"VREME": Hrvatska sledeće godine ulazi u Evropsku uniju. Do sada je bila članica CEFTA, kao i Srbija. Srbija ostaje u toj organizaciji, a Hrvatska dolazi na mnogo veće tržište. Na koji način to može da promeni privredne odnose između zemalja?

GORAN MASNEC: Moramo biti svesni da privreda i jedne i druge zemlje danas iznosi oko 30 odsto u odnosu na privredu koju smo imali 1990. godine. Ujedno su se promenile i okolnosti, naprosto, prošlo je 20 godina, stvari se daleko brže odvijaju, otvaraju se neka nova tržišta, i sve to utiče na privredne odnose između Hrvatske i Srbije. Takođe, svakim pristupom Republike Hrvatske stepenici više prema EU, a pogotovo ulaskom u EU, pravila međusobne spoljnotrgovinske razmene postaju sve stroža. Standardi koji su važili do sada više neće biti dovoljni – za Hrvatsku će važiti standardi koje Srbija danas mora ispunjavati prema Evropskoj uniji.

Šest meseci, od 1. jula do 31. decembra 2013. godine, Srbija će prema Hrvatskoj primenjivati carine za pojedine industrijske proizvode u visini od 20 odsto od osnovne carinske stope. Od 1. januara 2014, kada prođe prelazno razdoblje postepenog smanjivanja carina na osnovu SSP-a između EU i RS, svi hrvatski industrijski proizvodi ponovo će se izvoziti u Srbiju bez plaćanja carine. U delu razmene koji se odnosi na poljoprivredno-prehrambene proizvode i nakon završetka prelaznog razdoblja, uvoz u Srbiju će biti pod određenom zaštitom.

Zbog toga što će se odnosi u trgovini poremetiti i s jedne i s druge strane, Hrvatska je u Briselu pokrenula proces da EU pristupi pregovorima sa Srbijom i BiH, sa ciljem povećanja kvota i smanjenja carinskih stopa sa jedne i sa druge strane.

Upoređujući podatke, izgleda da se poljoprivredna i metalna industrija poklapaju, odnosno da Srbija i Hrvatska izvoze slične stvari. Koliko su Srbija i Hrvatska jedna drugoj konkurencija, i na koji način bi mogle da postanu kompatibilnije?

Ne delim to mišljenje. Tradicionalno, i pre 90-ih, Hrvatska je uvek uvozila iz Srbije sirovine, poljoprivredne proizvode, repromaterijale u većem delu, a manje industrijske proizvode. U vezi sa poljoprivrednim proizvodima želim istaći svoj primer. Jedva čekam da počne sezona krušaka, breskvi i kajsija. Kad putujem za Zagreb, pre toga obavezno odem na kvantašku pijacu i kupim jednu ili dve gajbe i odvezem u Zagreb. Pazite, kajsije koje se proizvode u Srbiji ne možete kupiti u Hrvatskoj, jer te kajsije u Hrvatsku dolaze zelene kao banane i onda zriju na policama. Taj miris i taj kvalitet naprosto ne možete naći, i to je šteta. Više puta sam naglašavao da je velika razlika između holandskog ili turskog paradajza, ili italijanske kajsije, u odnosu na povrće i voće koje se može kupiti u Srbiji. Međutim, tu se javlja jedan problem, jer srpsko tržište nije organizovano za nastup na hrvatskom tržištu. Da biste prodavali na hrvatskom tržištu, morate imati partnere, a još bolje, svoje firme koje će te proizvode uvoziti i distribuirati u Hrvatskoj. Jer, uz ovakav kvalitet, uz ovakvu blizinu tržišta i uz ovakve cene, sigurno imate tržište u Republici Hrvatskoj.

U vezi s tim, mnogo je manje srpskih firmi u Hrvatskoj nego što je hrvatskih u Srbiji, a slično je i sa investicijama. Kako komentarišete ovu disproporciju?

Slažem se da postoji puno više hrvatskih firmi u Srbiji nego srpskih u Hrvatskoj, to je činjenica. Predstavništvo HGK u Srbiji postoji već 10 godina i za sve vreme u Srbiji je prisutna teza "mi ne možemo otvoriti firmu u Hrvatskoj", međutim, do sada se niti jedna srpska firma nije obratila dopisom ili došla u naše Predstavništvo i rekla "mi ne možemo otvoriti firmu", ili "mi ne možemo raditi u Hrvatskoj, imamo problema, na nivou grada, opštine, županije, države, ne daju nam otvoriti, ne možemo investirati…".

Opet se moramo vratiti u vreme bivše Jugoslavije. Jako malo firmi u Srbiji je pre 1990. imalo firme u Hrvatskoj, dok je mnogo hrvatskih firmi osnivalo proizvodna ili trgovačka društva na teritoriji Srbije: Ina – Zagreb, Borovo – Borovo, Bagat – Zadar, Končar – Zagreb, Karbon – Samobor, Jugoplastika – Split, Brodomaterijal – Rijeka. Negde 1996/97. analizirajući hrvatsko-slovenačke privredne odnose, došao sam do saznanja da Slovenci imaju u Hrvatskoj 150 firmi, a Hrvati u Sloveniji 18. Hrvatska i Srbija su imale puno političkih i privrednih problema, tu je bio i rat, a Slovenci to nisu imali. Njihova privatizacija je ranije krenula, ranije se završila i firme su se ukrupnile unutar same države. Naša tržišta su premala, a izvoz i direktna strana ulaganja krenuli su prvo u susedne zemlje i zemlje bivše Jugoslavije. Zato je danas odnos između Hrvatske i Srbije kao odnos između Slovenije i Hrvatske. Druga stvar, vi morate privući i strani kapital. Znači, neće neki srpski privrednik odlučiti ulagati u Hrvatsku, ako mu je, na primer, u Crnoj Gori ili u Bosni i Hercegovini niža stopa PDV-a, manji porez na dodatu vrednost, niži trošak radne snage i veći poticaj za ulaganje. I treće, što je vrlo interesantno, od strane stranog kapitala u Srbiji privatizovana su ne samo velika, nego i srednja preduzeća. Strani kapital, kad ulazi u određenu državu, tačno zna da li će s proizvodnjom iz te države pokrivati samo tržište te zemlje ili će pokrivati i ostala susedna tržišta. Tako se desilo, nažalost, da neki proizvodi koji su se tradicionalno uvozili iz Srbije, dolaskom stranih investitora danas se uvoze iz fabrika u Sloveniji, Mađarskoj i iz drugih država okruženja.

Koje prednosti Agrokor, Nexe, Atlantic Grupa, kao najveće hrvatske firme u Srbiji, nalaze ovde, zbog čega biraju Srbiju kao mesto gde će razvijati svoj posao?

U današnje vreme morate se stalno širiti. Ako ne gradite nove fabrike ili ako ne kupujete konkurenciju, naprosto možete postati žrtva druge konkurencije. Firme koje ste nabrojali su perjanice hrvatske privrede i sigurno da njima nije zanimljivo samo srpsko tržište. Na primer, proizvodnja Frikoma popunjava u Hrvatskoj jednu nišu smrznutog voća i povrća – Hrvatska nema takvog proizvođača, niti je ikad imala, i onda je možda jednostavnije kupiti takvu fabriku u susednoj zemlji, investirati u nju, proširiti kapacitete i nastaviti proizvodnju. Hrvatski investitori su jedni od retkih za kojima se ne vuku nikakvi "repovi", misleći pritom da mi ispunjavamo obaveze i prema lokalnoj samoupravi, i prema sindikatima, i prema radnicima, i prema državi. Do sada nije bilo nijedne osporene hrvatske investicije, nijednog raskinutog ugovora od vaše Agencije za privatizaciju – smatram da je to jako dobro i da pokazuje ozbiljnost hrvatskih investitora na ovom tržištu. Širenjem lepeze akvizicija, sigurno je da su hrvatskoj strani zanimljivi ugovori koje Srbija ima potpisane sa Rusijom, Kazahstanom i Belorusijom – vi ste jedna od retkih država koje imaju takve sporazume i takve povlastice. Veliki sistemi sigurno računaju na izvoz na ta tržišta.

Koji su zajednički problemi srpske i hrvatske privrede?

Zajednički problemi su nam sledeći: mi smo se izuzetno otvorili prema Zapadu, prema stranom kapitalu, i zato bismo trebali više međusobno sarađivati. Naprosto bi trebalo sesti i dogovoriti se šta naše dve privrede, određena preduzeća, mogu zajedno napraviti na tržištu Srbije i Hrvatske. Jer, mislim da nema smisla da vi kupujete španske tramvaje, ako se ti tramvaji proizvode u Zagrebu, u "Končaru", niti da kupujete ruske vozove, ako nove modele tih vozova proizvode u zagrebačkom "Gredelju". Nema smisla ni da naša brodogradilišta kupuju određene proizvode na stranim tržištima, ako se ti proizvodi mogu napraviti u Srbiji, da ne spominjem remonte termoelektrana, hidrocentrala, putnih pravaca. Znači, mi moramo sesti zajedno i početi raditi na takvim investicijskim projektima. Jer, ako će nam to sve raditi stranci, mislim da neće biti ozbiljnijeg povećanja robne razmene, a osim toga, nećemo razvijati ni domaću pamet i polako ćemo dolaziti u sve veću zavisnost od stranog kapitala. To je sad stvar samo odluke: da li ćemo i da li možemo krenuti tim smerom. Hrvatski tramvaj nisam spomenuo u kontekstu kupovine, već sa razmišljanjem da se u taj tramvaj, projektovan u Hrvatskoj, ugradi onoliko srpskih proizvoda i rada koliko je moguće: ako je "Končar" uradio revitalizaciju električnih lokomotiva zajedno sa niškim "Minom", onda smatram da postoji mogućnost da se takav projekt ostvari i na području proizvodnje tramvaja.

Koje su prepreke za takav pristup?

Mislim da je tu potrebna pomoć države. Neke stvari određuje politika. Hrvatske firme, nažalost, imaju jako loša iskustva na tenderima. Ne možemo proći iako smo najpovoljniji ponuđač. Imali smo nekoliko takvih primera – most kod Beške ili taj "Končarev" tramvaj koji je bio povoljniji. To zapravo daje jednu generalno lošu sliku za buduća hrvatska ulaganja. Jer, nijedna firma ne dolazi odmah i kaže "mi ćemo sad tu otvoriti fabriku i prodavaćemo na srpskom tržištu". Ne, oni najpre na to tržište izvoze neki proizvod i ukoliko ga tržište prihvati, odluče se za brownfield ili greenfield investiciju, kao što je bio primer Dukata iz Zagreba, kada je kupovao Somboled. Međutim, teško će neko ići ulagati u nešto, ako ne može u startu proći na tenderu.