Sve se kod nas i oko nas vidno smanjuje, države i državnici, vizije i perspektive, ljudi i horizonti, samo Tesla postaje sve veći i veći. Hrvatski su mediji ovog ljeta zabilježili kako se o njemu snima čak deset filmova, ali – avaj! – nijedan u Hrvatskoj…

To, ipak, ništa ne znači. Tesla je ratnih devedesetih u Gospiću bio nepopularan lik, manjinac, simbol, toliko omrznut da mu je spomenik miniran. Izdržao je samo deset godina. Postave li ga opet – što bi prema Krleži trebao biti konačni test smislenosti svakog spomenika – vjerojatno će ostati do kraja vremena. Država je pored Gospića, u rodnoj kući u Smiljanu, napravila krasan, mali, moderan muzej koji godišnje posjećuje puno poklonika Teslina djela. Dignut je i spomenik, krhke, giacomettijevske, donquijoteovske fragilnosti, oda zanesenjaku čije ideje i mjerila zacijelo nisu bili od ovoga svijeta.

Teško je zamisliti je li Tesla, kako svuda tako i u Hrvatskoj, danas veći heroj kao čovjek ili kao znanstvenik. Odgovor na to pitanje nije sasvim jednostavan jer u bilo kojoj optici njegova figura poprima razmjere koje je Rade Šerbedžija, još jedan Ličanin, s dosta opravdanja nazvao "nadljudskim". Velike geste, odbacivanje onih Westinghouseovih milijuna, prezrivi odlazak od Edisona nakon što mu je odbio platiti obećanih 50.000 dolara ("vi ne razumijete američki smisao za humor"), fizički rad na kopanju kanala, sve su to stvari koje običan smrtnik vrlo teško može čak i zamisliti – to jednostavno nije normalno, predvidivo, stereotipno ljudsko ponašanje.

Nikolu Teslu u Hrvatskoj je, na životu, čak i za vrijeme ratova devedesetih, održao zapravo jedan telegram. Datiran 26. maja 1936, upućen je kao kurtoazni odgovor vođi Hrvatske seljačke stranke Vladku Mačeku, koji mu je čestitao rođendan. Telegram u kome su ponovljene Mačekove fraze glasi: "Hvala mnogo na cienjenoj čestitki i počasti, jednako se ponosim mojim srpskim porijeklom i mojom hrvatskom domovinom, živjeli svi Jugoslaveni". Neki osporavaju sadržaj ovoga telegrama, ali ne osobito uvjerljivo. Čak i da je krivotvoren, njegov je sadržaj u skladu s osnovnim Teslinim uvjerenjima. On je bio Srbin, kozmopolit, čovjek sklon onomu što se nekoć zvalo "bratstvo i jedinstvo", a danas više nema ekvivalenta u živim jezicima slavenskog juga i zvuči više kao psovka. Tesla je volio Zagreb, kojemu je još 1892. godine predložio "kao rođeni sin ove zemlje", kako se izrazio, izgradnju električne centrale, no Zagreb ljepotu te ideje nije prepoznao. Tesla je, nadalje, obožavao Ivana Meštrovića kojemu je napisao dirljive retke, nudeći mu priliku koju je svima drugima uskraćivao – da ga portretiraju.

"Radi našeg potomstva i slavenskog roda želim da poslije moje smrti ostane moja bista od čudotvorne ruke Meštrovića", pisao je Meštroviću, napomenuvši da još nema gotovine, ali da je pripravan "sve na drugi način uraditi za vaše i moje zadovoljstvo".

"Lice mi je još glatko, oči bistre i nisam oćelavio. Svi žele da se vaše neumrlo djelo izloži ovdje", napisao je Tesla potpisavši se kao Meštrovićev obožavatelj. Čini se da je brojne Tesline brzojave i izjave tokom rata sročio Sava Kosanović, kraljev diplomat koji je radio za Tita; portreti starog Tesle i mladog Petra godinama su skrivani od jugoslavenske javnosti, kao i njegova sklonost dinastiji Karađorđevića, no te činjenice nimalo ne mijenjaju na ocjeni njegova karaktera. Zašto bi?

Hrvatska prema Tesli danas ima ambivalentan odnos. Neprijeporno je da je on "domovine sin", kao što je, uglavnom, van prijepora i to da je bio Srbin. Ideju o etničkoj "krađi Tesle" zapravo podržavaju samo pojedini zanesenjaci, no ona nema nikakvu masovnu bazu. Hrvatska se u tom smislu bitno razlikuje od Srbije. Dok Srbija rado prisvaja sve koji će "nebeski narod" činiti još većim, grandioznijim i izabranijim, Hrvatska nerado posvaja "goste", kako bi predstavnike manjinskih naroda nazvala istaknuta desna političarka, Ruža Tomašić. "Hrvatska je za Hrvate, gosti trebaju znati gdje im je mjesto" – tako je nekako bubnula lani, i ušla u povijest.

Tesla, otprilike, spada tu negdje – on je na neki način gost, ali je svakako – u svim vizurama – najcjenjeniji gost ove zemlje, ikad. S obzirom na to da pojave poput Tesle nisu zabilježene ni među Srbima ni među Hrvatima, kao ni među drugim narodima slavenskog juga, mogla bi se braniti i teza da je on bio "gost" kao takav, Nijemci bi rekli – an sich. U njegovom radnom etosu (radio je po 20 sati dnevno), u njegovoj općoj etici, u njegovom nevjerovatnom obrazovanju (znao je napamet Fausta, na njemačkom, govorio je osam ili devet jezika, još kao student pročitao je cijeloga Voltairea) vidi se prilična suprotnost svemu što se na ovim prostorima cijeni – idealu rentijerskog života, filozofiji "lako ćemo"; "grabežu", etničkoj mržnji.

Svojatati Teslu, ponositi se njime, slaviti ga, a ne živjeti ozbiljno njegovu etiku – koliko je to smrtniku moguće – licemjerno je. Tesla je, naravno, suviše velik da ne bi bio pretvoren u idola, idole uvijek slijedi idolatrija, idolatrija uvijek guši stvarne vrijednosti.