog asfalta". Ko je spojio Gotovinu i Petrača? Željko Dilber iz Zadra, Petračev "poslovni prijatelj" i venčani kum Ante Gotovine. Pukanić je posle za taj intervju dobio godišnju nagradu Hrvatskog novinarskog društva… Toliko o legionarsko-haško-gangsterskom bratstvu u Hrvata.

"JUGOMAFIJAŠI": Sada malo o "oružanom bratstvu i jedinstvu hrvatskog i srpskog naroda" (natpis iz 1944. na zidu u centru grada Visa): prema izvesnim pouzdanim izvorima, Miloradu Ulemeku je jedan od više setova hrvatskih dokumenata sredio izvesni Vladimir Milanković, tokom rata pomoćnik načelnika Policijske uprave sisačke; u operaciji Bljesak u maju 1995. predvodio je jedinicu Specijalne policije iz Siska i tom prilikom "oslobodio" automobil gen. Milana Čeleketića, načelnika štaba Srpske vojske Krajine. Pošto su načelnik Policijske uprave sisačke Đuro Brodarac i Vladimir Milanković najodgovorniji za nestanke (ubistva) Srba iz Siska i okoline, njih barem stotinak, ministar Ivan Jarnjak sklonio ga je i 1997. zaposlio u Uredu za nacionalnu sigurnost (krovna bezbednosna organizacija u Hrvatskoj u to doba). Po saznanjima "Vremena", Milorad Ulemek posećivao je Hrvoja Petrača najkasnije od 1998: viđan je u društvu Vladimira Milankovića u baru "Dijana" hotela Interkontinetal (danas "Opera"); tada je Milanković već u poslovnim vezama sa Hrvojem Petračem; zna se i da je Legija u Milankovićevom društvu dolazio tokom 1999. i 2000. u Petračev kazino u hotelu Šeraton u Zagrebu. Vladimir Milanković zbog tih svojih veza, ali i zbog razgranavanja reketa po Sisku i Zagrebu, kao i zbog trgovine ljudima preko Bosne i Hercegovine i cigaretama u saradnji sa Petračem najuren je ("nečasno otpušten" je službeni izraz) iz MUP-a Hrvatske 2001. godine. Po proceni zagrebačkih izvora "Vremena", hrvatska policija više je volela da zataška Milankovićeve kontakte sa Legijom nego da u javnosti objašnjava kako i zašto je Milanković toliko dugo ostao u službi. Priča se takođe da su Ulemek i Milanković imali zajednički kafić u Glini, ali to još nije provereno do kraja. Posebno im je neprijatna bila Petračeva veza sa Ulemekom, jer je Petrač obaveštajno "probušio" delove MUP-a Hrvatske, pa bi tu mogla ispasti velika bruka; već je objavljeno da su tokom pretresa njegovog stana i službenih prostorija pronađene kopije Interpolovih dokumenata kojima se traže provere za njega, Matekovića i još neka lica, a u vezi sa istragom o ubistvu Zorana Đinđića. Hrvoje Petrač bio je inače upetljan i u velike poslove sa cigaretama; kažu i da je zbog toga došao u sukob sa konkurencijom, pa da odatle potiču napadi na Stanka Caneta Subotića u Pukanićevom "Nacionalu" tokom 2001. Ivica Ico Mateković, desna ruka Hrvoja Petrača, ima u Nemačkoj oca, bivšeg boksera, koji je povezan sa tamošnjim "jugomafijaškim" krugovima…

Ministar unutrašnjih poslova Dragan Jočić već je prošle nedelje pomenuo i podatak da se Milorad Ulemek u proleće 2003. krio i u južnoj Švajcarskoj, u St. Galenu. Kaže i da je to podatak Interpola, ali ne kaže zašto Interpol po toj informaciji nije postupio: da li zato što za Legijom nije raspisana "crvena" poternica (po kojoj se lice hapsi i određuje ekstradicioni pritvor); da li zato što je informacija stigla prekasno, pa je ptičica odletela dalje; ili iz nekog drugog operativnog razloga (takvi se razlozi dadu zamisliti). Švajcarska inače ima veliki procenat gastarbajtera iz bivše Jugoslavije, ali se u Švajcarsku takođe veoma teško ulazi sa pasošima bivših republika… Što se raznih pasoša tiče, međutim, malo je izvesno da je Milorad Ulemek sa tim imao problema.

Postavlja se logično pitanje: iz kojih je razloga građanin Ulemek, Milorad Legija toliko putovao po susednim i prijateljskim republikama bivše Jugoslavije, stvarajući i održavajući razna veoma interesantna prijateljstva? Možda kaže – ako ga iko bude pitao, to jest, a trebalo bi – da je "stvarao obaveštajne pozicije"; neka u to veruje ko bude hteo. Uzmimo, međutim, makedonski ugao (videti okvir): Makedonija je važna tačka u heroinskom putu, kao i Bugarska, gde su i Legija i Zemunci i Sreten Jocić Joca Amsterdam (vidi okvir) imali jake pozicije; Makedonija je država čiji je tadašnji režim (VMRO) bio podjednako blizak tajnim službama i Srbije i Hrvatske. Uostalom, bivši makedonski ministar unutrašnjih poslova (i prethodni načelnik Državne bezbednosti) Ljube Boškovski, trenutno se u Hrvatskoj (čiji je državljanin i saradnik svih njenih tajnih službi) krije od optužbe da je dao ubiti nekoliko jadnih ilegalnih imigranata iz Pakistana da bi to predstavio kao "likvidaciju terorističke grupe Al Kaide". Sve što se događa na liniji Bugarska–Makedonija–Kosovo–Srbija, pa dalje na severozapad – automatski je, po definiciji, sumnjivo na drogu, oružje, ilegalne imigrante i ostalo; to zna svaki carinik. Pogotovo ako se u tim vezama i poslovima sistematski pojavljuju lica iz tajnih službi, paravojnih formacija, bivši legionari i ostali obaveštajno-policijsko-politički polusvet tipa Avramskog, Ulemeka, Petrača i istih takvih kao oni.

Zato nije beznačajno gde je Milorad Ulemek boravio tokom ovih četrnaest meseci do predaje. Značajno je zbog dalje međudržavne saradnje u borbi protiv transnacionalnog organizovanog kriminala, šverca narkotika, ljudi i oružja, pranja novca i ostalih obaveza ove države.

Makedonska veza

U aprilu 2003. makedonski nedeljnik "Svedok", vlasništvo izvesnog Tome Avramskog, objavio je nešto što je proglasio za "megaekskluzivni" intervju sa beguncem Ulemekom Legijom. Beogradski bratski "Svedok" preneo je to, pa je bio zabranjen brzopletom i nezgrapnom odlukom vlasti. Donosimo delove teksta koji je "Vreme" tada objavilo o tome kao i dalje aktuelne

Toma Avramski, bivši vojnik francuske Legije stranaca (tvrdi da je tamo proveo šest godina) pojavljuje se u Beogradu negde 1987–1988. kao "poslovni čovek" i otvara neko predstavništvo za računarsku trgovinu u Sava centru. Smuvao se, a možda i oženio, sa kćeri jednog zastavnika iz Uprave bezbednosti SSNO-a, čoveka na "izuzetno osetljivom položaju u Generalštabu". Ti zastavnici inače rade važne stvari, bez obzira na naizgled nizak čin. Preko tasta se polako infiltrirao u SSNO i vojsku; nije bilo teško: Toma je omalen, ali veoma šarmantan, simpatičan, druželjubiv i nadasve velikodušan čovek; osim toga, svašta zna o računarima. Zbog svog prisustva na sve zanimljivijim mestima, u i oko vojske, uskoro je privukao neizbežnu pažnju Uprave bezbednosti: napravljen je plan obrade lica, a šarmera Tomu dobio je u rad izvesni kapetan koga ćemo zvati Rile, čiji sektor rada je, između ostalog, i Legija stranaca, to jest naši državljani koji tamo služe ili su služili. U čestim i prijateljskim kontaktima Toma Avramski ispričaće kapetanu Riletu kako u Parizu drži detektivsku agenciju koja sjajno radi jer je on, Toma, saradnička veza francuske službe bezbednosti DST (Direction de securite de territoire), njihove Udbe. O Legiji stranaca i jugoslovenskim državljanima dao je mnoge i zanimljive podatke. Osim toga, Toma Avramski veoma je blizak i sa pariskim centrom VMRO; o tome je, kaže Rile, "pružio dragocene podatke koje je Uprava bezbednosti podelila sa Upravom za jugoslovensku neprijateljsku emigraciju SSUP-a i sa Službom državne bezbednosti RSUP-a Makedonije i Srbije". Po toj liniji VMRO-a on često putuje iz Beograda i Skoplja u Beč i Pariz; izgleda za račun i DST-a i SDB-a i UB SSNO-a.

Toma Avramski ima para u to vreme: iznajmljivao je helikoptere od Ratnog vazduhoplovstva i leteo okolo, po susednim zemljama, uglavnom na razne fudbalske utakmice. Sasvim prirodno se zbližio i sa Željkom Ražnatovićem Arkanom, što je bio početak jednog lepog prijateljstva.

Toma Avramski počeo je uskoro da iritira operativce Uprave bezbednosti, jer se nekako uvukao u posao servisiranja njihovih računara – na šarm, naravno, a uprkos upozorenjima kapetana Rileta i njegovih kolega. Viši činovi, međutim, verovali su mu. Stvar je postala ozbiljna kada je Avramski, "da uštedi pare vojsci" predložio da računarske hard-diskove iz Uprave bezbednosti nosi na dubinsko čišćenje u Beč. Svaki bolji softveraš zna šta se sve može rekonstruisati od obrisanih podataka dobrom analizom hard-diska. Štaviše, pokušava da dobije pristup najdelikatnijem delu Uprave bezbednosti SSNO-a, CDOK-u (Centru za dokumentaciju, glavnoj arhivi Službe). Osim toga, pokušao je da potplati kapetana Rileta "sumom novca od koje sam tada mogao da kupim dva auta". Rile je novac uzeo i predao ga u Upravu bezbednosti sa službenom zabeleškom o celom događaju; tada su se odnosi ohladili, a Toma Avramski zatvara dućan u Sava centru i nestaje iz opticaja. Ponovo će se pojaviti tek u Skopju, po proglašenju nezavisnosti Makedonije, hvališući se da je bio "likvidator KOS-a, glavni čovek za softver cele bivše JNA" i u tom pravcu. U haosu nove države, a uz podršku stare SDB RSUP-a Makedonije, kojoj je mnogo pomogao, Avramski se plasirao na dobru startnu poziciju za buduće poslove.

Vreme za prave poslove – ne samo za šarmera Avramskog, nego i za mnoge druge slobodne umetnike – nastupilo je u junu 1992, kada su SR Jugoslaviji uvedene sankcije. Određenu infrastrukturu Arkan je već bio postavio po Makedoniji, preko svojih mnogobrojnih kumova, fudbalskih veza, ali i preko vevčanske mafije, moćnog lobija iz Vevčana, bogatog pečalbarskog sela. Sada na scenu stupaju stare legionarske veze: Avramski i Milorad Ulemek-Luković Legija služili su u Legiji stranaca u isto vreme, kao – uostalom – Ante Gotovina i još neki likovi iz naših ratova. Osim njih i Vevčanaca, tu je i državna struktura VMRO-a, koja se na pare i špijune nikada nije gadila. Tako počinje velika i slavna operacija šverca nafte i derivata, cigareta, a usput i narkotika, oružja, osetljive elektronike i vojne opreme preko Makedonije u Srbiju. Profiti su toliko veliki (stanovništvo Srbije plaća i ne pita!) da se ugrađuju svi: od Arkana kao glavnog organizatora, preko investitora Vevčanaca i drugih, pa do makedonske policije i carine. U priču je, kažu skopski izvori "Vremena" bio upetljan i izvesni Manoli, blizak prijatelj Ljupčeta Georgijevskog, koji se nedavno iz razloga urođene opreznosti odselio u Australiju, zatim osnivač i prvi urednik skopskog "Svedoka" Orce Korunovski, "ključni Arkanov čovek u Makedoniji", "kogo lani pod nerazjasneti okolnosti go utepaa vo Varna, Blgarija" (razumeli ste). Arkan ima mnoge kumske i poslovne veze u Vevčanima, odakle potiču mnoga važna imena makedonskog biznisa, ali i tajnih službi. Glavna zvezda je, međutim, Stanislava Čočoroska, televizijska lepotica-pinkuša i estradna pojava: ona je na televiziji A1 nedavno tvrdila da ima video snimke koji pokazuju povezanost makedonskih političara sa srbijanskom mafijom. Iz Vevčana je i njen rođak Slobodan Bogoeski, bivši šef tajne službe u Makedoniji i "jedno od najdubioznijih lica na makedonskoj sceni".

Po toj istoj arkanovsko-legionarskoj liniji dolazi 1997. do bratske saradnje Jedinice za specijalne operacije i MUP-a Makedonije: Ulemek Luković i njegovi ljudi odlaze da obučavaju makedonsku specijalnu jedinicu Lavovi. Kako su ih obučili vidi se iz pojačanog zanimanja Haškog tribunala za Lavove, kao i iz ponovljenih oružanih pobuna te jedinice poslednjih godina. Legija se, kažu naši skopski izvori, prometao po Makedoniji veoma često; na Ilinden 1997. bio je prisutan na proslavi; "Da li kao predstavnik Legije stranaca ili francuske vlade", pitao se skopski magazin "Forum" krajem aprila 2003. Po liniji velikog šverca, kažu u Skoplju, kumanovski VMRO se povezao i sa zemunskim klanom: Kumanovo je, preko prelaza Prohor Pčinjski, bilo jedan od najjačih kanala šverca nafte (preko firmi poput Interfalko, bliskoj Bogoeskom, šefu državne i Pavlu Trajanovu, šefu javne bezbednosti) i svega drugoga. Išlo je i u drugom smeru: "Forum" tvrdi da je stoka iz Srbije išla u Evropu preko firmi izvesnog Vanče Čifliganca (doktor nauka i pelivan), sa lažnim deklaracijama porekla.

U međuvremenu je MUP Srbije zamolio MUP Makedonije da sa Tomom Avramskim obavi informativni razgovor na okolnost gde je Ulemek Luković Legija. Avramski je opet odlučio da se ukloni i pobegao je u inostranstvo, tvrdeći odande da on sa Harijem Kostovim, makedonskim ministrom unutrašnjih poslova "nema šta da priča"; kaže da je poveo i svog novinara koji je intervju napravio (ako takav čovek uopšte postoji, to jest). Gospodo draga, on je nestao bez traga, što reče Đorđe Balašević, što celoj priči daje čudan ton: ko sad da mu veruje?

Gde je sad tu afera sa Legijinim intervjuom? Naši izvori iz bivše uprave bezbednosti JNA ne sumnjaju da su Toma Avramov i Ulemek Luković bili i ostali u vezi: to je bivšim legionarima nekako svojstveno. Da li je Legija zaista skopskom "Svedoku" dao intervju – oni ne znaju. To što je objavljeno je jednostavno koješta.

"Vreme", maj 2003.


Organizovani kriminal

Duga ruka Joce Amsterdama

Ko je čovek od čije osvete navodno strahuje Legija

Među mnogobrojnim spekulacijama o motivu Milorada Ulemeka da se stavi na raspolaganje srpskom pravosuđu sve je aktuelnija verzija da se Legija predao iz straha da će mu glave doći bivši poslovni partneri, kojima se u zenitu moći teško zamerio oko nekih poslova sa drogom. Prvi na tom spisku je Željko Maksimović Maka, optužen kao organizator ubistva policijskog generala Boška Buhe, a kivan je na Legiju jer mu je "namestio" to i neka druga ubistva (Maksimović je u bekstvu, a proces njegovim saučesnicima je u toku). Međutim, ozbiljni izvori iz organa gonjenja tvrde da je glavni Legijin neprijatelj izvesni Sreten Jocić, poznatiji kao Joca Amsterdam, moćni narko-diler kome je Ulemek preoteo unosan kokainski kanal u Bugarskoj.

Jocić, koji trenutno sedi u najstrože čuvanom holandskom zatvoru, spada u legendarne figure beogradskog podzemlja. Rođen 24. oktobra 1962. u Smederevskoj Palanci, godinama je važio za vrhunskog likvidatora za potrebe Resora državne bezbednosti iz vremena kada je tom službom rukovodio Jovica Stanišić. Stalno nastanjen u Holandiji, u Srbiji se pojavljivao samo kada je trebalo obaviti neki važan posao. "Uvek je dolazio lepo obučen, u skupom odelu, a kada je odlazio za njim je ostajao bar jedan leš", kaže jedan izvor iz podzemlja. Tragovi nisu ostajali, osim u jednom slučaju iz 1995. godine: tada su u restoranu "Olimp" na Zvezdari likvidirani izvesni Goran Marjanović zvani Goksi Bombaš, sitan mafijaš koji se sporio sa Jocićem, i njegova devojka Jelena Đorđević. Ispostavilo se da su izvršioci dva bivša pripadnika MUP-a, Bojan Milosavljević i izvesni Prodanović, koji su u međuvremenu osuđeni na po dvadeset godina zatvora. Obojica su na suđenju trvrdila da ih je angažovao Joca Amsterdam, kao i da im je dao heklere iz kojih su pucali. Jocić je, međutim, ostao nedostupan domaćem pravosuđu.

Legenda dalje kaže da je Jocić posle ubistva u "Olimpu" prestao da se bavi ubistvima, ali je – opet pod zaštitom Službe – prešao na isto tako rizičan, ali mnogo unosniji posao sa drogama. U izveštajima iz holandske štampe, Jocić se dovodi u vezu sa krvavim ratom između holandskih i jugo-mafijaša tokom devedesetih godina oko kontrole nad transportom i distribucijom teških droga na zapadnoevropskom tržištu. Prema istim izvorima, holandski mafijaši su se, nakon nekoliko ubistava koja se još vode kao nerazjašnjena, povukli iz posla. Pobeda je ipak bila skupo plaćena: Jocić je povremeno morao da se sklanja u treće zemlje. Ni tamo nije sedeo skrštenih ruku, jer ga u Nemačkoj traže zbog trgovine drogoma, a u Austriji zbog ubistva policajca.

Nekoliko godina se o Jociću ništa nije čulo, a onda je kao grom iz vedra neba odjeknula vest da je legendarni Joca uhapšen u Bugarskoj. Dvadesetog juna 2002, u telefonskoj govornici u Sofiji, Jocića su uhvatili pripadnici bugarske Nacionalne službe za borbu protiv organizovanog kriminala. Nisu mu pomogli lažna dokumenta na ime Marka Milosavljevića ni legitimacija radnika Resora državne bezbednosti Republike Srbije na pravo ime, pa čak ni ponuda državi Bugarskoj da će lično platiti deo njihovog spoljnog duga ako ga puste. Par meseci kasnije Bugari su ga izručili Holandiji, čije su ga vlasti tražile zbog dosluženja trogodišnje zatvorske kazne na koju je osuđen ranih devedesetih (pobegao iz zatvora 1993), kao i zbog novije istrage o prometu narkotika. Iako je i Beograd tražio njegovo izručenje zbog Goksijevog ubistva, Jocić je upućen u Fuht, najčuvaniji holandski zatvor, gde ga čuvaju u posebnom odeljenju u kome pored njega drže četrnaest najopasnijih holandskih osuđenika.

Bugarska štampa je pisala da je Joca Amsterdam, u vreme kada je uhapšen u Sofiji, nadzirao pošiljku od oko dve tone kokaina koja je iz Kolumbije putovala prema Zapadu, i da je taj kokain nekako nestao nešto pre nego što je Jocić uhapšen. Policijski izvori u Beogradu tvrde da su nestanak kokaina i hapšenje organizovali Legija i pokojni Dušan Spasojević, s namerom da preotmu Jocićev kanal. Taj kanal je, prema istim izvorima, posle Jocićevog hapšenja preuzeo izvesni Nenad Milenković, Spasojevićev čovek i blizak prijatelj Mladena Mićića Pacova (požarevački klan). Milenković je uhapšen u Bugarskoj u julu 2003, na osnovu poternice izdate tokom akcije Sablja. Bugarski apelacioni sud je krajem prošle godine potvrdio odluku o njegovom izručenju Srbiji, ali nije bilo moguće proveriti da li je po tom rešenju postupljeno.

Ukoliko je tačna priča da je Jocić nakon gubitka kokaina i slobode iz zatvora naručio ubistvo Ulemeka, ali i članova njegove porodice, to bi moglo da objasni mnoge stvari. Naravno, postavlja se pitanje da li je Jocić toliko moćan da iz zatvora predstavlja ozbiljnu pretnju čoveku kao što je Ulemek. Odgovor na to pitanje mogao bi se naći u činjenici da holandski istražitelji trenutno istražuju mogućnost da je Jocić između ostalog pokušao da organizuje atentat na Kosa Ploja, krunskog tužioca Kraljevine Holandije.

U međuvremenu, pravosnažna presuda protiv Jocića u Holandiji je na izmaku, a istraga zbog drugih dela još nije završena. Da li će mu Holanđani suditi ili će ga prepustiti Nemcima ili Austrijancima, videće se za mesec ili dva. Što se Ulemeka tiče, Centralni zatvor u Beogradu važi za jedno od najbezbednijih mesta na svetu, a on ostaje tamo dok se suđenje za ubistvo Đinđića ne završi. Kako je krenulo, dotle će niz reku Amstel još mnogo vode proteći.

Dejan Anastasijević

Iz istog broja

Poskupljenje petroleja u svetu i Srbiji

Nervoza oko nafte

Dimitrije Boarov

Da li je bilo i ima li prisluškivanja u SANU

Bubice među besmrtnicima

Vojka Pajkić

Knjiga o Zoranu Đinđiću

Promocija bez promocije

Slobodan Kostić

Sabotaža u Studiju B

Ko je isključio program

Vera Didanović

Crna Gora

Hapšenja i komentari

Tamara Skrozza

Lice mesta predsedničke kampanje

Bogo-ljub, Bogo-ljub

Dragan Todorović

Predsednički izbori u Srbiji 2004

Čekajući Adenauera

Priredio: Milan Milošević

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu