Intervju: Branko Kukić, izdavač i pisac

Foto: Aleksandar Anđić

Moj život između iluzije i konfuzije

“U malim kulturama sve što je drugačije, novo, neuobičajeno i subverzivno teško i sporo se prihvata. Ta pojava se zove provincijalizam. Male kulture strahuju od suštinskih duhovnih i fizičkih promena. Srbi se toga plaše kao promaje. Male kulture same sebi postavljaju granice, ograde, okove i predrasude. One su često sami svoji robovi”

Ovaj razgovor smo počeli u radosti, pričom o počecima časopisa “Gradac” kao što i priliči kad je nekom pedeseti rođendan kao što je ovom, sme se reći – najcenjenijem časopisu za književnost, umetnost i kulturu na ovim prostorima. A onda su sećanja na te burne i teške, ali ipak lepe dane, jer je u njima bilo nade da će dobro nadvladati zlo, skliznula u sadašnjost. Jer, razgovarali smo pre izbora u Srbiji, u vreme vrhunca predizborne kampanje i mržnje i podeljenosti među neistomišljenicima.

O značaju časopisa “Gradac”, o hrabrosti da rasvetljava i promoviše teme o kojima se ovde ni ne govori što zbog straha, što zbog neznanja i Branku Kukiću, koji ga svih ovih 50 godina uređuje, ne treba trošiti prostor. A ako neko ne zna, imaće vremena barem još 50 godina da ih upozna.

VREME”: Deluje nemoguće i neostvarivo da neki časopis u Srbiji postoji pola veka. Da li imate odgovor na pitanje koje je u ovoj situaciji neminovnokako vam je to pošlo za rukom?

BRANKO KUKIĆ: “Gradac” se pojavio u duhovnom raskoraku koji je obeležila nova generacija pisaca i umetnika uopšte. A tu generaciju je jednim delom obeležila 1968, a drugim delom činjenica da se generacije menjaju po prirodi stvari, jer sve imaju svoje naslednike koji su uvek rušitelji i nastavljači, nastavljači koji su pre toga bili rušitelji. Ta promena je bila jedna vrsta bunta – iako je kao ideja ‘68. bila neuspela i propala – koja je ipak kod pojedinaca ostavila nekog traga. Ta svetlost jeste žmirkala, ali je ukazivala na novi put. Ja sam na demonstracijama učestovao kao đak gimnazije. To što se tada događalo, pogotovo one batine kod podvožnjaka na Novom Beogradu, kada je murija žestoko i krvnički tukla te mlade ljude, ja sam od tada sa mržnjom i prezirom doživljavao tadašnje društvo. Pogotovo me je porazilo ono kozaračko kolo koje su studenti igrali na kraju, posle Titovih lažnih i licemernih reči u svome govoru. Čini mi se da je taj studentski poraz bila nemoć da se bude odlučan i dosledan, koji je doveo do svih kasnijih događaja i poraza ovog društva.

Šta ste vi radili 1974. kada je osnovanGradac”? Tito je tad još bio živ, pa samim tim i SFRJ. Gde ste bili, kako ste se našli u toj priči? Kojih slika se sećate o tom početku?

Ja sam tada bio mladić, imao sam 24 godine. Ali iskustvo o kome sam govorio učvrstilo je u meni mišljenje da tadašnje zasićeno društvo mora dobiti protivdruštvo. Daroviti, radoznali mladi ljudi – omamljeni rok muzikom i novim kretanjima u umetnosti Zapada – te talase, tu temperaturu i taj bunt nosili su duboko u sebi. Ali problem je bio kako promeniti društvo u jednoj autokratskoj i ideološki zatucanoj državi sa Udbom, cinkarošima, narodnim herojima, a-fe-žeom, komitetima, komunističkom omladinom i ostalom pratnjom, kada su i lopovi i prostitutke bili u Savezu komunista. “Gradac” je pokrenut iz prostog razloga što su gotovo svi veći gradovi imali književni časopis, a Čačak nije. Budući da sam 1971. godine dobio prvu nagradu na Festivalu jugoslovenske poezije, ja sam bio pogodna ličnost za taj posao. Niko nije slutio da u meni bukti prevratnik. To mi je palo kao “tri na karte”, kao kod kockara.

Da li ste od tog početka do danas nekad hteli da odustanete od svega?

Budući da sam bio napunjen tim zanosom, znao sam šta hoću. Samo je trebalo biti odvažan pa to sprovesti. To sam uspeo posle tri godine. Ideja mi je bila da stvorim vrhunski, drugačiji, originalan časopis, časopis koji “ne uređuje poštar”, kako je za “Gradac” kasnije rekao Milan Vlajčić.

Objavili ste tematski broj o Mediali 1977. godine, u vreme kad se o toj grupi još uvek mislilo kao ocrnom talasu”, i zbog toga bili kritikovani. Nemoguće je da niste pretpostavili da će ta tema iritirati važeći trend većine. Ispostavilo se da vas je taj rizik odredio: “Gradacje postao časopis koji ima hrabrost da bude drugačiji.

Duh Mediale bio je na neki način “svetski duh” koji se javio posle slikarstva između dva rata (koje je u sebi nosilo takođe tragove toga duha) i posleratnog rigidnog socrealizma. Taj duh Mediale ovde je shvaćen kao pretnja komunističkoj ideologiji, rat režimu, a u stvari je bio povezivanje različitih i suprotnih ideja kao jedna utopijska svest o celovitosti sveta, pre svega duhovnog. Kao i film tih godina (Živojin Pavlović, Kokan Rakonjac, Dušan Makavejev…), i ona je proglašena za crni talas. Kakva ideološka glupost! Ono što je trebalo da unese novinu i da obasja, nazvano je “crnim”. Zar vam to ne govori u kakvom smo mi mraku živeli? Taj crni talas je bio moj uzor. U Francuskoj su slične promene (pogotovo u filmu) nazvane “novi talas”. Mislim da bi nama danas ovde – u našoj zapuštenoj i dotučenoj kulturi – neophodan bio jedan novi crni talas kako bismo uspostavili nove stare vrednosti i raščistili sa ovim prostaklukom, primitivizmom i đubretom koji nas zagađuju, unazađuju i razgrađuju. Dakle, tako je Mediala napravila prevrat i u jednom časopisu, koji je hrabro krenuo novim putem. Bilo je to blagotvorno duhovno zalečenje. U stvari, bilo je ludo preživeti sedamdesete.

Ništa manji rizik nije bio ni otkrivanje gotovo nepoznatih tema ili afirmisanje autora koji su, kao Žan Žene, bililjudi sa senkom”. Nakon togaGradacje postao autoritet, putokaz, nešto čijoj se oceni da su neka tema ili autor važni i izuzetniveruje. Dakle, rizik se isplatio. Kako ste se vi osećali, da li ste strepeli zbog eventualnog neuspeha?

U malim kulturama sve što je drugačije, novo, neuobičajeno i subverzivno teško i sporo se prihvata. Ta pojava se zove provincijalizam. Male kulture strahuju od suštinskih duhovnih i fizičkih promena. Srbi se toga plaše kao promaje. Male kulture same sebi postavljaju granice, ograde, okove i predrasude. One su često sami svoji robovi. Da je to tako, govore i političke promene koje su bez razuma, bez hrabrosti, usporene i sklone autoritarnim sistemima. I nepoverenje je odraz nekulture. Uprkos svemu ovome, ja nisam strepeo od neuspeha jer se zbog svega što sam rekao namestio mali prazan prostor koji je bilo moguće napuniti eksplozivom sa malo više hrabrosti i dosta znanja. A onda, Žan Žene. Šok u Jugoslaviji – otvoreno o homoseksualizmu! Počinje nacionalno seksualno komešanje. Više ne pomaže ni Komitet. Sloboda se otkinula sa lanca. Čačani se i dalje ljube sa Čačankama, kao i inače, a ostali kako koga… Bila je to zanimljiva državna scena.

Dvestoti broj posvetili ste Miroslavu Krleži 2017. godine i to nije bio prvi put da akcentovanjem hrvatske kulture uznemirite srpske uši. Da li je suprotstavljanje struji vremena, talasanje, pozicija sa koje delujeGradac”?

To sa Krležom nije bila nikakva provokacija, ako ste na to mislili. “Gradac” je uvek polazio sa pozicije vrednosti, ali kod nas je pitanje vrednosti došlo u pitanje. Sve kulture sa ovog balkanskog prostora (uprkos tome što je to Hrvatima ispod časti, ali ja nisam pravio geografiju) prožimaju se i dopunjuju, sve su one slične i po vrednosti, i po jezicima, senzibilitetu i imaginaciji. Usput želim povodom ovoga da navedem početak teksta “Mi Balkanci” velikog naučnika Milana Budimira: “Mi Balkanci nismo na dobru glasu. Čak ni u našoj rođenoj kući, a o Evropi da i ne govorimo. Za mnoge među nama ta Evropa počinje na zemunskom mostu i na zvorničkoj ćupriji. S druge strane mosta ili ćuprije, kako kažu naši Evropljani, to ti je divlji Balkan, sve goli gedža i Cincarin, podmukli Vizantinac i nevjerni šizmatik, prosti balija ili zvjerski Arbanas. Sve su to naši Evropljani naučili i poprimili od bečke i peštanske štampe ili od tuđinskih škola i školnjaka, od crnog sjemena Lojolinog, kako kaže hrvatski pjenik Kranjčević. Od toga sjemena ima još podosta roda i ploda po našim južnoslovenski stranama”. Zbog toga nije jasno kako je moguće da je, recimo, srpska kultura važnija i značajnija od hrvatske. Sve su to nacionalističko-političke budalaštine i zatupljenosti. Konačno, Krleža je o tome toliko puta govorio i pisao da samo tutumalji, intelektualni podlaci i politički šibljak to što ne može i neće u svojoj zadrtosti da shvati. To je, u stvari, obostrani suicid. Ta srpsko-hrvatska kalakurnica traje od pamtiveka i završiće se u propasti sveta. To su jedino prevazišli trgovci jer njih interesuju samo pare, a poganih para nema. Ispada da su jedino oni odraz razuma i, da izvinete, poštenja.

Gradacse svrstava u elitistički časopis i po opredeljenju i po ciljnoj grupi, što mu je zamereno. Ako se na elitu gleda kao na ljude koji su za ugled, koji svojim primerom podstiču druge na napredak, šta je tu bilo sporno?

Ovo je važno i aktuelno pitanje! Prvo, neobrazovana masa ne zna šta znači reč elita. Ovde se misli da su elita oni koji su na vlasti i oni koji imaju gomilu para nepoznatog porekla, pa tako postoje “elitni lopovi”, “elitni pokvarenjaci”… A u stvari, ovde preovlađuju “elitni primitivci”, “elitne neznalice” i “elitne budale”. Sami ste rekli da elita “podstiče druge na napredak”. Jer u osnovi svake elite je odgovornost, poštenje, znanje, napredne ideje zasnovane na već uspostavljenim vrednostima. Elita veruje u tradiciju budućnosti. U ovoj na prvi pogled protivrečnoj sintagmi se zasniva elitizam, jer njen pogled je i nazad i napred. Šta mi danas imamo od toga? Gotovo ništa. Imamo pojedince prema kojima se vlast i društvo ponaša kao prema individuama drugog reda. Ali ti pojedinci su ljudi samostalni, moralni, slobodni do granice preko koje sloboda ne prelazi u ludovanje, u drzništvo, rovaš, vulgarnost, ljudi koji od malog prave veliko, koji onome što je posustalo vraćaju snagu, a zaostalom pružaju novu priliku. U stvari, ovo je suština i vrlina razvijenog društva.

Godine 1991, povodom stotog broja, napisali ste da jeGradac” “pokušaj da se prevaziđe provincijalni način mišljenja, da se uspostavi hijerarhija vrednosti i da se poštuje naša sveta prošlost”. Pa, da li ste uspeli? Verovatno sam ovo pitala u nekom od ranijih intervjua, ali, nažalost, opet se nameće.

Ovo pitanje je povezano sa prethodnim odgovorom. To što ste pomenuli nalazi se u “Manifestu časopisa Gradac” i predstavlja put kojim treba ići. Kao što znate, to se pitanje i danas nameće. Mi više nismo ni na pogrešnom putu – mi smo se survali s puta. Kada je o “Gradcu” reč, mi se toga puta držimo. Ali taj put nije neka pobeda niti putokaz kada vidimo da se provincionalno mišljenje, ponašanje i način života u svim svojim segmentima raširilo na sve četiri strane. Grad Novi Sad, koji je svojevremeno bio jedan od centara evropskog načina mišljenja, danas je púka provincija. Beograd se poseljačio do te mere da je počeo svoje džulovske i džiberske karakteristike da širi po onoj takozvanoj provincijalnoj Srbiji i da će u tom svom “otmenom naporu” da je dotuče. Imam utisak da su se u Beogradu formirali “terazijski zemljoradnici”. Mi smo sada u raskoraku između naše istinski značajne tradicije, kako-tako uspostavljene (književne, slikarske, graditeljske, prosvetne) i trivilizacije te tradicije. Elita o kojoj smo govorili nudi svoje darove, ali te darove niko neće umeti da prepozna niti će umeti da ih prihvati, jer neće znati šta će s njima.

Kad ovaj broj bude pred čitaocima, znaće se u kom smislu su najnoviji izbori bili presudnikako su opisivani tokom kampanje. Šta vi mislite?

Ja nisam vidovit, ali imam iskustvo sa ovdašnjim mnogobrojnim izborima. Ovde opozicija ima dva problema. Jedan je što površno ili nimalo ne poznaje osobine ovog naroda. A drugi je što ne vide da glasači žive i van Beograda – u malim varošima i u selima, u siromašnim krajevima među polupismenim i pogrešno informisanim svetom, koga svaka vlast može da kupi za malu paru, ili ih munta, ili im šalje nerazumljive glasove i pozdrave. Nepismen čovek najviše veruje u ono što ne razume. Zbog karaktera ovog naroda, koji je više negativan nego pozitivan, ovde prolaze sve istinite laži, obmane i podmetanja. Ovde je uvek trajalo trpno stanje. Drugo važno pitanje leži u samoj opoziciji. Kada se dogodilo za sve ove godine a da među opozicijom nije “puklo”? Bojim se da će se to dogoditi – ako dobiju na izborima – i ovoga puta. Svi će isticati svoje vrle i presudne zasluge i tražiti “svoj deo”, kao na deobi imovine koju je neko treći stekao. Ne želim da baksuziram, ali – “idu Mara i svatovi”. Ne verujem da će se bilo ko setiti Ajnštajnovih reči: “Nikada ništa ne činite protiv svoje savesti makar to od vas tražila i država”.

Posle izbora će se znati ko je pobedio a ko izgubio, da li će biti manje agresije između neistomišljenika?

Neće. Svestan sam da ovde nije problem ko će biti na vlasti, nego je problem u osobinama ovog naroda, jer je karakter ovog naroda nadvladao mogućnost civilizovane vlasti. Glasanjem narod formira vlast. Mi nismo svesni činjenice da smo društvo koje formira masa, gomila i rulja. Uprkos tome, tom masom je najlakše upravljati i manipulisati. Dakle, reč je o još jednom paradoksu. Masa je gomila koja srlja, ruši, lomata, što iz gluposti, što iz potuljenog i iracionalnog interesa. Ona nema strpljenja da sačeka, da se strpi i da nešto nauči. To je osobina sebičnih naroda. Šta reći o vlasti? Vladalac je podelio stanovništvo, rasterao od sebe najsposobnije i najuglednije ljude, ali uprkos njegovoj mračnoj prošlosti, uprkos tome što je svojim narcizmom zamutio sve vode i uprkos svome “pitijskom sveznanju”, imao je svojevremeno priliku da sve što je vredno ujedini u ime opšteg dobra. Ta podela je bila fatalan promašaj. U svome prvom intervjuu za “Vreme”, još one 1992. godine, rekao sam da smo mi “društvo mračnih ljudi”. Od tada je prošla trećina veka, a niko da zameni pregorelu sijalicu. Naš elektičar je otišao negde “tamo daleko”. Vozi, mučenik, kamion.

Da li dozvoljavate sebi da planirate i mislite o budućnosti?

Moja budućnost je već prošla. Bila mi je opipljiva na početku, a sada je doživljavam kao iluziju iluzije. Džaba je moj zanos i rad kao pojedinca. Ali zato sam slobodan kao divlja patka. I izgubljen u maglama.

Iz istog broja

Lični stav

Kako naplatiti zaostale alimentacije

Katarina Toskić

Inkluzija

U njihovim cipelama

Biljana Vasić

Intervju: Dragoljub Zamurović

Svi njihovi ratovi i sve naše pobune

Jelena Jorgačević

Veštačka inteligencija

Godine koje su pojeli roboti

Slobodan Bubnjević

Ratovi juče, danas i sutra

Kamo se denuo Mir Božiji

Ivan Ivanji

Platformski rad – mutna pravila, jasni motivi

Ukus slobode ili manjak radnih prava

Milica Srejić

Fudbalska 2023. godina

Slaba liga i malo bolja reprezentacija

Željko Bodrožić

Intervju: Momčilo Bajagić Bajaga, rok zvezda

Instruktor pozitivne normalnosti

Dragan Ambrozić

Košarka u 2023.

Puni betonski tereni

Milenko Janjić

Intervju: Boro Kontić, novinar, dokumentarista, producent i sarajevska ikona

Ovdašnje je novinarstvo bilo i ostalo sluga politike

Nedim Sejdinović

Intervju: Andrej Milović, ministar pravde u Vladi Crne Gore

Region više nema vremena za gubljenje

Jelena Jorgačević

Intervju: Ninela Radičević i Ivan Božović

“Ribnikar” nije škola, to je stratište

Jovana Gligorijević

Pojmovi koji su 2023. obeležili Srbiju

Vreme nasilja i neizvesnosti

Aleksandra Krstić

Kolektivni intervju: Pavle Cicvarić, Emilija Milenković, Nikola Ristić

Nećemo da nam mladost propadne

Milica Srejić

Postizbori

Izbori bez kraja i granica

Slobodan Georgijev

Izbor urednice fotografije nedeljnika “Vreme”

Slike 2023.

Marija Janković

Intervju: Aleksandar Reljić, dokumentarista i novinar

Velikom mraku treba dati malo svetlosti

Nedim Sejdinović

Ličnost godine: Dragan Bjelogrlić

Rad na osvešćivanju građana

Knjige: Varja Đukić

Sluh mi napreže jedro

Božo Koprivica

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu