Vlast i kampanja mržnje

NA UDARU REŽIMA: D. Bjelogrlić,...

ilustracije: ivan hrašovec

Nasilje bez granica

U ovoj predizbornoj kampanji, “najprljavijoj do sada”, vlast udara gde god stigne. Kao da je u panici, kao pacov koji je priteran u ugao i skače u oči. Pored opozicije, nezavisnih medija, nevladinog sektora, jeziva hajka se vodi i protiv inicijatora ProGlasa, uglednih ličnosti raznih fela koji su pozvali građane da se suprotstave nepravdi, kriminalu i korupciji, pobede svoj strah, izađu i slobodno glasaju na izborima. Oni su postali i “briselska opozicija”, i “lažna elita”, i “licemeri”, i “vampiri”

U knjigama popularne psihologije na različite načine formuliše se nešto što je zapravo, manje-više, poznato otkako je sveta i veka. Kada govorite o drugima, vi zapravo govorite o sebi. Postoji ta priča o čoveku koji sedi na klupi ispred kuće, pa će jedan za njega pomisliti da je lenjivac i zgubidan, drugi da je švaler koji posmatra tuđe žene nameravajući da odgovarajuću spopadne, treći kako čeka priliku da nekom otme novčanik i zlatan sat, četvrti da ga je supruga iznervirala pa je izašao malo da se smiri, peti pak da je vredno radio i sada se zasluženo odmara… Svako je, elem, u čilca učitao sebe.

Stvar je naravno pojednostavljena, ali ako ovu formulu koristimo za ono što čini naprednjački režim, možemo samo da se naježimo. Čak i ako ne znamo ništa drugo o Vučićevoj vlasti koja drma i državom i našim privatnim životima više od decenije – osim onoga što izgovara o svojim protivnicima. Odnosno, svima onima koji skupe hrabrost i podignu glavu pokazujući ljudsko dostojanstvo, bilo da su u pitanju političari, novinari, aktivisti ili druge javne ličnosti.

I kada je bio u punom naponu snage, kada je spalio kritičku misao ili ju je bacio na krajnje političke i društvene margine, režim je iskazivao neviđenu retoričku – i ne samo retoričku – surovost prema onima koje je smatrao oponentima. Neki su još tada tvrdili da će se beskrupuloznost uvećavati sa slabljenjem njegovog rejtinga, pa shodno tome da će Vučić učiniti ama baš sve kako bi zadržao vlast, odnosno da bez velike muke neće biti izvršena primopredaja državnih funkcija šta god građani na izborima zapravo rekli. U ovome prvome definitivno su bili u pravu, jer se kampanje mržnje i dehumanizacije “drugih” samo intenziviraju kako godine prolaze, a sa njima i zlatni, pa srebrni, pa bronzani naprednjački periodi. O ovome drugome nećemo da nas ne bi proglasili nasilnicima koji žele da na ulici preuzmu vlast, koliko god da je nedvosmisleno jasno kako su upravo naprednjaci sazdali društvo koje liči na trulu lubenicu koja usled unutrašnjeg vrenja samo što ne eksplodira.

Ovdašnji cinici vele da je u političkoj propagandi sve dozvoljeno, a da pravilo sa početka teksta ne stoji jer se propagandno tvrdi i ono što se zapravo ne misli. Čak i ako je tako, sam način na koji formatirate propagandu govori o vama. Kao i ljudi kojima ste okruženi. Kada se, još 2012. videlo na koga režim u propagandnom smislu računa i kada su se zasijala imena Bebe Popovića, Željka Mitrovića, Dragana Vučićevića ili Milomira Marića, svakome iole upućenom bilo je jasno da je đavo odneo svaku šalu i da će Srbija, bez obzira na tadašnje Vučićevo maksveberovanje, biti pretvorena upravo u ono što danas jeste – u javnu kuću.

PREŠLI SVECRVENE LINIJE

Naprednjaci su sve “crvene linije” odavno prešli. Po dolasku na vlast, cilj je bio uništiti opoziciju, odnosno sve one političare koji nisu ponudili svoje usluge novom gospodaru, a takvi su bogami stajali u redu. Demokratska stranka je tu posebno nadrljala: “žuti” su platili najveću cenu. Ne samo što su na naslovnim stranicama i udarnim televizijskim terminima, za skupštinskim govornicima nazivani – “lopovčinama”, “izdajnicima”, “psihopatama”, “umobolnicima”, pa i “secesionistima” (recimo, protiv Bojana Pajtića, kada je bio premijer Vojvodine i predsednik DS-a, vođena je kampanja da želi da otcepi Vojvodinu), nego su i teatralno hapšeni zbog navodnih malverzacija. Uglavnom, ti postupci u ogromnoj većini slučajeva nikada nisu završeni osuđujućom presudom, ali svejedno – mnogi su bili unapred osuđeni jer su prošli javnu torturu. Bilo je to u vreme kada se Vučić kao borio protiv korupcije. Neki od njih su toliko preplašeni da ni dan-danas ne bi ni reč javno izgovorili. A to zapravo i jeste jedan od ciljeva naprednjačkih medijskih, pa i sudskih harangi, od onomad pa do danas: da pokažu kakvu imaju moć da ljudima unište život. Pa se ti sad zezaj!

Miroslav Mišković je takođe prošao naprednjačkog toplog zeca. Bio je i inače nepopularan – nižnji su tražili krv, i Vučić im ju je dao. Mišković je medijski satanizovan, onda hapšen, a završilo se, deceniju posle, znamo kako, oslobađajućom presudom, koja će građane debelo koštati. Sudski epilog su režimski mediji, naravno, ignorisali. Sa njegovim hapšenjem raste popularnost tadašnjeg prvog potpredsednika Vlade Srbije Aleksandra Vučića. E sada, neki tvrde da je Mišković bio na meti upravo zbog svoje nepopularnosti, odnosno zarad efekata obračuna sa njim, a drugi da mu je to bila kazna zato što je odbijao da finansira SNS dok je ova stranka bila u opoziciji. Možda je i jedno i drugo u pitanju, sigurno je samo da “najvažniji proces u borbi protiv korupcije”, kako su nazivali suđenje Miškoviću, nije imao nikakve veze sa borbom protiv korupcije.

…D. Đilas…

Sa Miškovićem su režimski mediji i funkcioneri povezivali Dragana Đilasa, koji je više od deceniju naprednjački propagandni lajtmotiv. On i njegovih 619 miliona evra. Ministarka kulture Maja Gojković je ovaj dvojac svojevremeno nazvala “semenom zla”. Đilas je “ružan i spolja i iznutra”, tvrdiće druga naprednjačka funkcionerka. On je i “lopov”, “velika bitanga”, “prevarant”, “kriminalac”, “notorni lažov”… Uglavnom, mogao bi se od naprednjačkih atributa za njega sastaviti rečnik uvreda. Đilas je decenijski prokazan u medijima, pa se smatra da je sada najlakše opoziciju uopšte, opozicione političare, ali i neke vanstranačke javne ličnosti koji su protivnici – jednostavno dezavuisati povezivajući ih sa njim – “Đilasovi plaćenici”, “đilasovci”… Kao i Mišković onomad, Đilas je odabran kao “glavna meta” jer ljudi ne vole “bogatune”.

Nisu mnogo bolje prolazili ni drugi politički protivnici. Vuk Jeremić je, kažu naprednjaci, “politički pilićar”, “muljator”, “gnjida”, Tadić je “ocvali maneken” koji je “uništio Srbiju”, Borislav Novaković je “podivljali umobolnik”… Mogli bismo odista do ujutro ovako nabrajati, ali čini se da je ovo više nego dovoljno. Uglavnom, kampanje mržnje i sudski procesi, uvrede upućene političarima i bogatašima padali su na plodno tle svih ovih godina, pa do danas. Skoro svi su, pogotovo početkom Vučićeve vladavine, na ove harange gledali mirno kao na uobičajeni politički folklor. Neki su se, sa ove strane, i radovali ne shvatajući kuda stvar vodi.

I bivši partneri tadašnje opozicije učestvovali su u harangama – i oni levi i oni desni. Tako su valjda otplaćivali svoje mesto u Vučićevom krilu. To je bilo najočitije za vreme predsedničke kampanje 2017. godine kada je opozicioni kandidat Saša Janković prošao sito i rešeto. Sa desna su ga optuživali da je “izdajnik”, “američki plaćenik”, “haški lobista”, a sa leve – da je “srpski nacionalista”, pa i “ratni zločinac”. O “prangiji” nećemo, nju su koristili svi.

Interesantno je da se na meti negativnih kampanja mržnje i “zločestih” naprednjačkih iskaza pronađu katkad i koalicioni partneri, pa čak i stranački saborci. Setimo se kako je prošao Nebojša Stefanović zbog Jovanjice ili Tomislav Nikolić kada je pokazao želju da se ponovo kandiduje za predsednika. S vremena na vreme, ošine se i po SPS-u jer se sumnja u beskrajnu odanost ove “večne” stranke i njenog prevrtljivog šefa. A i obe stranke pucaju na manje-više isto biračko telo.

Naravno, nikako ne smemo zaboraviti Olivera Ivanovića. Medijska haranga protiv njega, koju je predvodio Pink, okončala se ubistvom ovog umerenog kosovskog političara, koji je kanda znao mnogo više nego što se smelo znati.

NA METI NOVINARI, AKTIVISTI I JAVNE LIČNOSTI

U godinama posle 2012. opozicija je u Srbiji efikasno sravnjena sa zemljom. Tome su doprinele i vlast i brojne koalicione partije, ali i neke javne ličnosti sa desne i leve strane koje su zdušno u svemu tome participirale. Na nekakvoj čistini tako su ostali novinari i razni aktivisti koji su po prirodi posla, odnosno poštujući pravila profesionalnog zadatka, kritikovali vlast i ukazivali na političke i društvene deformacije. Nema valjda niti jednog ozbiljnog novinara ili aktiviste koji nije iskusio surovost režima na svojoj koži. Obično je sistem ovakav: prvo vas prozove neko iz vrha vlasti – često upravo Vučić, kasnije se dosta tome posvećivala premijerka Ana Brnabić – onda vas se dokopaju režimski mediji, pa potom programirani ili entuzijastički “botovi”.

Primera je, opet, bezbroj. Spomenimo slučaj Stevana Dojčinović i istraživačkog portala KRIK, koji su na meti režima dugo već. Dojčinović je i “narkoman”, i “saradnik Veljka Belivuka”, i izdajnik nacionalnih interesa, pa se čak on i KRIK optužuju da su medijski pripremali ubistvo predsednika. KRIK je nazivan i “mafijaško-koljačkim portalom”. Svakakvih problema su imali i novinari drugih nezavisnih medija. Napadi na novinare, inspirisani odozgo, nalaze se u svim izveštajima o evropskom putu Srbije, novinarska udruženja vode baze podataka o bezbrojnim slučajevima ugrožavanja njihove sigurnosti.

Podsetimo i na slučaj iz juna 2016. godine kada su “Informer” i TV Pink optužili grupu novinara, nevladinih aktivista i javnih ličnosti (Ilir Gaši, Tamara Skrozza, Antonela Riha, Vukašin Obradović, Borka Pavićević, Zoran Kesić, Nemanja Nenadić i Branislav i Sergej Trifunović) za pokušaj nasilnog zbacivanja režima i za planiranje atentata na tadašnjeg premijera Aleksandra Vučića.

Beskrajan je i spisak napada na druge javne ličnosti koje su kritikovale vlast ili podržavale kandidate opozicije. Opet ćemo se setiti samo nekih primera. Recimo, o čuvenom režiseru Goranu Markoviću ministarka za ovo i ono, lekarka Darija Kisić Tepavčević reći će da je “frustiran i agresivan, umetnički impotentan, bez nacionalnog identiteta”. Predsednik Vučić joj je tercirao rekavši da Marković kritikuje vlast “jer nije dobio novac za film”. Setimo se i jednog naslova iz “Informera”, teksta u kojem su, pored Markovića, prozvani i režiseri Srđan Dragojević i Srdan Golubović: “Filmska mafija udarila na državu: Nisu dobili pare, pa šire haos!”

Glumci koji su podržali nedavne proteste “Srbija protiv nasilja” takođe su bili meta harange. Među prvima se oglasila pevačica Jelena Karleuša, koja je kritikovala umetnike jer “idu protiv države koja ih finansira”. A potom je krenula kampanja u Skupštini Srbije i u tabloidnim medijima. Potpredsednica Skupštine i funkcionerka SNS Sandra Božić obrušila se na glumca Milana Marića nazivajući ga “antisrpskim đubretom”. Naprednjak Nebojša Bakarec je pročitao navodne honorare koji su narečeni glumci dobili za svoje uloge od Telekoma. Glumici Tamari Dragičević i njenom maloletnom detetu upućene su pretnje. Nakon prozivke Bakareca, na ulici je napadnut i glumac Marko Janketić. Krešendo hajke bio je zastrašujući video-snimak objavljen na Tviter nalogu “Narodni neprijatelj”, na kojem su objavljene fotografije glumaca-antinasilnika koji se prozivaju da pozivaju na rušenje države i ustavnog poretka.

NAPAD NA PROGLAS

U ovoj predizbornoj kampanji, “najprljavijoj do sada”, vlast udara gde god stigne. Kao da je u panici, kao pacov koji je priteran u ugao i skače u oči. Pored opozicije, nezavisnih medija, nevladinog sektora, jeziva hajka se vodi i protiv inicijatora ProGlasa, uglednih ličnosti raznih fela koji su pozvali građane da se suprotstave nepravdi, kriminalu i korupciji, pobede svoj strah, izađu i slobodno glasaju na izborima. Oni su postali i “briselska opozicija”, i “lažna elita”, i “licemeri”, i “vampiri”.

Stara žrtva tabolidnih naslova, glumac Dragan Bjelogrlić, jedan od glavnih likova ProGlasa, ponovo je u “modi”. On je i lopov, i antisrbin, i srpski nacionalista, i proukrajinski fanatik, i “prototip nasilnika”, i “kurva”. Maja Gojković se bavila istraživačkim novinarstvom pa je sa pozicije ministarke kulture javno prezentovala koliko je Bjela prethodnih decenija dobio iz budžeta za filmove i serije. Očigledno ih je posebno uznemirila njegova izjava da je Srbija pod naprednjacima postala “zverinjak”. Ispalo je u režimskim tabloidima da je glumac zapravo sve Srbe nazvao “zverima”.

…i M. Majić

Na meti je i sudija Miodrag Majić. On je, prema rečima predsednika, oslobodio teroriste koji su srpskim ženama “sekli sise”. Ana Brnabić će za njega reći da je “najgori politikant”. Majić, tvrde naprednjaci, nema pojma o pravu nego je napredovao u pravosuđu zahvaljujući vezama, on mrzi Srbe, srpske heroje proglašava za zločince, neprijatelj je radnog naroda… Nešto što se naziva analitičarom, Saša Borojević, kritikovaće seriju Deca zla, koju je Telekom producirao po romanu sudije Majića. “Usred kampanje drugosrbijanaca koje ja gledam kao izdajnike, oni puštaju serijal Deca zla. Serija koja ponižava Srbe, opravdava genocid u Srebrenici, stavlja Srbe na stub srama – strašno je što je to pravio Srbin”, rekao je Borojević. Ko je gledao ovu seriju, neće je svakako prepoznati u ovom iskazu. I neki drugi inicijatori imaju sličnu medijsku sudbinu ili ih to uskoro čeka. Materijal se sigurno u nekom kabinetu krčka.

Ponavljamo, ovakvih primera ima baš mnogo, pa je nemoguće reprezentativno ih predstaviti. Nekada će se kanda sve to izučavati na fakultetima, ne samo domaćim, i ne samo na medijskim, političkim i istorijskim studijama. Biće tu posla i za antropologe, psihijatre i psihologe. Objavljeni će biti tomovi naučnih studija. Ukoliko Srbija ne postane Belorusija, Vučićev akt i sve ovo što živimo biće dobar i inspirativni resurs i za ovdašnje umetnike raznih domena. A bogami i strane. Eto bar neke koristi od “zverinjaka”.

Uglavnom, cilj svih ovih kampanja je da se prikaže kako svi oni koji kritikuju Vučićevu vlast rade to iz načasnih namera, jer su bitange, lopovi, kriminalci i interešdžije koje će pokrasti Srbiju ako dođu na vlast. Posle nas potop – poručuju građanima kojima su prethodno začepili i oči, i uši, i usta, i nos.

MIHIĆ: VLASTIMA JE PREOSTALO SAMO NASILJE

Profesor psihologije na novosadskom Filozofskom fakultetu Vladimir Mihić kaže da SNS sistematski, od dolaska na vlast, poručuje da će svako ko na bilo koji način uđe u svet politike – upasti direktno u blato. Građanima se saopštava da se politikom bave samo beskrupulozni i licemerni ljudi sumnjivog morala. “Stoga im je jako bitno da svakog ko se usudi da javno kaže nešto što u je suprotnosti sa zvaničnom propagandom – uvaljaju u mulj. Tako se drugima šalje poruka da treba da ćute i sede kod kuće. Sve to je dalo rezultate, veliki broj ljudi se drži daleko od politike i svega što se smatra politikom. Hajka na inicijatore ProGlasa ima za cilj da se oni ocrne, da se sve to proglasi nekakvim politikantstvom, da svi imaju putera na glavi, da su u pitanju problematične ili nebitne osobe iza čijeg angažmana se krije isključivo koristoljublje”, kaže on.

Mihić se slaže da se naprednjačke kampanje protiv opozicije i javnih ličnostima intenzviraju s protokom vremena. Koliko god to izgledalo zastrašujuće, on u tome prepoznaje i razlog za optimizam. “Autoritarne vlasti, kada osete da im se približava kraj, postaju sve agresivnije, sve maske padaju, sve rukavice se skidaju. SNS je do sada bio bar donekle umeren, imao je stranačke, koalicione i druge ličnosti koji su zarad svog profita na jeziv način prozivale njegove protivnike, a sada su u hajku praktično svi uključeni. To je zato što se prvi put od dolaska na vlast osećaju ugroženim u iščekivanju izbora. Sve granice su pređene, režim udara iz svih oružja, između ostalog, jer im je to jedino preostalo. Svima postaje jasno da njihova ekonomska politika i nije tako sjajna kako se verovalo, Kosovo je dalje nego što je bilo pre deset godina… Preostalo je samo nasilje koje će vlast maksimalno koristiti do izbora, a ako situacija posle njih bude gusta – još više tada”, kaže Mihić.

Mihić dodaje da sve ovo ostavlja katastrofalne posledice na društvo po dubini. Stvorena je atmosfera u kojoj je nasilan obračun sa neistomišljenicima – normalan, očekivan i prihvatljiv. “Verbalna, pa i fizička agresija postala je sasvim opravdan modalitet da se razračunate sa nekim ko vam se ne sviđa. To je odavno postalo deo svakodnevnog života, a oko nas su bezbrojni primeri nasilnog rešavanja konflikta. Svemu tome doprinosi i činjenica da institucije ne postoje. Vlast šalje poruku da je sasvim opravdano, ako vam se nešto ne sviđa, uzeti zakon u svoje ruke. I da nećete odgovarati ukoliko ste u vlasti ili ste njoj bliski. Dakle, to nije nešto što će biti osuđeno, nego nešto zbog čega ćete biti proglašeni ‘sposobnim’ i ‘snalažljivim’”, navodi naš sagovornik.

Vlast, između ostalog, opoziciju i javne ličnosti proziva za moguće postizborno nasilje. Mihić kaže da opozicija, čak i da hoće, ne može da produkuje sukobe jer jednostavno nema poluge sile u svojim rukama. “Vlast, međutim, može da proizvede ozbiljne društvene konflikte. Ako nekim slučajem izgubi na izborima, nije isključeno da će se odlučiti za to umesto da se izvrši mirna primopredaja funkcija i institucija. Vlast sve više i sve otvorenije ide u provociranje sukoba. Opozicija nekada nasedne, nekada ne. Ali, ako neko predviđa da posle izbora, ukoliko takvi budu izborni rezultati, vlast neće dozvoliti mirnu tranziciju, imajući u vidu njen karakter, vi ne pozivate na nasilje, već sasvim obrnuto – apelujete na režim da ne produkuje političke i društvene turbulencije. To je valjda jasno. Vlastima je, međutim, potrebno da svojim biračima, među kojima su i oni koji nisu niti funkcionalno, niti politički, niti medijski psimeni, opoziciju predstavi kao nasilnike. I da im poruči: evo, mi činimo sve što možemo da vas zaštitimo od njih. A ako ipak dođe do nasilja, bićemo prinuđeni da branimo i vas i institucije”, kaže Mihić.

Iz istog broja

Uvoz polovnih automobila

Srbija, groblje za evropske krntije

Ingrid Gerkama

Na licu mesta: Kosovo

Vučje vreme na Severu

Jelena Zorić

Izbori 2023: Kragujevac

Ana i dvoje novinara

Jovanka Nikolić

Intervju: Tamara Džamonja Ignjatović – šest meseci posle tragedije u Duboni i Malom Orašju

Duboki bol i teška nepravda

Ivana Milanović Hrašovec

Nova klasa

Hijerarhija naprednjačkog gazdinstva

Đorđe Pavićević

SNS u kampanji, nedelja treća

Red uvreda, red obećanja

Jelena Jorgačević

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu