Policija, mafija i politika

Ministar na službenom odmoru

Dušan Mihajlović uvredio se prošle srede na Zorana Đinđića i otišao u Valjevo da se izduva. Odmah su krenule priče o: ostavci, bežanju od opasnih zadataka, zakulisnim radnjama, korupciji, izdaji i intrigama na liniji DS-DSS. Da je Zoran Đinđić malo bolje pročitao ono što su mu gurnuli pod nos, cele ove uzbune i drame možda ne bi ni bilo

SAM ZA PRAZNIM STOLOM: Dušan Mihajlović

U Jagodini je prošle srede (6. marta) premijer Zoran Đinđić, putujući Srbijom, u razgovoru sa đacima o narkomaniji, izrekao i sledeće: "Neko mora da pobedi – mi ili oni. Koegzistencija više nije moguća. Koegzistencija kriminala i vlasti trajala je godinu dana, ali drugu godinu dana to više nije normalno…. Imamo problema sa korupcijom, sa kriminalom i sa drogom. Dileri su moćni ljudi, uzeli su ljude iz sudstva, iz policije i vlasti… U pedeset gradova Srbije tačno se zna ko je glavni mafijaš – on ide na slavu sa sudijom…" itd. Pored njega je sedeo i inače sve tužniji Dušan Mihajlović, koji će zatim uzeti ostatak godišnjeg odmora od prošle godine i otići u Valjevo, uvređen – kako "Vreme" saznaje – Đinđićevom brzopletošću i površnošću, kao i olakim vređanjem i omalovažavanjem policije. Kao vršilac dužnosti u Ministarstvu unutrašnjih poslova ostao je Nenad Milić (DS), zamenik ministra i bivši šef kabineta premijera Zorana Đinđića; kažu da je bio užasnut stanjem u MUP-u, iako je i sam bivši policajac. Razni "pouzdani izvori informacija" i dežurne trač-babe iz DOS-a odmah su lansirali priču o "usmenoj ostavci", pa priču o "skorim izručenjima u Hag", pa priču o "korupciji sa tenderima za opremu policije" i još neke priče, od kojih je najzanimljivija ona da će Đinđić najuriti Mihajlovića, a dovesti novog ministra iz DSS-a. Onda je MUP morao da izda saopštenje da je ministar na odmoru, Nova demokratija da ministar nije podneo ostavku, a Đinđić da sve to potvrdi. Takva je situacija bila u trenutku kad se ovi redovi pišu, u utorak popodne. Sve to, naravno, ne menja ništa u samoj stvari – organizovanom kriminalu u Srbiji.

GRUPE I POJEDINCI: Odakle Zoranu Đinđiću podatak o "pedeset gradova u Srbiji" koji je pomenuo u Jagodini? Već i one poslovične "ptice na grani" na koje se legalista iz Ševeningena stalno pozivao znaju za postojanje dokumenta od 123 strane formata A-4, na kome piše "Kriminalne grupe i pojedinci koji se bave organizovanim kriminalom", u izdanju Uprave kriminalističke policije MUP-a Srbije. Štaviše, taj je dokument procurio na razne strane i podaci iz njega bili su više puta citirani sa dužnom opreznošću u štampi; na njemu ne piše da je reč o službenoj tajni, ali je to iz sadržaja očigledno. Da je Zoran Đinđić pažljivo pročitao taj dokument, sam i sa dužnom pažnjom, a ne da mu neko na cedulji podmetne samo rezime, impresionirao bi jagodinsku publiku podatkom da: u Jagodini deluju četiri organizovane kriminalne grupe sa ukupno 22 člana i još 21 "samostalni izvršilac"; da se svim vrstama kriminala bave jedna grupa i osam samostalnih; da se drogom bave tri grupe sa 14 članova i jedan pojedinac, motornim vozilima tri, a privrednim kriminalom 10 pojedinaca. Možda bi Jagodincima bilo lakše da su saznali kako se belim robljem u Jagodini ne bavi niko. Saznali bi – ako već nisu znali – imena, firme, lokale, ali i ko se družio sa Mirom Marković, Toplicom Nedeljkovićem, Draganom Popovićem i Radomirom Markovićem, surčinskim i kruševačkim grupama i ko "poseduje pozicije (u policijskom žargonu: agente) u svim državnim organima (Finansijskoj policiji i Tržišnoj inspekciji)", a ko se "druži sa radnicima policije i drugih državnih organa". Drugim rečima – to su podaci iz operativne evidencije (dosijea) Odeljenja kriminalističke policije SUP-a Jagodine. Isti takvi podaci sa cele teritorije Republike Srbije sakupljeni su u pomenutom dokumentu. Iz malo pažljivijeg čitanja tog pismena videće se da je reč o 27 sekretarijata unutrašnjih poslova, a ne o "pedeset gradova"; do zabune je došlo zato što se u dokumentu Uprave kriminalističke policije pominje "evidentiranih 50 grupa sa 230 članova i 59 pojedinaca samostalnih izvršilaca" "svih vrsta kriminalne delatnosti". Ako nekoga zanima, "krivičnim delima sa elementima nasilja (ubistva, otmice, razbojništva, iznude i dr.)" bavi se 15 grupa (110 članova) i 20 samostalnih; drogom se bavi 20 grupa (110 članova) i 17 samostalnih; motornim vozilima 24 grupe (95 članova) i 28 pojedinaca; trgovinom belim robljem 2 grupe (4 člana) i 22 pojedinca; privrednim kriminalom 8 grupa (40 članova) i 59 pojedinaca. To bi bilo stanje od – najkasnije – novembra prošle godine; u međuvremenu su neki izginuli, neki pritvoreni, a neki izručeni iz Južne Afrike…

Dakle, nije "pedeset gradova", nego 50 grupa u 27 gradova; u Beogradu ih je 13, u Šapcu 10, u Požarevcu 9, u ostalim sekretarijatima prosečno tri, ali u Prokuplju nijedna… Zanimljivo je da SUP Beograd u evidenciji nema nijednog pojedinca u kategorijama "sve vrste", "nasilje" i "vozila"; nema ni grupa ni pojedinaca u kategorijama "belo roblje" i "privreda"; u kategoriji "droga" (šverc i trgovina) ima samo jedan jedini samostalni izvršilac. Pa vi sada vidite… Dokumenta i analize ovog tipa retko izlaze u javnost, pogotovo u ovim krajevima. Hrvatska je imala sličan slučaj prošle godine, kada je zagrebački "Nacional" hladno objavio kompletan sadržaj slične analize Uprave kriminalističke policije MUP-a Hrvatske, sa sve imenima i slikama – posledica nije bilo, niti je policija nešto protestovala.

SIROVINE: Problem sa ovakvim analizama – tačnije rezimeima – iz kriminalističke policije jeste u tome što je reč o operativnoj evidenciji, u koju ulaze sva saznanja, indicije i operativni podaci mesnih organa unutrašnjih poslova, dakle materijal sirov i neprihvatljiv na sudu i u javnosti kao bilo kakav dokaz. To ih ne čini manje zanimljivim i ilustrativnim za naše konkretno stanje stvari. Glavni problem sa ovim dokumentom je metodološka nejedinstvenost: izveštaji nekih sekretarijata bili su veoma detaljni i iskreni, a neki uopšteni i selektivni po određenim parametrima; zbog toga se ne uočavaju neki važni trendovi. Na primer: SUP Beograd u nabrajanju kriminalnih grupa pažljivo navodi da je protiv članova podneto ukupno 117 krivičnih prijava, a oni se i dalje vode kao "neosuđivani"; poruka je jasna – javna tužilaštva i sudovi iz nekih razloga nisu postupali, smatraju kriminalistički policajci. Takvih podataka u izveštajima drugih sekretarijata, nažalost, nema toliko i tako preciznih; ima, međutim, detaljnih analiza iz oblasti privrednog kriminaliteta, povezanosti grupa i pojedinaca sa vlastima i policijom itd., čega u izveštaju SUP Beograd nema. Svi sekretarijati – reklo bi se sa uživanjem – navode načine na koji se pere novac iz ilegalnih radnji: investiranje u nekretnine preko raznih firmi i posrednika, kupovanje benzinskih pumpi, mašina za asfaltiranje itd. Kad smo kod toga: kad Zoran Đinđić pominje "mafijaše koji idu na slave sa sudijama" i uopšte povezanost organizovanog kriminala sa vlašću, mogao bi da razmisli i o tim mašinama za asfaltiranje, i uopšte o imenima, poslovima i mestima iz izveštaja SUP Beograd o organizovanom kriminalu. Neke najvažnije ličnosti iz tog izveštaja trude se da drže dobre veze sa političarima iz celog DOS-a, ne samo iz Demokratske stranke. Ista imena prolaze kroz liste za sada perifernih poslovnih kontakata još nekih stranaka; reč je o tri grupe sa teritorije SUP Beograd koje se u ovom dokumentu opisuju kao "najorganizovanije međunarodne krijumčarske grupe kokaina i heroina u ovom delu Evrope". Osim toga, zabrinjavajući su podaci o broju bivših policajaca i bivših pripadnika paravojnih formacija u organizovanim kriminalnim grupama; još više zabrinjavaju znaci da postoji povezanost tih grupa sa policijom, carinom i – čak – vojskom u nekim slučajevima.

SAZNANJA I DOKAZI: Sve je to samo dopunska ilustracija stanja već poznatog: policija tvrdi da ima saznanja, da je to teško dokazati iz raznih razloga u koje odnedavno ubraja i izmene Zakona o krivičnom postupku, a i kad dokaže – tužilaštva i sudovi ne postupaju. Tužilaštva i sudovi kazaće da su dokazi bili nedovoljni i/ili traljavo pripremljeni… Đinđić je tu u pravu: koegzistencije više ne bi smelo biti. Nisu u krivu ni oni koji upozoravaju da sve to nije tako lako kako se brzom Đinđiću čini: tokom trinaest godina i policija i tužilaštvo i pravosuđe sistematski su i namerno upropašćavani; teško će se to popraviti i očistiti za dve godine, pogotovo na način šljampav i neprincipijelan kako se to sada radi. Tu puštanje politički-korektnih zvukova da kako je to sve, je li, strašno, slabo pomaže – pogotovo ako ti kojima je to sve strašno sede na ogradi i klate nogama, užasavajući se, a neće da urade ništa. To jest – kako stavljaju diskretno do znanja – dok im se ne prepuste u ruke i policija i Državna bezbednost i Tužilaštvo i pravosuđe…

Pre će biti da je taj problem drugačije prirode: krajnje je vreme da se podvikne kako sada treba opet biti pošten – ili… Iz čitanja ove analize Uprave kriminalističke policije dade se naslutiti da policija na terenu uglavnom pošteno radi i drži na oku koga treba, ali je vidljiv nedostatak poverenja u sistem. I to je glavni problem: policija čeka da neko utera u red tužilaštva i pravosuđe; ovi čekaju da neko napravi novu i bolju policiju; a taj neko računa da mu odgovaraju baš ovakva policija, ovakva tužilaštva i ovakvo pravosuđe, jer ako se svuda uvede poštenje – moraće da se menja politika.

I posle se čovek čudi zašto je Dušan Mihajlović sve tužniji u javnosti i sve češće razmišlja o ostavci: em ga pritiskaju i iz Srbije i iz inostranstva zato što ništa ne ide dovoljno brzo, pogotovo kadrovske promene, em ne može da savlada uporni i tvrdoglavi pasivni otpor Miloševićevog kadra, em nikako da konačno krene u proces donošenja novih zakona u oblasti unutrašnjih poslova, mada su predlozi spremni, em mu se u sektoru događaju čudne stvari. Policija je umela da nađe masovne grobnice i identifikuje ljude koji su iskopavali, prevozili i zakopavali, ali nikako da se upusti u pitanje ko je te ljude pobio, jer bi valjda to moglo biti nezgodno u "ovom trenutku". Bili su na tragu otmičara Miškovića iz "Delte", ama nikako da dokažu (reč je upravo o onima iz "tri najvažnije beogradske grupe" iz pomenute analize UKP MUP). Obećali su skoro rasvetljavanje najznačajnijih ubistava, ali ni od toga još ništa. MUP se pravdao time da je "lako doći do saznanja, ali je teško doći do dokaza", kao da njihov posao nije upravo da pribave dokaze, ali valjda neko treba da ih na to podseti – mnogo brzo su zaboravili. Čovek ponekad pomisli da su ta iznenadna sporost i neodlučnost posledica ili straha, ili neke računice, ili sabotaža kratko i jasno. Ako vlada, ministar Mihajlović i njegov kolegijum nešto ne učine na tu temu – od Državne bezbednosti i njenog JSO-a, pa do poslednjeg OUP-a – sve ovo od 5. oktobra do danas neće stići nikuda. Niti može da stigne, s obzirom na to koliko je policija važna novim vlastima: reklo bi se još važnija nego Miloševiću, jer je on barem imao kontrolu nad njom.

Iz istog broja

Feljton

O teroru i genima

Peter Sloterdajk

Lik i delo

Lin Žermen Montgomeri

Jelena Grujić

Na licu mesta - manastir Mileševa

Preduzetništvo i divlja gradnja

Zoran Majdin

Strana ulaganja

Kapital neće u prošlost

Miša Brkić

Državna televizija

Gašenje Haga

A. Ć

Čuvari Radovana Karadžića

Smrtonosna briga

Velimir Ćurgus Kazimir

Kragujevac - SPO ponovo jaše

Seme bune protiv Đinđića

Dragan Todorović

DOS na samrti

Skadarlijski mandat

Milan Milošević

Srbija i Crna Gora

Tržišta ili država

Miša Brkić

Krađa u Delta banci

Neodoljivo iskušenje

Jovan Dulović

Beogradska arena

Dom za češanje

Zoran Stanojević

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu