Kolektivni intervju: Pavle Cicvarić, Emilija Milenković, Nikola Ristić

Foto: Marija Janković

Nećemo da nam mladost propadne

“Meni se čini da mladi nisu svesni koliku oni snagu kao kolektiv imaju i koliko se vlast plaši njihove reakcije”, kaže Pavle Cicvarić. “Kada vidim kako ovaj režim laže u medijima kada kaže da živimo u demokratskom društvu, ne mogu iz etičkih razloga da ostajem nema”, nastavlja Emilija Milenković. “Ovo što se dešava trpi 6,5 miliona ljudi i ja zaista ne mogu da verujem da smo mi toliko ‘ubijeni u pojam’ i samo se pitam dokle ćemo više”, zaključuje Nikola Ristić

“Mladi nisu svesni koliku oni snagu kao kolektiv imaju i koliko se vlast plaši njihove reakcije na neku nepravdu i baš to je razlog što pokušavaju da se glas mladih ne čuje. Mislim da na ono pitanje ‘Gde su mladi?’ nije potrebno odgovoriti rečima već odgovoriti delom, pokazati da su tu”, kaže student i član neformalne organizacije “Borba” (raniji naziv “Studenti protiv nasilja”) Pavle Cicvarić. U ponedeljak 18. decembra, dan nakon izbora, građani revoltirani izbornim inženjeringom i krađom glasova okupili su se ispred stare zgrade Skupštine gde zaseda Republička izborna komisija. U prvim redovima bili su mladi, a među njima i studenti i članovi neformalne organizacije “Borba” Emilija Milenković i Pavle Cicvarić, kao i omladinski aktivista Nikola Ristić. Tražili su od opozicije – pre svega “Srbije protiv nasilja” – odgovore šta i kako dalje.

“Konkretan odgovor nismo nikada dobili”, kaže za “Vreme” Nikola Ristić. “U narednim danima opozicija jeste najavljivala neke nove proteste, neki od njih su stupili u štrajk glađu i slično, ali ništa mi od toga ne deluje kao dobro razrađen plan koji bi imao jasne faze. Cilj jeste jasan, ali ne znamo kako oni nameravaju da dođemo do njega. Međutim, nismo mi oni koji samo kritikuju jer ne postoji ideja, nego dolazimo i dajemo predloge. To je ono u šta smo se upustili i prvi korak u našem planu koji je i opozicija podržala bio je izlazak na blokade u ponedeljak.

(U trenutku nastajanaja ovog teksta blokada je sprovedena samo u ponedeljak.)

VREME”: Šta vas je motivisalo?

EMILIJA MILENKOVIĆ: Ja se borim za demokratsko društvo. Kao studentkinja Fakulteta političkih nauka dobro znam šta znači demokratsko društvo i demokratija. Kada vidim kako ovaj režim laže u medijima kada kaže da živimo u demokratskom društvu, ne mogu iz etičkih razloga da ostajem nema. To mi je motivacija. Ne želim da mi mladost propadne pod jednim autoritarnim vođom koji ne zna kad treba da ode ili ne želi da se povuče sa tog mesta iako šteti svima nama.

PAVLE CICVARIĆ: Postoji mnogo razloga i ja zapravo te razloge vidim u samom aktivizmu. U aktivizmu pričamo na različite teme – od ekoloških do psihološke pomoći i borbe za pravnu državu. Institucije ne rade, a kao nultu tačku koja se podrazumeva da bi ove teme došle do izražaja potrebno je da postoji pravna država.

NIKOLA RISTIĆ: Motivaciju je vrlo prosto formulisati – želim da ostavim društvo bolje nego što sam ga zatekao. Ne želim da se za 20, 30, 50 godina pogledam u ogledalo i da me bude sramota zato što u trenutku kada je naše društvo bivalo devastirano nisam uradio najviše što sam mogao da to okrenem u drugom smeru. Mislim da mi savest nikada ne bi bila mirna, ali jedina alternativa tome jeste da napustimo ovu državu i ovo društvo. Zaista se svim silama borim da ne pređem taj prag odluke i da odem odavde.

Verujem da ste u kontaktu i sa drugim mladim ljudima. Šta oni kažu nakon ovih izbora i kako se osećaju?

EMILIJA MILENKOVIĆ: Mladi ljudi su isto razočarani i znam koliko im je bilo teško jer su uglavnom bili kontrolori i posmatrači na biračkim mestima i branili izbornu volju birača. Bili su razočarani kada su videli rezultate i ne samo kada su videli rezultate, nego kada su videli koliko je bilo incidenata i nepravilnosti na biračkom mestu. Međutim, mislim da se 18. decembra to razočaranje pretvorilo u bes gde su mladi videli da nije više dovoljno da šetamo i da budemo na ulici jer se ništa nije promenilo tokom šetnji ovog leta i shvatili su da se mora uraditi nešto radikalnije. Svi smo to videli, svi smo to prepoznali i zato smo hteli da damo neki konkretan plan.

Koliko je neophodno da se u ovom trenutku organizacije mladih ujedine?

PAVLE CICVARIĆ: Meni se zapravo čini da mladi nisu svesni koliku oni snagu kao kolektiv imaju i koliko se vlast plaši njihove reakcije na nepravdu. To je baš razlog što pokušavaju da se glas mladih ne čuje i slično. Mislim da na ono pitanje ‘Gde su mladi?’ nije potrebno odgovoriti rečima već delom, pokazati da su tu. Mi imamo toliko širok spektar mladih sa kojima svakodnevno komuniciramo – jedni druge bodrimo i pokušavamo da izađemo. Takođe, pokušavamo da dođemo i do mladih koji nisu punim srcem u političkoj priči. Kako vidim, dobro nam ide. Dobijao sam toliko poruka podrške od ljudi koji nisu ni na društvenim mrežama politički aktivni, ali i nakon ovih nepravdi i napada na nas. Rekli su da će se uključiti i da tek sada razumeju o čemu smo govorili proteklih par meseci ili par godina.

Kao što glasi vaš novi naziv grupe, u kom pravcu će tećiborbai šta je u ovom trenutku preostalo mladima?

PAVLE CICVARIĆ: Preostala nam je ulica zato što institucije ne rade i mnoge od njih neće da slušaju šta mladi kažu. Što se tiče “Borbe” i imena, odnosno “Studenata protiv nasilja”, “Borba” je sveuobuhvatnija zato što se u ovom trenutku borimo za svaki ukraden glas. Bukvalno svi – od desnice do levice. Tako da to nam je plan. Što se tiče onog šta ćemo dalje, videli smo da, nažalost, opozicija nije imala spreman plan kako će da reaguje u ovoj situaciji. To ne bi trebalo da bude tačka sukoba između pristalica opozicije ili između aktivista, već samo treba da se zna da je to bio problem i da postoje mladi ljudi, aktivisti, studenti koji će hteti da daju predlog šta može da se radi. To je ona parola koja je osvanula na društvenim mrežama – “Imamo plan”. To je ideja, taj plan se ogleda u dve blokade koje su najavljene ukoliko se zahtev ne ispuni. Jedna se desila u ponedeljak i ideja je da se postepeno ide u radikalizaciju. Prvo je bilo šest sati, a za dalje ćemo videti i blagovremeno ćemo obavestiti javnost.

Na protestu se pojavila i osoba sa vašim ličnim podacima i fotografijama iz ličnih dokumenata. Da li ste kasnije dobili objašnjenje ko je to i zašto ima te podatke?

NIKOLA RISTIĆ: Nismo dobili ništa zvanično. Opozicija je iznela neke pretpostavke i sumnje za koje se ja ne bih usudio da uzimam kao zvanične, tačne i pouzdane. Jedino što mogu da kažem jeste da ne znamo još uvek zvanično ni ko je ta osoba ni odakle joj podaci. Nadamo se da je neko ko je bio tu da brine o našoj bezbednosti, a ne suprotno.

Da li se vlast oglasila po pitanju blokada?

NIKOLA RISTIĆ: Nismo dobili nikakav komentar, više se bave nekom vrstom zastrašivanja i medijskim blaćenjem svakoga od nas koji smo akteri toga, a najviše lidera opozicije. Mnogo više idu na diskreditacjiu i na priču “evo ko pokušava da sruši ustavni poredak, evo ko pokušava da sruši državu, evo odakle je to orkestrirano”. Ono što nam se jasno govori jeste da im smetamo. Ali režim treba da zna da ćemo nastaviti da im smetamo bez obzira kakav ishod ove ulične utakmice bude. Ova ekipa ljudi koji su zajedno sa nama na ulicama će im smetati sve do dana dok ne budu prihvatili ono što se od njih traži. Smetaćemo još dugo.

EMILIJA MILENKOVIĆ: Ne samo da pokušavaju da diskredituju nas kao aktiviste, već smo imali i celo vanredno obraćanje odlazeće premijerke Ane Brnabić o CRTI gde su direktno pokušali da ih diskredituju. I ne samo domaće posmatrače, već i međunarodne posmatrače i međunarodnu zajednicu. To je vrlo štetno i neprihvatljivo da se sa takve državne pozicije upućuju takve reči.

Koja pitanja sada imate ispred sebe, a da na njih nemate odgovor?

EMILIJA MILENKOVIĆ: Ja imam jedno pitanje. Ako premijerka kaže da je sve u redu i ako predsednik kaže da je sve u redu i da su izbori prošli fantastično, zašto se ne otvori birački spisak?

NIKOLA RISTIĆ: Moje pitanje osim ovoga što je Ema rekla, a definitivno svi to mislimo i to je ključno pitanje za vlast, jeste društveno pitanje: dokle ovaj narod može da trpi? Nije važno, nek nas sutra ili kadgod na blokadama ili na bilo kom narednom protestu ili buntu bude i 500.000, ovo što se dešava trpi 6,5 miliona ljudi i ja zaista ne mogu da verujem da smo mi toliko “ubijeni u pojam” kao narod i samo se pitam dokle ćemo više da trpimo. A i što kaže onaj slogan “Dokle više”?!

PAVLE CICVARIĆ: Jedno pitanje koje sebi postavljam to je kako sebi dati motivacije da se nastavi s ovim? Koliko god da u jednu ruku ljudi budu uporni, mislim da se dosta ljudi susreće s tim “kako da izdržim, kako da dam sebi motiva da dodatno nastavim, da se dodatno borim”. Srećom, dosad sam uvek nalazio odgovor na to pitanje. Vlast mi je uvek davala dodatno motiva kako da se s ovim borim, dodatnu energiju. Tako da verujem da će vlast davati dodatne razloge i motive da se borimo protiv ovoga.

Šta dalje i kuda u budućnost?

NIKOLA RISTIĆ: Ono što bih ja najviše voleo da izađe iz ovih protesta i ove pobune mladih, bila ona uspešna ili ne, jeste platforma koja će postati održivi bunt naroda. Bez obzira koja vlast i opozicija bile sutra, to će biti jedna prava građanska omladinska snaga koju će svako morati da sluša.

EMILIJA MILENKOVIĆ: Slažem se sa Nikolom. Rekla bih da je ovo što se sada desilo jedan presedan. CRTA nikada nije ovako grubo izašla sa svojim procenama, nikada nije bila ovako direktna i ovo jeste jedan presedan koji ako dozvolimo da sad prođe, možemo da se pozdravimo sa demokratijom. Tako da ako se sada nešto ne promeni, ako se sada ne izborimo za demokratske vrednosti, plašim se da će se mnogi mladi preseliti iz ove države. Ja ne želim da se to desi.

PAVLE CICVARIĆ: Vidim budućnost svega ovoga. Verujem da će doći vreme kada narod neće morati da izlazi na ulicu. Sada ljudi često postavljaju pitanja i levice i desnice i Evropske unije i drugih pitanja. Meni je trenutno prvo na listi da se napravi društvo koje neguje ljudska prava, kulturu dijaloga i pravnu državu. Ako imamo to kao podlogu, lako ćemo se dogovoriti o daljem smeru Srbije.

EMILIJA MILENKOVIĆ: Pozvala bih i mlade i sve građane da se pridruže akcijama koje u narednom periodu organizujemo, svim blokadama i protestima.

Iz istog broja

Lični stav

Kako naplatiti zaostale alimentacije

Katarina Toskić

Inkluzija

U njihovim cipelama

Biljana Vasić

Intervju: Dragoljub Zamurović

Svi njihovi ratovi i sve naše pobune

Jelena Jorgačević

Veštačka inteligencija

Godine koje su pojeli roboti

Slobodan Bubnjević

Ratovi juče, danas i sutra

Kamo se denuo Mir Božiji

Ivan Ivanji

Intervju: Branko Kukić, izdavač i pisac

Moj život između iluzije i konfuzije

Sonja Ćirić

Platformski rad – mutna pravila, jasni motivi

Ukus slobode ili manjak radnih prava

Milica Srejić

Fudbalska 2023. godina

Slaba liga i malo bolja reprezentacija

Željko Bodrožić

Intervju: Momčilo Bajagić Bajaga, rok zvezda

Instruktor pozitivne normalnosti

Dragan Ambrozić

Košarka u 2023.

Puni betonski tereni

Milenko Janjić

Intervju: Boro Kontić, novinar, dokumentarista, producent i sarajevska ikona

Ovdašnje je novinarstvo bilo i ostalo sluga politike

Nedim Sejdinović

Intervju: Andrej Milović, ministar pravde u Vladi Crne Gore

Region više nema vremena za gubljenje

Jelena Jorgačević

Intervju: Ninela Radičević i Ivan Božović

“Ribnikar” nije škola, to je stratište

Jovana Gligorijević

Pojmovi koji su 2023. obeležili Srbiju

Vreme nasilja i neizvesnosti

Aleksandra Krstić

Postizbori

Izbori bez kraja i granica

Slobodan Georgijev

Izbor urednice fotografije nedeljnika “Vreme”

Slike 2023.

Marija Janković

Intervju: Aleksandar Reljić, dokumentarista i novinar

Velikom mraku treba dati malo svetlosti

Nedim Sejdinović

Ličnost godine: Dragan Bjelogrlić

Rad na osvešćivanju građana

Knjige: Varja Đukić

Sluh mi napreže jedro

Božo Koprivica

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu