Intervju: Ana Đurić Konstrakta

fotografije: marija janković

Naš integritet i ideja stekli su poštovanje

In coprore sano nije toliko vezan uz kovid. Kovid je samo zakucao brigu o telu kao dužnost. Ono što je mene pre svega tu interesovalo jeste naša dezorijentisanost i nezaštićenost kada je zdravlje u pitanju, i to u atmosferi u kojoj je zdravlje postavljeno kao vrhunska vrednost i cilj. Dezorijentisani smo jer je u infopolju prisutan milion predloga o tome kako dostići taj cilj, gomila trendova, ponuda, obećanja – oprečnih, netačnih, tačnih, apsurdnih… I tako se nađemo u situaciji da beskonačno i nepromišljeno trošimo radi ostvarenja tog cilja. Dakle, osnovni kapitalistički princip koji te nikad ne ostavlja zadovoljenim, primenjen u domenu zdravlja

VREME”: Evrovizijaovako, na prvu loptu, kakvo ti je celo to iskustvo? Koliko si trenutno ispunjena tim doživljajem? Da li imaš osećaj da si bila na dobrom mestu?

ANA ĐURIĆ KONSTRAKTA: Nije da se nisam pitala dosta puta šta ja radim tu, budući da je naš nastup i pesma nešto što izlazi iz uobičajene slike Evrovizije. Pitala sam se zapravo šta postižem time, budući da nisam imala diverzivne ambicije, a naš nastup je diverzivan počev od toga da ja nisam raskošna pevačica, do toga da na sceni nemamo zlatni kavez i vatru, već lavor i peškir. Takav isti osećaj sam imala i pred nastup na nacionalnom izboru, Pesma za Evroviziju. Međutim, kako u Srbiji, tako i na Evroviziji, desilo se prepoznavanje i čak mogu reći – poštovanje onoga što radimo. Razlozi za to su razni i nisam sigurna da mogu da ih sročim na brzinu, ali imam utisak da među ljudima postoji ipak neka želja za sadržajem koji ima neku ideju, i nastupom koji ima neki integritet. U krajnjoj liniji, bila sam na dobrom mestu – lepo vreme, dobri ljudi i dobar espreso.

U pitanju je ogromna produkcija, kao i najveća bina na svetu, s obzirom na broj ljudi koji u isti mah prati dešavanja na njoj. Koliko tu ima prostora za umetnost i poruku?

Ovde je u pitanju pre svega zabavni program i povremeno se tu neka zemlja predstavi sa malo kompleksnije koncipiranim nastupom, ukoliko takav pristup prethodno bude prepoznat na nacionalnom izboru. Takođe, često se ovaj program koristi i za političke diskusije, ali to je druga tema. Sama Evrovizija, čini mi se i zbog svog sopstvenog imidža, organizuje priznanje za umetnički nastup – nagradu Marcel Besançon, i to po izboru komentatora iz svih zemalja učesnica. Ove godine smo mi dobili tu nagradu, a prošle, na primer, Barbara Pravi. Što se nas samih tiče, prostor smo ovog puta dobili, a sve dalje je pitanje želje pojedinca dokle da ide u čitanju. Neko se zaustavi na vrtenju ruku i tapšanju, bez ikakve potrebe da zna o čemu se tu zapravo radi. U nekoj drugoj krajnosti, pak, neko u pesmu upisuje neverovatna značenja.

Da li si ovim ispunila bar neki deo svojih snova koje si imala kad si počela da se ozbiljno baviš muzikom i svojim izrazom u njoj? Koje si snove uopšte imala na početku? Koliko tvoja realnost danas ima veze sa njima?

Na početku behu ambicije, ali ne preterano velike, da me ljudi čuju i razumeju. Dobro, želela sam i da mi bavljenje muzikom bude zabavno i da se zaradi neka lova. S vremenom sam ih u nekoj maloj meri ostvarila i u većoj meri prihvatila sopstvene kapacitete i kapacitete ovih prostora. Danas su moje osnovne ambicije da imam vremena za razmišljanje, da mi deca budu zadovoljna, da ujutru popijem kafu sama sa sobom, da se družim sa ljudima koje volim da slušam i sve tako u tom stilu. Dakle, godine su to. Što se muzike tiče, bilo bi idealno da mogu da napravim pesmu kad mi se hoće i kad imam želju da nešto kažem i da nastupam manje za više para.

In corpore sano bavi se mentalnim zdravljem jednako koliko i fizičkim. Zašto je ta postpandemijska poruka tako snažno odjeknula baš u našem regionu? A zašto širom Evrope?

In coprore sano nije toliko vezan uz kovid. Kovid je samo zakucao brigu o telu kao dužnost. Ono što je mene pre svega tu interesovalo jeste naša dezorijentisanost i nezaštićenost kada je zdravlje u pitanju, i to u atmosferi u kojoj je zdravlje postavljeno kao vrhunska vrednost i cilj. Dezorijentisani smo jer je u infopolju prisutan milion predloga o tome kako dostići taj cilj, gomila trendova, ponuda, obećanja – oprečnih, netačnih, tačnih, apsurdnih… I tako se nađemo u situaciji da beskonačno i nepromišljeno trošimo radi ostvarenja tog cilja. Dakle, osnovni kapitalistički princip koji te nikad ne ostavlja zadovoljenim, primenjen u domenu zdravlja. S druge strane, sistemska podrška često izostaje. Zdravlje je univerzalna tema i mislim da je to mesto i razlog širokog prepoznavanja. U Evropi su se, naravno, prvo nakačili na Megan Markl, ali uspeli smo, čini mi se, i da tu publiku preguramo i navedemo na dalje čitanje teksta.

E sad, TRIPTIHzašto je zamišljen baš u tom obliku?

Zato što su te tri pesme nastale negde u isto vreme, imaju muzičku poveznicu u tom svedenom izrazu, kao i isti pristup razvijanju teme teksta – kroz niz nekih asocijacija, iz moje utrobe.

Jedan stih u prvom delu Triptiha kaže: “Budućnost je starenjestarenje je budućnost”. Da li smo postali čovečanstvo staraca koje žudi da izgleda mlado, a da istovremeno dobija poštovanje koje je sledovalo starijima u antičkoj Grčkoj?

Sami smo sebi zakuvali. Diskriminacijom starosti stavljamo se u poziciju da je se plašimo i ulažemo izuzetne napore za izbegavanje neizbežnog.

Kakve veze zgrada Geneksa i Crkva koje se pominju u stihovima imaju sa strahom od smrti?

Ja zaista vidim ta dva objekta iz svog stana. I to doživljavam kao zbir nekog društva kome sam pripadala i pripadam. I podsetnik prolaznosti.

Koji je značaj jedenja mesa na početku svakog dela Triptiha? Da nisi imala na umu onu pesmu EKV Kao da je bilo nekad, gde se kaže: “Ručali smo meso, glodali smo kosti dobrih životinja”?

Nisam. Ali hvala što ste me podsetili na to. Teško se razmišlja punog stomaka, teško se krećeš punog stomaka. Danas smo uglavnom siti, najedeni šećerom i krompirom. Takođe, fascinirana sam fenomenom drugostepene konzumacije ili kako već to da nazovem – kada ti gledaš nekoga ko nešto konzumira, kada neko nešto u tvoje ime radi. To je osnova današnje zabave, pa i delovanja. I treće, ASMR (Autonomous sensory meridian response – Autonomni senzorski meridijanski odgovor).

Jesmo li danas zaista slabi, tužni, očajni i uplašeniu zdravom telu? Šta sve tebe konkretno plaši i čini slabom i tužnom danas?

Možda neki nedostatak smislenog zajedništva. Nedostatak solidarnosti i dobre volje. Nedostatak direktne komunikacije.

Ima li novac zaista smisla?

Ne znam. Znam samo da nekad jedva zaradim 200 evra radeći nešto smisleno, a nekad mi se za reklamu nude velike pare. To me muči, to nije u redu.

Iz istog broja

Evrovizija i posledice

Sve Konstraktine pobede

Dragan Ambrozić

Intervju: Dejan Šoškić, prof. Ekonomskog fakulteta u Beogradu

Inflacija neće pasti

Radmilo Marković

Promene zbog pandemije

Kako je “Corona” preživela koronu

Robert Čoban

Epidemija lažnih dojava

Ovog puta nije do MUP-a Srbije

Filip Mirilović

Dosije Vremena: Kamendin

Vapaji koje niko ne čuje

Ivana Milanović Hrašovec

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu