Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić na toj je funkciji od februara 2000. godine, a 2. januara godine koja je pred nama ponovo će, u trci s još 12 kandidata, odmjeriti svoju popularnost kod hrvatskih birača. Prema dosadašnjim istraživanjima javnog mnijenja, Mesić bi novi petogodišnji predsjednički mandat trebao dobiti premoćno već u prvom krugu, a taj će mu mandat biti i posljednji, jer po hrvatskom ustavu treća kandidatura nije dozvoljena.

"VREME": Pet godina ste predsjednik Hrvatske. Što biste izdvojili kao dobro u proteklih pet godina, i koja vam je odluka bila najteža?

STJEPAN MESIĆ: Zadovoljan sam s onim što sam učinio. Kad sam došao na ovo mjesto, što zna hrvatska i šira javnost, Hrvatska je bila izolirana, nitko u nju nije dolazio niti je bilo tko iz Hrvatske igdje bio pozivan. Na snazi je bila izolacija, koja je bila štetna i za razvoj hrvatske demokracije i za razvoj gospodarstva. Kad pogledam unazad, mislim da sam dobrim dijelom doprinio da se Hrvatska otvori, da postavi sebi neke druge ciljeve. U tih pet godina sazrijevala je demokracija, institucije su profunkcionirale i rade u skladu sa zakonom, više nema selektivnosti u primjeni zakona. Proveli smo mnoge reforme koje su dale rezultata, neke provodimo i sada nastojeći da se što brže prilagodimo Evropi. Da li je bilo teškoća? Pa bilo je, naravno. Moram izdvojiti situaciju kad su se vojnici, generali htjeli baviti politikom – morao sam munjevito reagirati i poslati ih u mirovinu i time im omogućiti da se bave politikom kao civili. Ali, s tom sam odlukom dobio i mnoge ljude protiv sebe, sve dok javnost nije shvatila da je uplitanje vojske u politički život opasno i da to vrlo lako može izbjeći kontroli, a zna se dobro što znači kad u nekoj državi vlast preuzme vojska. Ja to, kao predsjednik države, jednostavno nisam mogao dozvoliti.

Čini se da je u Hrvatskoj u proteklih pet godina ipak postignut opći konsenzus vlasti i građana o tome da je evropski put jedini izbor za zemlju.

Točno. Ono čime sam posebno zadovoljan i što je veliko priznanje za politiku koju sam vodio jeste i činjenica da sam u susretu s francuskim predsjednikom Žakom Širakom dogovorio da se samit evropskih zemalja održi u Zagrebu, što će biti prvi puta da se taj samit održava izvan zemalja Evropske unije. Evropski put Hrvatske nema alternative i potvrđeno je ono na čemu smo inzistirali od samog početka, da se u Evropsku uniju ulazi individualno, po modelu regate. Onaj tko prvi ostvari uvjete, prvi se i priključuje, ali time i drugima daje primjer da se isplati zalagati za evropsko udruživanje, za usvajanje evropskih standarda. Taj je princip mnogo poticajniji od onoga što su neki predlagali, da se ide po modelu konvoja, u kojem onda prvi ovisi o posljednjem, pa je onda teško očekivati ubrzanje evropskog jugoistoka na putu približavanja ujedinjenoj Evropi.

Koliko je Hrvatska, po vašem viđenju, odmakla na tom evropskom putu u odnosu na Srbiju i Crnu Goru i druge susjedne zemlje regije?

I Bosna i Hercegovina i Srbija i Crna Gora, čitav jugoistok Evrope sebe vidi u Evropskoj uniji i kako tko ostvari standarde i uvjete, taj će se uključivati u taj milenijski poduhvat evropskog udruživanja. Tvrdim da naša generacija ima tu privilegiju da udruži zemlje Evrope, to može samo naša generacija. Nijedna generacija dosad to nije uspjela, niti će buduće generacije, ako ovu propustimo, imati takvu šansu. Mi ćemo stvoriti Evropu koja će udružiti sve svoje potencijale, i znanstvene i kulturne i ekonomske i vojne, jer udružena Evropa će biti partner Americi, Kini i Japanu. To je važno, ali još nešto: udružena Evropa isključuje rat kao političko sredstvo, jer se otvaraju granice i svaki narod će živjeti u svom kulturnom korpusu. I narodi i države ostat će to što jesu, a nacionalne manjine će biti mostovi suradnje i to je ono što će karakterizirati Evropu. Manjine će biti faktor mira u Evropi i tu ima mjesta za sve. Zato najrazvijeniji dio Evrope mora ulagati u ovaj manje razvijeni, jer što god budemo bogatiji mi, bit će bogatija i Evropa. U tom smislu očekujem i ubrzanje ulaganja u cijelu ovu regiju, ne samo u Hrvatsku, jer to je ulaganje i u razvoj Evrope. Nije to nikakvo poklanjanje, nego je to ulaganje u ukupan razvoj.

Problem na putu Hrvatske ka Evropskoj uniji jeste i povratak izbjeglica, o čemu ste imali i razgovore i susrete s vrhom državne zajednice SCG i Bosne i Hercegovine.

Moramo konstatirati da je iza nas jedan brutalan rat iza kojega je ostalo dosta žrtava, razorena privreda, razorena infrastuktura, ali, što je posebno važno, ostala je i velika mržnja među kolektivitetima. Upravo zato moramo nastojati da se krivnja individualizira pred Haškim tribunalom, da pred tim sudom – ali i domaćim pravosuđem – odgovaraju konkretni ljudi za konkretna djela. Ako to učinimo po evropskim standardima, kolektivna optuživanja će zamijeniti individualizirana krivnja, a onda se otvara mogućnost suradnje između kolektiviteta. To je za nas posebno važno. Imamo primjer Francuske i Njemačke, stoljećima su ti narodi ratovali za teritorije, uvijek su bili na različitim stranama i iza svih ratova ostajale su žrtve. Francusko-pruski rat, Prvi i Drugi svjetski rat, uvijek na različitim stranama i uvijek milijunske žrtve nakon ratova. Danas više nitko ne govori o ratu, otvorene su granice, te zemlje surađuju i prednjače i u evropskom udruživanju i u demokraciji i nema razloga da mi to isto ne možemo učiniti na ovom našem prostoru. A sjetimo se kad su počeli suradnju: onda kad je Nirnberški sud individualizirao krivnju. To je i pred nama: Haški tribunal mora individualizirati krivnju, a iza toga se otvara prostor za suradnju.

Mislite li da je hrvatska javnost spremna na suočavanje s vlastitom prošlošću? Nedavno je Hjuman rajts voč objavio prilično negativan izvještaj o suđenjima optuženima za ratne zločine u Hrvatskoj.

Mi smo počeli s provedbom reforme pravosuđa, ali činjenica je da je bilo presuda koje su bole oči, iako su više sudske instance ipak reagirale i možemo time biti zadovoljni. Ono što moram naglasiti, hrvatski državni interes je da se naši građani, bez obzira koje nacionalnosti – iako se to na Srbe ponajviše odnosi – vrate svojim domovima, da mogu živjeti u sigurnosti i da mogu normalno raditi. U tome će pomoći i reforme pravosuđa koje smo započeli, ali paralelno s time treba raditi na tome da se na upravo na područjima na koje se vraćaju izbjegli građani maksimalno mora ulagati u proizvodnju i razvoj, kako bismo sutra imali potentnu privredu u kojoj će svaki čovjek imati mjesto i ulogu, da može sigurno živjeti, odgajati djecu i imati perspektivu. To je državni interes, a povratak mora biti i interes građana.

Kako danas ocjenjujete položaj srpske manjine u Hrvatskoj?

Napravljen je veliki pomak, ali to sigurno još nije dovoljno. Ljudi se vraćaju, dolaze, kuće se obnavljaju. Moramo obnoviti sve kuće, bez obzira na to o kome se radilo. Pored toga, nije dovoljno čovjeku samo osposobiti kuću ili izgraditi novu, važno je da ima šansu raditi. Tu očekujemo i međunarodnu pomoć, ali i angažiranje domaćih snaga, a još nam nedostaje regulativa koja će motivirati ulaganje u te prostore koji su najviše nastradali za vrijeme rata.

Po ocjenama nekih analitičara, vlada Ive Sanadera učinila je neke poteze koji su se mogli prije očekivati od prethodne vlade Ivice Račana. S kime je vama osobno bilo lakše surađivati, s Račanom ili Sanaderom?

Ove promjene, pogotovo ozbiljnu suradnju s Haškim tribunalom, bilo je Sanaderu lakše provesti, jer da je to napravio Ivica Račan, imao bi po svim trgovima demonstracije – sjećamo se onih štabova koje su vodili nekakvi Čondići i slični njemu. Iza toga je dobrim dijelom stajao HDZ, ali sad kad je HDZ preuzeo odgovornost, počeo se ponašati na jedan drugačiji način. Ne može se uličnim rješenjima doći do Evrope. Sad postoje druga pravila odgovornosti. Moram reći da sam u početku s premijerom Račanom imao neka nesuglasja, jer je njegov SDP imao drugog kandidata za predsjednika, Dražena Budišu, ali smo kasnije uspostavili jako dobru suradnju i do kraja smo jako dobro surađivali. Sa premijerom Sanaderom sam odmah u početku uspostavio dobru suradnju, dobar link, ali sada malo – vjerojatno i zbog ovih izbora – ima nekih nesporazuma i problema, ali se nadam da će i to biti riješeno.

Sukobili ste se oko najnovije zloupotrebe tajnih službi, što je hrvatski problem od početka njene samostalnosti. Neki tu vide kontinuitet s vremenom prije 2000. godine, pa dovode u pitanje i tvrdnje da se HDZ "reformirao" i promijenio nakon Franje Tuđmana.

Retorika se sigurno promijenila. Dobrim dijelom se promijenio i njihov rad, ali ima onih na nižim razinama koji još ne shvaćaju o čemu se radi. Primjerice, u Zadru smo nedavno imali nekakvu udrugu domobrana koji su sa ustaškim znakovljem prošetali Zadrom, što nas sigurno ne legitimira kao zemlju zrele demokracije, čim je to još moguće makar i na jednom malom prostoru. HDZ je brzo reagirao smjenom svog lokalnog zadarskog šefa, ali on je još ostao predsjednik zadarskog gradskog vijeća, pa taj problem još nije do kraja razriješen. A jasno je da je to nužno – ako želimo biti vjerodostojni.

Kako danas gledate na mjesto i ulogu Franje Tuđmana u raspadu bivše države i kasnije u samostalnoj Hrvatskoj?

Ja sam se radi točno određene politike Franje Tuđmana s njim i razišao i otišao u opoziciju. Prije svega, on je bio impresioniran uspjesima Slobodana Miloševića u razbijanju Bosne i Hercegovine, on je imao procjenu i da svijet to podržava. Ja sam mu govorio da je to nemoguće, jer ako bi se razbila BiH, i druge granice bi došle u pitanje. Niti jedan narod nema privilegiju da svi njegovi pripadnici žive u istoj državi, ni Srbi niti Hrvati, jednako kao ni Talijani ili Mađari, i moramo se zalagati za poredak uspostavljen poslije Drugog svjetskog rata. Da je Milošević uspio da otme 63 posto BiH, svakako bi to proširilo požar u čitavoj Evropi. Franjo Tuđman je mislio da će Milošević uspjeti i pravio je svoje političke procjene na tome. Osim toga, ja sam bio protiv njegovog projekta divlje privatizacije i jasno je da i zbog toga nismo mogli više zajedno. Godinama sam govorio o lošoj politici koja je vođena prema Bosni i Hercegovini, s tom politikom se nisam slagao i mislim da sam bio sasvim jasan u mojim stavovima i kad su vanjska i unutrašnja politika u pitanju. Sve to i danas mislim, a povijest neka daje ocjenu o Franji Tuđmanu u svemu tome.

Vjerojatno, izvjestan idući mandat ujedno vam je i posljednji, jer Ustav dozvoljava samo dva petogodišnja predsjednička mandata. Hoćete li nešto promijeniti u svom radu u idućem mandatu, s obzirom da nakon ovih izbora više nećete morati na "provjeru" kod birača?

I dalje ću u svojim odlukama morati procjenjivati odnos snaga i dosege tih odluka, i dalje ću provoditi svoje ovlasti iz Ustava i zakona, i dalje ću voditi politiku otvorenih vrata prema našim susjedima, jer svaki uspjeh naših susjeda i naš je uspjeh. U tom smislu vodit ću politiku usvajanja evropskih standarda, a to će i našim susjedima biti poticaj da se i oni uključe u projekt evropskog udruživanja i da nam to svima bude cilj.